Issa Osmić, glumac: Gluma traži autorefleksiju i kopanje po nutrini

Prošle godine si diplomirao glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, u klasi Admira Glamočaka – koliko te je taj period oblikovao, ne samo kao glumca nego i kao osobu?

Obrazovanje je itekako važan segment za napredak pojedinca i važna vodilja koja nam kroji daljnji put. Oduvijek sam znao da ću upisati fakultet jer je obrazovanje vrlo potencirano u mojoj porodici i smatrano prioritetom. Naročito kada upišete fakultet koji želite, onda vaše studiranje postaje zabavnije i mnogo svrsishodnije. Naravno, naše obrazovanje ne prestaje od momenta kada preuzmemo diplomu, mi se obrazujemo čitav život, to je kofer koji nosimo sa sobom bez obzira na sve. Akademija i naš glumački posao je takav da traži autorefleksiju i kopanje po nutrini. Taj proces je katkad vrlo bolan, strašan, ali je važan za naš profesionalni napredak, pa tako i lični. Izrazito sam ponosan što pripadam generaciji čiji je mentor bio profesor Admir Glamočak, koji je tokom cijelog studija veoma intenzivno radio sa nama, probijao naše granice i suočavao nas sa našim ograničenjima. Kada pokušaš da odigraš nešto što je mnogo veće od tvog trenutnog životnog iskustva, tvoj emocionalni kapacitet se nasilno širi. To je trenutak kada glumac uči kako da koristi maštu kao zamjenu za proživljeno iskustvo. Učiš kako da budeš dobar partner, kako da primiš kritiku, kako da posmatraš tuđe greške kao svoje lekcije. Tu se razvija etika rada, shvataš da gluma nije individualni sport. To nas je profesor Glamočak učio. On je bio naš oslonac i greben spasa sve četiri godine. Zahvalan sam na tome.

Tvoji prvi profesionalni koraci vezani su za seriju „Komar“, prvi bh. sci-fi projekat. Kako danas gledaš na to iskustvo i koliko je ono uticalo na tvoje daljnje izbore?

Zagovornik sam novih ideja, novih tematika, smatram da je “Komar” upravo ta vrsta materijala koji je “razbio led” na našoj sceni. Stoga mi je iz te perspektive vrlo drago što sam dio tako divne priče. Našoj domaćoj sceni potreban je raznovrsniji sadržaj. Često čujemo “daj publici šta želi” ili kao da se zna “šta publika želi”. Postoji još dosta neistraženih žanrova i pristupa u jednoj filmskoj/scenskoj naraciji. Prostora za osvježenje i napredak svakako postoji, ali sam voljan da to istražim kroz svoj rad, pristup i godine koje su ispred mene. Mislim da je “Komar” početak nečega novog na našoj sceni, u svakom smislu te riječi, te da će potaknuti druge na nove kreativne procese. U momentu kada sam snimao “Komar”, završio sam drugu godinu studija i neizmjerno sam zahvalan na takvom iskustvu, jer sam dobio priliku raditi na profesionalnom setu sa iskusnijim profesionalnim glumcima.

Često se kaže da prvi set ostavi trajan trag – šta si sa seta „Komara“ ponio kao najvažniju lekciju?

Rekao bih da je samopouzdanje i sigurnost u sebe vrlo važna. Vrlo sam samokritičan, to je na određeni način i dar i kletva, nekada je mogu kontrolisati, a nekada ne. Ono što je u filmu specifično jeste da je to jedan zabilježeni trenutak koji se ne može vratiti. I stoga nam je potrebno samopouzdanje i sigurnost u svoje akcije i u svoje odabire radnje, kako bi ostvarili svoj zadatak i obavili što bolji posao. I zato smatram vrlo bitnim što sam imao priliku raditi na seriji dok sam još bio student, jer sam na praktičan način naučio šta znači glumačko samopouzdanje. Naravno, sada kad sebe pogledam, neke stvari ne bih tako uradio, ali upravo tu se javlja prostor za rast i napredak. Serija spaja misteriju, SF i duboku psihološku dramu. Jedan od redatelja Timur Makarević je i kreator serije, što znači da on drži kompletnu viziju serije. Insistira se na melanholičnoj atmosferi i tajnama koje se često prenose šutnjom. To je jedan novi pristup a nama mladim glumcima je svakako bio veliki izazov.

