Magični teatar posljednjih godina gradi autentičan i prepoznatljiv prostor savremenog nezavisnog teatra u Sarajevu kroz predstave koje brišu granicu između publike i izvođača. Teatar izmještaju iz institucionalnih okvira i otvaraju pitanja zajedništva, traume, igre i društvene odgovornosti. Njihov rad nastaje kroz kolektivni proces, istraživanje prostora i direktan odnos sa zajednicom, zbog čega njihove izvedbe često prerastaju klasično teatarsko iskustvo i postaju susret, ritual i zajedničko propitivanje stvarnosti.
Za Urban magazin razgovarali smo s ekipom Magičnog teatra — Benjamin Konjicija, Muhamed A. Merdžanić i Mirela Popaja. Odgovori su nastali kroz promišljanja i komentare više članova kolektiva, te su objedinjeni u zajednički glas. U intervjuu govore o nezavisnoj sceni, odnosu umjetnosti i aktivizma, publici koja traži iskrenije iskustvo, ali i o tome šta danas znači pružati otpor kroz umjetnost u Sarajevu.
Kada umjetnost izađe iz okvira estetike i počne govoriti o društvu, odnosima i stvarnosti u kojoj živimo, ona postaje i politička. Da li je za vas teatar nužno i aktivistički čin?
Za nas je teatar političan već samim tim što nas sve okuplja, otvara prostor za zajedničko iskustvo i pita kako živimo jedni s drugima. Magični teatar ne nastaje iz želje da publici poručimo šta treba da misli ili da ih “podučavamo”, nego iz potrebe da stvorimo prostor u kojem se nešto može osjetiti, prepoznati i podijeliti. Aktivizam je za nas često u samom načinu rada, u izlasku iz institucija, u radu sa zajednicom i u pridavanju pažnje ljudima, prostorima i odnosima koje u svakodnevici često zanemarujemo.
Performans “Jamamba” ispred Vlade FBiH
Koliko je danas izazovno stvarati nezavisni teatar koji nije prilagođen algoritmima, trendovima i “sigurnim” temama?
Jeste izazovno, ali je istovremeno i užitak. U Sarajevu, a velikim dijelom i u ostatku BiH, teatar se najčešće vezuje za institucije na javnom budžetu. To nije nužno loše, ali takav sistem prirodno ima svoje obrasce i sklonost ka sigurnijim temama i pristupima radu. Nezavisni teatar nam zato djeluje kao prostor veće slobode, gdje možemo govoriti o onome što nam je važno, te tražiti forme koje nam se čine istinitim i smislenim. Naše iskustvo pokazuje da publike ima. Do sada se u Sarajevu nije desilo da izvedemo predstavu, a da nemamo publike. Dakle, izazovi nisu nezainteresovanost javnosti ili neka strašna cenzura, mnogo su banalniji; naši najveći izazovi su finansije i nedostatak prostora za rad. Predstava je ozbiljan trošak, a prostori za probe i izvedbe predstava su nama kao nezavisnom teatru često nedostupni ili se plaćaju. Postoje organizacije sa prostorima koje nam mnogo znače, poput Station3 u Collegium Artisticumu i DKC Sarajevo, ali i njihovi vlastiti kapaciteti su ograničeni.
Predstava “Kazivanje o Spavaču i velikom buđenju” na Širokači
Vaše predstave često brišu granicu između publike i izvođača. Da li vjerujete da se stvarna društvena promjena dešava tek kada publika prestane biti pasivni posmatrač?
Kada publika prestane biti pasivni posmatrač, otvara se važan prostor koji nadilazi intelektualno shvatanje “problema”. Teatar ne doživljavamo kao nešto uzvišeno i odvojeno od publike. Želimo da naš teatar prožima zajednicu, ulazi u stvarne prostore i publiku tretira kao dio zajedničkog iskustva. Jedan primjer je predstava koju smo radili na Širokači, prilikom koje smo probe održavali i predstavu igrali na livadi u naselju koje je doslovno ugroženo klizištem o kojem predstava govori. Kada radite među kućama i ljudima koji žive s tom stvarnom prijetnjom, predstava se više ne može odvojiti od mjesta događaja, ona se stopi s prostorom. Sličnu ideju podržavamo i kroz naše Laboratorije magije, zajedničke teatarske treninge i eksperimente ekipe Magičnog teatra i svih zainteresiranih, gdje publiku i zajednicu približavamo samom procesu pripreme predstave, a ne samo gotovoj izvedbi.
