Dženana Džanić: Tišina između tonova nosi najglasnije priče

U vremenu brzih narativa i površnih susreta, teatar i dalje ostaje jedno od rijetkih mjesta gdje se emocija ne može preskočiti. Predstava „Posljednji čas klavira“ donosi upravo takav prostor — ogoljen, intiman i duboko ljudski. Kroz susret dviju žena iz različitih svjetova, otvara se pitanje pripadanja, tišine, migracije i onoga što ostaje neizgovoreno. U središtu ove priče nalazi se Dženana Džanić, glumica snažne unutrašnje dinamike i izraza koji ne traži pažnju — već je prirodno uzima. Njene uloge često nose slojeve koji se ne otkrivaju odmah, već se osjećaju. Upravo takav pristup donosi i u ovoj predstavi, gdje je emocija suptilna, ali intenzivna, a svaki pokret i pauza imaju težinu.

Za Urban Magazin razgovaramo o procesu stvaranja, tišini na sceni, odnosu s partnericom u igri, ali i o tome šta danas znači biti glumica u svijetu koji rijetko staje da osjeti. Predstava „Posljednji čas klavira“, autora Adnana Lugonića, u režiji Nine Nikolikj, bit će praizvedena u petak, 17. aprila s početkom u 20:00 sati, u Teatru 071 na adresi Sime Milutinovića 2/II. Reprizna izvođenja planirana su za 18. i 19. april u istom terminu. U predstavi igraju Selma Alispahić i Džana Džanić, dok autorski tim čine dramaturg Adnan Lugonić, scenografkinja i kostimografkinja Adisa Vatreš Selimović, kompozitor Oliver Josifovski, fotograf Velija Hasanbegović i dizajner plakata Almir Kurt Kugla.

„Posljednji čas klavira“ je intimna priča o susretu dviju žena iz potpuno različitih svjetova – šta je za tebe bio najveći izazov u građenju tog odnosa na sceni?

U građenju lika najveći izazov mi je bio približiti se autentičnosti karaktera, kao i autentičnosti odnosa između dva lika, budući da je lik koji igram djelimično baziran na stvarnoj osobi, preciznije mojoj majci, koja je tu situaciju proživjela. Jasmina i Frau Gut, likovi u predstavi, žene su iz potpuno različitih svjetova, s različitim životnim iskustvima, dolaze iz različitih miljea, različitog su društvenog statusa, ali prijateljstvo koje ih veže je iskreno i, ipak, jedna su pred drugom jednake.

Koliko ti je lično bliska tema migracije i osjećaja nepripadanja koju predstava otvara?

Vrlo mi je bliska, budući da sam i sama imala iskustvo izbjeglištva. Naime, 1995. godine, pred kraj rata, s porodicom sam otišla u Njemačku i ostali smo tamo dvije godine. Živjeli smo u hajmu za azilante, tako da, pored vlastitog, nosim i izbjegličko iskustvo svih tih ljudi kojima smo tada bili okruženi i s kojima smo dijelili tu migrantsku sudbinu. I to iskustvo je dio ove predstave. To osjećanje nepripadanja jako dobro poznajem, jer sam tada bila dijete, a djeca znaju biti nemilosrdna. Ovom predstavom želimo reći i to da je i unutar takvih okolnosti, izbjegličkih, važno ne izgubiti sebe i svoj identitet, već zadržati karakter i pravo na vlastite stavove, koje neko može smatrati i bezobrazlukom. Amerikanci imaju odličnu sintagmu: „Sharing is caring.“ Ova predstava je izraz suosjećanja sa svima koji su u sličnoj situaciji.

Dženana Džanić | Foto: Dejan Sajkovski

U ovoj predstavi mnogo toga se dešava „između redova“ – kako gradiš emociju koja nije izgovorena?

Neizgovorene emocije su često najsnažnije i upravo zato ih je teško artikulisati, verbalizovati, pustiti ih na taj način vani. I takvih emocija je puno u ovoj predstavi. One postoje u tišinama, osjećaju se, vide u očima. Pošto se predstava igra u izuzetno kamernom prostoru, gdje je publika skoro zajedno s nama na sceni, primijeti svaki naš pogled, osjeti svaki udah, bukvalno diše zajedno s nama. Koliko god je zahtjevno igrati u takvom prostoru, to daje osjećaj intime s publikom, pa se i to neizgovoreno jače osjeti. A za mene je tu i puno sjećanja na ljude koje mnogo volim i na vrijeme koje je prošlo.

Postoji li trenutak na sceni kada te lik potpuno preuzme i izgubiš kontrolu kao glumica?