Danas si znatno aktivniji u teatru. Kako vidiš razliku između rada na filmu/seriji i pozorišne scene, posebno u kontekstu bh. produkcije?

Pozorište sadrži nešto što je drugačije od filma i obrnuto. Drugačiji su pristupi i zakonitosti igre. Posljednjih godina, primjetno je da pozorište konstantno napreduje. Žao mi je što film ne dobija istu vrstu pažnje, ali smatram da je to postala izlizana tema. Već godinama svi pričaju o stanju bh. kinematografije i nemam potrebu da mnogo pričam o tome. Ono što možemo primijetiti je da osobe/institucije koje mogu uticati na poboljšanje kinematografije ne vide benefite koje ista može donijeti na evropskom ili svjetskom nivou. S druge strane, isti ti jedva čekaju SFF da prošetaju crvenim tepihom. Ali do tada, mi (umjetnički radnici) nastavljamo marljivo raditi, dok se stvari ne promjene, kad već ne možemo puniti kino sale, punimo pozorišta.

Igrao si u vrlo različitim predstavama – od „Tajnog dnevnika Adriana Molea“ do krimi drame „Ubistvo u Orijent Expressu“. Koliko ti je važno to žanrovsko širenje?

Tokom studija, radili smo dosta raznovrsnih predstava. Svaki kolektivni studentski ispit bio je drugačiji od prethodnog, svaki semestar je bio drugačiji i izazovniji. To je vjerovatno prirodno u meni probudilo želju za eksperimentisanjem i istraživanjem nepoznatog. Ali mislim da sam i privatno takav karakter, ne volim da se etiketiram i da “pripadam” bilo kojoj skupini. Ono što mi se sviđa – sviđa mi se, a što mi se ne sviđa – ne sviđa mi se. Cijelo moje odrastanje i ono iz čega crpim znanje i inspiraciju, imam osjećaj da je spoj nespojivog, ali na neki način funkcionira. I zato mislim da je raznovrsnost i istraživanje nepoznatog ključ za upoznavanje sebe i onoga šta mi želimo da postignemo. I zbog toga mi žanrovsko širenje daje priliku da shvatim u kojem žanru želim da se razvijam.

Predstava „Tajni dnevnik Adriana Molea“ bavi se tinejdžerskim iskustvima. Koliko ti je bilo izazovno vratiti se u taj emotivni i razvojni period?

Za razliku od odraslih ljudi koji žele da ostanu djeca, ja sam uvijek iščekivao period kada ću biti odrasla osoba. Tinejdžerske godine karakterizira neravnoteža između snažnih emocija i kontrole impulsa. Povratak u to stanje znači ponovno proživljavanje ekstremnih uspona i padova kao i osjećaja neshvaćenosti. To je razdoblje koje svi pamtimo po intenzitetu – sve je bilo “prvi put” i sve je izgledalo kao pitanje života ili smrti. Stoga mi je vraćanje na taj period u procesu dok sam se pripremao za ulogu Adriana Molea dosta pomogao da se prisjetim sebe u tom periodu, kako sam percipirao stvari i kakve emocije su me obuzimale. Mislim da taj period života trebamo osvijestiti, te godine su vrlo ključne u formiranju karaktera i osobnosti ali i izgradnji identiteta. Svi imamo drugačija iskustva tokom odrastanja. Tinejdžer se nalazi u “međuprostoru”, više nije dijete ali još nije odrasla osoba. S druge strane, kao odrasle osobe, skloni smo trivijalizirati tinejdžerske probleme. Da, bilo je izazovno pripremati se za ovu ulogu, vratiti se s empatijom a ne sa osudom.

„Sarajevo moje drago“ je tvoj prvi susret s muzičkim teatrom. Šta ti je taj proces otvorio u razumijevanju glume i interpretacije?