Predstava “Kazivanje o Spavaču i velikom buđenju” na Širokači
Šta vam je važnije — da publika razumije predstavu ili da je emocionalno doživi?
Važno nam je oboje, ali veliki potencijal teatra vidimo upravo u emocionalnom doživljaju. Razumijevanje je važno, jer mislimo da predstava ne treba biti zatvorena sama u sebe, ali emocija često otvara prostor do kojeg racionalno objašnjenje ne može doći. Nekad predstava prvo djeluje kroz tijelo, atmosferu, zvuk, prostor, blizinu izvođača, nelagodu ili nježnost trenutka. To su stvari koje publika možda ne može odmah objasniti, ali ih može vrlo jasno osjetiti. Jedno je čuti ili pročitati neku priču, a drugo je ući u prostor u kojem se ta priča doživljava kao živo iskustvo. Tu vidimo prostor za saosjećanje, jer nas teatar može približiti tuđem iskustvu kao nečemu što se osjeti neposredno, a ne samo u vidu ideje ili informacije.
Predstava “Lan Guinee” na Malkoču kraj Fojnice
Koliko je Balkan i dalje prostor kolektivne traume koju umjetnost još uvijek nije u potpunosti procesuirala?
Balkan je sigurno prostor u kojem trauma nije samo nešto što pripada prošlosti. Ona je i dalje prisutna u odnosima, nepovjerenju, cinizmu, apatiji i načinu na koji zamišljamo budućnost. U umjetnosti često svjedočimo ponavljanju traumatskih tema bez stvarnog prostora za transformaciju ili integraciju, a često i snažnom prisustvu političkih diskursa i ideologija. Mi ne mislimo da teatar može “izliječiti” kolektivnu traumu, niti polazimo iz pozicije da smo mi nešto prevazišli pa sada drugima pokazujemo put. Trauma je nužno dio konteksta u kojem živimo, pa na nju reagujemo kao i na svaku drugu temu koja nas duboko zaokupi. Bavimo se njom istraživački, kroz vlastiti proces, a onda otvaramo prostor da nam se i drugi ljudi u tom istraživanju pridruže. Važno nam je suočavati se s problemima, ali ne ostati zarobljeni u narativu da je sve samo grozno. U tome pokušavamo sačuvati i neku vrstu optimizma, ne naivnog, nego upornog, da se iz onoga što nas boli ipak mogu graditi razumijevanje i mogućnost djelovanja.
Predstava “Maskenbal u šumi” na Malkoču kraj Fojnice
U vašem radu prisutan je snažan osjećaj rituala i zajedništva. Mislite li da savremenom čovjeku danas nedostaju upravo takvi kolektivni prostori?
Da, pogotovo u našem lokalnom kontekstu, gdje se ritual često doživljava kao nešto tuđe ili mistično. Mi ga shvatamo mnogo jednostavnije. Za nas je ritual zajedničko pravilo igre i trenutak u kojem ljudi pristaju da budu prisutni zajedno. Publici često dajemo konkretnu ulogu, nekad unutar priče (npr. kada dolaze na večeru kod likova iz predstave), a nekad kroz način susreta sa sadržajem (kada hodaju za nama kroz botanički vrt ili šumu), što u jednu ruku jeste ritualno. Ali pravu suštinu ritualnosti vidimo u osvještavanju činjenice da se teatar svaki put gradi iznova, jer su izvođači, publika i prostor uvijek drugačiji, čak i kada repriziramo istu predstavu, što sam doživljaj čini jedinstvenim.