Gluma je izuzetno odgovoran posao koji iziskuje potpunu prisutnost i samokontrolu. To je zanat i, kada ga osvojimo, tek tada možemo zaroniti u dubine i možda na tren dokučiti magiju.

Koliko je za tebe važno partnerstvo na sceni, posebno u predstavi gdje su samo dvije glumice?

Često volim reći da je na sceni sve u drugom, onom prekoputa vas, vašem partneru. U duodrami je to posebno izraženo jer je partner taj koji vas podstiče na akciju, koji vas provocira, izaziva, potresa, nasmijava, voli. Vas dvoje pričate tu priču.

Dženana Džanić | Foto: Dejan Sajkovski

Predstava govori o usamljenosti i nedostatku solidarnosti u savremenom svijetu – misliš li da je teatar danas još uvijek prostor za stvarnu promjenu?

Ja mislim da je teatar najmoćniji politički čin u svakom vremenu, od svog nastanka do danas. Nigdje drugo ne možete prisustvovati intimi ljudi kao što to možete u pozorištu, gledajući predstavu. Teatar je emocija, a one su te koje nas podstiču na promjene. Upravo te usamljenosti, tuge i ispraznosti, kojih je današnji čovjek pun, okidači su želje za promjenom.

Kako publika u Sarajevu reaguje na ovakve teme – da li smo kao društvo spremni da ih zaista osjetimo?

Vjerujem da jesmo spremni da osjetimo, ali nisam sigurna koliko smo spremni da ta osjećanja naknadno obradimo i analiziramo. Ovo društvo jeste srčano, nismo mi kao ljudi potpuno zalutali, izgubili saosjećanje, ali nam nedostaje da racionalnije pristupimo svemu tome što nas se tiče, napravimo neki plan i krenemo djelovati, učinimo konkretne korake za bolje sutra.

“Posljednji čas klavira” | Foto: Velija Hasanbegović

Tvoja karijera je obilježena snažnim ulogama – šta te danas još uvijek „pokreće“ da ostaneš u ovom poslu?

Ja sam stalna članica ansambla Sarajevskog ratnog teatra. Gluma je moj poziv, ali i moj posao. U životu imam sreće da se profesionalno bavim poslom koji volim. Uživam u radu sa svojim ansamblom, radujem se svakom narednom procesu. Toliko je priča koje još treba ispričati i s uzbuđenjem iščekujem koje će moje mjesto u njima biti. Inspiriše me čovjek i svi ti tajni slojevi koje još nisam otkrila. Čovjek je beskonačni lavirint osjećanja, misli i iznenađenja i zato je fantastičan i neiscrpan izvor.

Postoji li uloga koju još uvijek čekaš – nešto što osjećaš da tek trebaš odigrati?

Vjerujem da ću odigrati sve što me čeka da odigram. U skorije vrijeme voljela bih da to bude neka Čehovljeva drama.

“Posljednji čas klavira” | Foto: Velija Hasanbegović

Kako izgleda jedan tvoj dan kada nisi u teatru?

Šta te inspiriše izvan glume muzika, ljudi, grad ili tišina?

Volim slušati ploče. Obradovala sam se da je u prostoru gdje je nekada bio klub Marquee, sada prodavnica ploča koju često posjećujem. Ovih dana moram otići i kupiti sebi novu ploču, možda su nabavili Senku Veletanlić. Kad god ugrabimo vremena, nas troje idemo u Srebrenik, kod moje mame. Ljeta provodim na Brijunima, volim jelene u brijunskim noćima, koji nas svake godine dočekaju. Trenutno me više inspiriše glas i smijeh moje kćerke Lale nego tišina. I naravno, ljudi. Uvijek ljudi.

“Posljednji čas klavira” | Foto: Velija Hasanbegović

Sarajevo kao scena, šta ti daje, a šta ti uzima?

Sarajevo je čudan grad. Imaš osjećaj da ćeš sve stići, jer je sve kao blizu, a opet malo toga stigneš. Baš kao u onoj Sidranovoj pjesmi: „Dok tamo, dok ovamo – prođe jutro. Dok ovo, dok ono – ode dan.“ Ipak je ovo veliki grad i nadam se da će to i ostati. Sarajevo mi je mnogo dalo, i na profesionalnom i na ličnom planu. Što se pozorišne scene tiče, mislim da ima mnogo kvalitetnog rada i uvijek mi fali još jedno slobodno veče da odem pogledati predstavu koju želim.

Ako bi „Posljednji čas klavira“ bio jedna emocija – koja bi to bila?

Izabraću jednu emociju iz The Dictionary of Obscure Sorrows. Neka to bude: sonder.