Kao i svaki žanr i muzički teatar ima svoja pravila. Sarajevska priča koja putuje kroz vrijeme, na način kako samo to Fazla zna dočarati, vođena okom nevjerovatnog Dine Mustafića a praćena dirigentskom palicom maestra Ranka Rihtmana, u startu spaja nespojivo. I zapravo to je čar mjuzikla kao žanra koji ne poznaje granice. Kako je važna emocionalna ogoljenost tako je važna i vokalna ekspresija. Ogromna je čast biti dio velikog tima profesionalaca koji su svojim znanjem i umijećem pružili podršku mladim glumcima. Kada dobijete povjerenje od iskusnijih kolega, imate više samopouzdanja i potiče vas da zaronite u svoju nutrinu i date svoj maksimum.

Koliko je rad na mjuziklu promijenio tvoju percepciju discipline i glumačkog izraza u odnosu na klasični dramski teatar?

Po pitanju fizičke spremnosti, kondicije i svega što uz to dolazi, muzički teatar je mnogo zahtjevniji, traži visok nivo discipline i predanosti. U glumačkoj interpretaciji si drugačiji, drama je mnogo ozbiljnija po pitanju dramaturgije, pristupa karakterima, psihologizacija je mnogo izraženija. U muzičkom teatru ove stvari su svedenije, a do izražaja dolazi ples i vokalna interpretacija, brze promjene i pokreti koje traže veliku kondiciju, koncentraciju, timski rad. Zatim, sati ponavljanja koreografije dok tijelo ne prestane razmišljati i počne osjećati. Veoma zahtjevan proces vokalne pripreme kao i sama glumačka igra. Glumci nisu pjevači niti vokalni solisti, a tokom studija nismo imali priliku mnogo izučavati ovu oblast, time je ovaj žanr većini bio izlazak iz zone komfora.

„Ubistvo u Orijent Expressu“ donosi potpuno drugačiji glumački pristup – misteriju, tenziju i suzdržanost. Kako gradiš lik u takvom žanru, gdje je važno ne otkriti previše?

U krimi drami glumački pristup se drastično razlikuje od muzičkog teatra. Dok mjuzikl zahtijeva ekspresivnost i vanjsku energiju, krimi drama počiva na unutrašnjoj tenziji i ono što ostaje neizgovoreno. Ovdje likovi često kriju informacije, glumac se ne oslanja na tekst, već na ono što se dešava “između redova”. Priča je vrlo slojevita i mnogo vremena smo proveli kako bi razradili likove. Publika mora postati detektiv koji pokušava pročitati emociju koju lik želi sakriti. Uvijek je tanka linija po kojoj hodaš da se ne bi otkrilo previše. U tome je čar ovog žanra i naravno napetost koja je prisutna tokom cijele predstave. Ono što mi se naročito dopada je spoj klasičnog krimi zapleta Agathe Christie i moderne scenske dinamike. Svaki glumac u ansamblu gradi lik koji nosi tajnu, što zahtjeva visoku koncentraciju i suzdržanost kako se ključni dokazi ne bi prerano otkrili publici. Centralni stub predstave je interpretacija slavnog detektiva Poirota kojeg glumi fantastični Mario Drmać, a koji se ovdje suočava sa slučajem u kojem zakon i pravda nisu nužno ista stvar.

Mjuzikl „Be More Chill“ rađen je po američkom modelu, uz mentorstvo stranih stručnjaka. Koliko se taj način rada razlikovao od onoga na koji si navikao?

Kada kažemo mjuzikl, to nas automatski asocira na Ameriku. To je država koja je zaslužna za kreiranje ovog savremenog mjuzikla koji danas poznajemo. Saradnja sa stručnjacima iz Amerike bila je ogromna privilegija, što je rezultiralo produkcijom koja energijom i tehničkom preciznošću podsjeća na broadwayske standarde. Mjuzikl “Be More Chill” predstavlja značajan iskorak za domaću pozorišnu scenu, a naročito u žanru muzičkog teatra i rezultat je intenzivnog rada i saradnje mladih umjetnika sa američkim stručnjacima. Predstava se bavi aktuelnim temama srednjoškolaca generacije “Z”, pitanje identiteta, uticaj tehnologije na živote mladih i sl. Pozitivne reakcije publike potvrđuju naše napore da prikažemo sveprisutne probleme današnjice.

Imaš iskustvo rada i u domaćem i u internacionalno inspirisanom teatarskom okruženju – gdje vidiš najveće razlike, a gdje sličnosti?