Predstava “Nosferatu: Simfonija straha”
Može li umjetnost danas zaista mijenjati društvo ili prije svega pokreće emocionalne reakcije koje otvaraju prostor za promjenu?
Mi u Magičnom teatru se uglavnom slažemo da umjetnost ne može odmah proizvesti konkretne političke ili sistemske promjene. Ali vjerujemo da ona može promijeniti način na koji nešto vidimo i o čemu smo spremni razgovarati. Za nas je važan taj prostor prije promjene. Emocionalna reakcija nije mala stvar, ako nas pomjeri iz ravnodušnosti i približi nas iskustvu drugog čovjeka ili bića. Iz toga se ne mora uvijek roditi velika društvena akcija, ali može se roditi drugačiji odnos prema pojavama koje zaslužuju reakciju i gdje je reakcija nužna da rastemo kao osobe i društvo.
Predstava “Nosferatu: Simfonija straha”
Koliko vas zanima djelovanje unutar institucija, a koliko izgradnja paralelnih nezavisnih kulturnih prostora?
Zanima nas oboje, ali ne na isti način. Ne doživljavamo institucije kao neprijatelje, niti mislimo da je sve što dolazi izvan institucija samo po sebi bolje. Institucije imaju važnu ulogu, resurse i kontinuitet. Voljeli bismo da postoji više otvorenosti za saradnju, razmjenu i za nezavisne umjetnike koji ne pripadaju stalnim sistemima. Istovremeno, nama je važno graditi i paralelne nezavisne prostore, jer tu možemo slobodnije istraživati, raditi u drugačijim formatima i biti bliži zajednici. Magični teatar je nastao upravo iz potrebe da stvorimo prostor u kojem ne moramo čekati da nam neko dozvoli da radimo. Idealno, ne bismo birali između institucija i nezavisne scene, nego bismo voljeli da između ta dva svijeta postoji življi i ravnopravniji odnos, čiji je nedostatak kod nas vrlo lokalna pojava.
Predstava “Plavobradi” u Botaničkom vrtu Zemaljskog muzeja BiH
Primjećujete li da mlađa publika danas sve više traži intimnije, sirovije i iskrenije umjetničko iskustvo?
Primjećujemo to, posebno zato što je naša publika pretežno mlađa, iako to naravno nije pravilo. Iskreno, i sami smo se nekoliko puta iznenadili na šta je sve publika spremna. Nekad se iznenadimo koliko je ljudi spremno da dođe u park u osam navečer da čeka da ih neko odvede u “skriveni” prostor izvedbe predstave “Nosferatu” ili da bez previše pitanja sjednu u random taksi koji ih vozi u Fojnicu na “Maskenbal u šumi”. U nekom drugom kontekstu to zvuči čudno, ali u teatru postaje dio igre. Čini nam se da je upravo igra u osnovi toga. Ljudi su spremni ući u interakciju, prihvatiti pravila predstave i prepustiti se situaciji. Možda dosta mlađih ljudi danas, barem onih koji dolaze na naše predstave, zapravo čezne za opravdanjem da se opet igraju, da budu prisutni, radoznali i slobodniji nego u svakodnevici.
Predstava “Kazivanje o Spavaču i velikom buđenju” na Širokači
Šta za vas danas znači otpor kroz umjetnost u Sarajevu?
Otpor znači nastaviti raditi, okupljati ljude, otvarati prostore, govoriti o onome što nas se tiče i ne pristati na cinizam kao jedini mogući odgovor na stvarnost. U zemlji i društvu u kojem se lako umoriti od sistema, politike, zatvorenih vrata i osjećaja da se ništa ne mijenja, za nas je otpor insistirati na igri, mašti i susretu. To znači pripremiti i izvesti predstavu i kada nemamo stalni prostor, ali znači i doći na predstavu, učestvovati u teatarskoj laboratoriji, podijeliti nešto lično. Možda to nije veliki revolucionarni gest, ali jeste konkretan način da ne pristanemo na pasivnost. Okolnosti nikada neće biti idealne, što znači da ne vrijedi odgađati život, susrete i stvaranje dok se stvari ne poslože.