Upoređivanje iskustva rada u domaćem i internacionalno inspirisanom teatarskom okruženju nudi odličan uvid u to kako kultura i resursi oblikuju zanat. Iako je suština glume ista, uslovi u kojima se ona dešava bitno se razlikuju. Dok internacionalni teatar daje širinu i profesionalnu disciplinu, u domaćem teatru vlada intimniji i topliji ambijent. Kod nas je teatar više porodica nego fabrika. To nekad donosi veću fleksibilnost ali nekad i rasipanje energije na stvari koje nisu direktno glumačke. Ipak svi projekti koji su rađeni sa internacionalnim stručnjacima, uspješno su izvedeni, što znači da možemo da iznesemo ozbiljne i zahtjevne projekte. Živimo u maloj državi koja ima glumce, redatelje, producente, slikare, fotografe, pisce i mnoge druge umjetnike, koji su nagrađeni najprestižnijim evropskim ili svjetskim nagradama, uprkos malim resursima i institucionalnoj nezainteresovanosti. Gdje bi nam bila granica da su uslovi bolji, resursa dovoljno i sistemske podrške.

Rekao si da vjeruješ u kvalitet, a ne kvantitet. Kako danas, na početku karijere, biraš projekte iza kojih ćeš stati?

Kad si na početku karijere, glad za poslom je prirodna, ali odluka da biram kvalitet umjesto kvaniteta je možda moja najvažnija investicija kao glumca. Kvantitet te troši kao glumca. Ideš iz projekta u projekat koji te ne inspiriše, tvoj glumački aparat postaje lijen i vrlo brzo ostane u određenom žanru. U projektima visokog kvaliteta, proces rada je bogatiji, tu učiš najviše. Smatram da je na početku karijere, moj jedini kapital je moj razvoj. Iako kvantitet donosi brzu prepoznatljivost, kvalitet donosi trajanje. U svijetu gdje je sve brzo i potrošno, moja posvećenost kvalitetu je moja najveća provokacija. Trudim se koliko sam u mogućnosti da biram ono što može unaprijediti moj rad i pristup, želim se iskreno posvetiti onom šta radim i da to bude učinjeno na najbolji mogući način u tom trenutku. Naravno, naš posao zna biti vrlo haotičan pa nekada i radimo više stvari istovremeno. Okolnosti su trenutno vrlo nemilosrdne, stoga su bazirane na to da radiš nešto ili nikako. U tom kontekstu, uvijek biram da radim. Kada radim, nastojim pronaći ličnu satisfakciju. Kroz taj pristup imam odgovornost prema zadatku jer ne želim sebe da iznevjerim, a tako i kolege i publiku.

Koliko su tvoji projekti odraz ličnih faza kroz koje prolaziš – da li svaku ulogu doživljavaš i kao lični zapis jednog perioda života?

Kada posmatramo uloge kao ogledala sopstvenih životnih faza, profesija prestaje da bude samo posao. Svaki projekat nije samo stavka u CV-u nego potvrda tvog sazrijevanja, kako umjetničkog, tako i ličnog. Svaku ulogu koju sam do sada radio sam doživljavao kroz lični zapis i iskustvo. Po prirodi sam sentimentalan, nostalgičan, melanholičan, generalno u životu se vežem za ljude, stvari, situacije, momente. Projekti postaju vremenske kapsule tvoje senzibilnosti u tom trenutku. Svaka uloga ti doda po jedan novi nivo empatije i kada tako posmatraš stvari, svaka uloga je dragocjena jer ti omogućava da upoznaš sebe kroz drugoga.

Tvoji počeci vezani su za filmove poput „Tabija“ i „Balada“, te web seriju „Podrugljivci“. Kada si prvi put osjetio da gluma nije samo interes nego poziv?

“Tabija” je bio moj prvi susret za glumom općenito, u tom momentu to je bila samo ideja da probam nešto novo. Nikada prije toga nisam razmišljao o glumi ili da budem dio te industrije. Međutim, ta tri dana koja sam proveo na setu su mi otvorila vrata potpuno novog svijeta o kojem ništa nisam znao, zainteresiralo me i provociralo. Kako sam više učio, gledao, čitao, postajalo mi je jasnije da je to moj put. Tada sam donio odluku, trebam nastojati da budem otvoren za promjene, otvoreni da probamo nešto potpuno novo i drugačije. Prijavio sam se na audiciju ne znajući šta je monolog, ali bio sam hrabar i odlučio se upustiti u nešto potpuno nepoznato i uspjelo je. Ne mora uvijek biti uspješan rezultat, ali je bitno napraviti taj prvi korak. Moramo više izlaziti iz zone udobnosti, jer tu nastupa promjena i lični napredak. Imao sam podršku svoje porodice koji su me poticali da slijedim svoje snove, a to je ključno na samom početku. Što se tiče web serije “Podrugljivci” koju sam također snimao tokom srednje škole, ostavila je divna sjećanja i posebnu emociju. Ambijent u kojem smo snimali, glumačka i tehnička ekipa, scenarista i redateljica, priča koja se razvijala kroz ove likove zaista je bila obećavajuća. To je bila prva igrana serija u tom formatu, obrađivala je aktuelne teme i žao mi je što se nije dobila prostor koji zaslužuje.

Kako vidiš trenutnu poziciju mladih glumaca u Bosni i Hercegovini – gdje su najveći izazovi, a gdje prostor za rast?

Pozicija mladog glumca u Bosni i Hercegovini danas je prostor između velikog kreativnog potencijala i uskih sistemskih okvira. Iako novi projekti pokazuju da postoji prostor za moderan izraz, put od akademije do stalnog angažmana pun je prepreka. Ansambli pozorišta često su popunjeni, mladi glumci su primorani na status slobodnih umjetnika, što donosi egzistencijalnu nesigurnost. Za razliku od Beograda ili Zagreba, bh tržište ima manje kontinuirane filmske/serijske produkcije. Rast se najčešće dešava izvan institucija, te mladi glumci tražeći priliku za rad, sve češće osnivaju svoja udruženja, adaptiraju se na nove okolnosti. Potrebna je velika individualna hrabrost i marljiv rad kako bi stekli širu vidljivost. Također, potrebno nam je mnogo više zajedništva, međusobne podrške i želje za promjenom, obzirom da nam je institucionalna podrška troma.

Imaš li osjećaj da pozorište danas nudi više prostora za razvoj nego kinematografija, i zašto?

Izbor između pozorišta i kinematografije za razvoj glumca u Bosni i Hercegovini predstavlja izbor različitih metoda rasta i tržišnih prilika. Pozorište predstavlja laboratoriju glumačkog zanata i ostaje primarni prostor za razvoj. Za razliku od filma, pozorište nudi više vremena za istraživanje lika, teksta i fizičkog pokreta, što je ključno za mlade glumce da izgrade glumačku kondiciju. Trening u pozorištu uči glumca kako da koristi cijelo svoje tijelo kao instrument. S druge strane, film i TV serije zahtijevaju drugačiji set vještina. Kamera traži unutrašnju emociju i mikro-ekspresiju. Postoje predstave koje se igraju decenijama, čiji su glumci odrasli igrajući tu predstavu, a i publika zajedno sa njima. Film je drugačiji medij, on se samo jednom snimi a zabilježeni trenutak se ne može ponovo proživjeti, ali u pozorištu može, i to je ljepota pozorišta.

Tokom 2026. imao si dvije premijere – „Ubistvo u Orijent Expressu“ i „Be More Chill“. Kako balansiraš između paralelnih projekata i različitih zahtjeva koje oni nose?

Istina, bilo je teško. U kratkom vremenskom periodu spremao sam dvije premijere. Teško je ali je to priroda našeg posla. Imao sam tu sreću da sam na Akademiji izgradio kondiciju, disciplinu i volju da se nosim sa pritiskom te da hendlam više obaveza odjednom. Također, višegodišnje bavljenje sportom naučilo me marljivom radu, disciplini, izdržljivosti, čime sam izgradio fizičku i mentalnu snagu. Bez takve pripreme, sumnjam da bih mogao izdržati. Kada sam na probi, nastojim doći spreman i maksimalno se trudim biti što prisutniji te se fokusirati isključivo na predstavu, jer je sama priprema veoma intenzivan i slojevit proces. Put od prvog čitanja do premijere je kompleksan i tokom same pripreme prolazimo nekoliko faza, od čitanja teksta, analize lika, proučavanja perioda i društvenih okolnosti u kojem se radnja odvija, sve kako bi radnja bila autentična. Kako se premijera približava, proces postaje složeniji, vrše se pripreme za tehničke i kostimske probe, te na koncu izvođenje generalne probe. Katarza nastupa nakon izvođenja premijere, a zahvalnost i ushićenje nakon završetka predstave i emocije koje vidite kod publike. To je zaista neprocjenjivo. U tom momentu zaboravite sve teške i izazovne trenutke kroz koje ste morali proći da bi došli do tačke zahvalnosti.

Postoji li uloga ili žanr kojem posebno težiš, a koji još nisi imao priliku istražiti?

Do sada, nikada nisam profesionalno radio komediju, to je nešto što bih volio probati, iako je to najteži žanr. Kroz svoje dosadašnje uloge, nisam imao priliku baviti se sa kostimografskim ili šminkerskim rješenjima, ali mislim da bi to bilo vrlo zabavno. Volim da me tekst ili uloga provocira i natjera da izađem iz okvira površnog i ponudi intelektualni i emocionalni izazov. Također, priželjkujem ulogu koja zahtijeva da istražim nepoznate dijelove sebe, što je čini slojevitom i uzbudljivom za istraživanje. Provocira me paradoks, uloga koja je istovremeno zastrašujuća jer je teška, ali i neodoljiva jer nudi mogućnost za duboku ljudsku emociju. Zapravo, željan sam rada, uloga i prilika.

Šta za tebe danas znači biti „mladi glumac“ – da li je to prednost, pritisak ili prostor slobode?

Biti mladi glumac u profesionalnom smislu često znači nalaziti se u specifičnom procjepu između ogromnog potencijala i potrebe za dokazivanjem. To nije samo pitanje godina, već statusa koji sa sobom nosi mješavinu slobode i velike neizvjesnosti. Biti mladi profesionalac znači da svoja teoretska znanja moraš testirati u praksi, a prilika za to je malo. Željan si rada i učenja. Međutim suočavanje sa teškom realnošću tržišta podrazumijeva stalne audicije, odbijanja i čekanje na onaj jedan “da” i balansiranje između više privremenih angažmana. Također, u početnoj fazi, glumca pokušavaju smjestiti u određeni žanr. Izazov mladog glumca je da prihvati te prilike kako bi radio, ali da se istovremeno bori da ne ostane zarobljen u jednom tipu uloge cijelu karijeru. Od mladih glumaca se očekuje nova energija, svježina, fizička spremnost i entuzijazam. S druge strane, to je period stalnog dokazivanja, svaka uloga, pa i ona najmanja doživljava se kao “biti ili ne biti” jer gradi reputaciju koja će nas pratiti godinama. A opet, prilika na tržištu je malo. Kako bi bio uspješan u svom poslu, potreban je kontinuiran rad.

Kada pogledaš sve dosadašnje projekte, postoji li neki trenutak ili scena koju bi izdvojio kao prelomnu u svom razvoju?

Svaki projekat na kojem sam radio, svaka scena i kadar, ljudi sa kojima sam radio, utkani su u moje sjećanje i uticali su na moj razvoj. Crpio sam znanje iz svake nove situacije i iskusnijih kolega. Najveći prelom za mladog glumca je gubitak scenske samosvijesti. Kada prestanete razmišljati o tome da li vam je pokret estetski lijep nego da postanete potpuno fokusirani na partnera i glumačku igru. Nepredviđena situacija na sceni također može biti prelomna tačka kada po prvi put odreagujete u trenutku i improvizirate tako da to publika ne primijeti. Kada u projektu naučite da nosite tišinu i kako da budete prisutni na sceni čak i kada nema teksta, tada naučite vladati scenskom energijom. Bilo da je riječ o pohvali ili oštroj kritici koja vas natjera da se preispitujete, to su trenuci kada počinjete da gradite profesionalni integritet. Svaka nova uloga na određeni način predstavlja prelomnu tačku. To nije samo još jedan posao ili zadatak, već svjesni kreativni rizik koji služi mojoj evoluciji. Prelaz iz sigurne zone u zonu rizika je trenutak kada glumac zapravo raste.