Razgovarala: Elma Hodžić

Možda je konačno vrijeme da prestanemo govoriti o mladima kao o inertnoj generaciji. Pišući ovaj uvod, u atmosferi koja još uvijek nosi tragove nedavne pobjede mladih fudbalera reprezentacije Bosne i Hercegovine, jasno je da nova generacija ne traži prostor — ona ga već zauzima, artikulisano i bez zadrške.

U savremenom kulturnom prostoru, gdje se granice između medija brišu, posebno je značajno pratiti umjetnike koji se jednako uvjerljivo kreću između uspostavljenih kategorija. Na tom presjeku počiva i rad glumca Kerima Čutune. On koristi jezik video-arta, koji počiva na fragmentu, brzini i direktnoj komunikaciji s publikom, ali i teatar, kao prostor koncentrisanog prisustva, tijela i trajanja. Upravo u tom napetom, ali produktivnom odnosu nastaju njegovi zanimljivi umjetnički koraci — a Kerim Čutuna pripada generaciji umjetnika koja je razumjela oba jezika i, što je važnije, uspjela ih prevesti jedan u drugi bez gubitka autentičnosti. Njegov rad, bilo da se manifestuje kroz kratku video formu ili scenski izraz, karakteriše precizno prepoznavanje društvenih obrazaca, ali i hrabrost da ih ogoli bez potrebe za dodatnim objašnjenjem.

U ovom razgovoru otvaramo pitanja odnosa između iskrenosti i performativnosti, individualne pozicije naspram sistema, te mjesta glumca u društvu koje je već prezasićeno ulogama. Najavljujemo i njegovu turneju po Bosni i Hercegovini s predstavom “Nebitno” i otkrivamo koji su to izazovi mladih umjetnika danas — između potrebe za vidljivošću, pritiska produkcije i nastojanja da se zadrži autentičan glas u prostoru koji ga neprestano preoblikuje.

Vaš profesionalni put ide od društvenih mreža do pozorišne scene — da li danas postoji jasna granica između “digitalnog performansa” i glume u klasičnom smislu?

Teatar će uvijek biti mjesto na kojem se slavi moć sadašnjeg trenutka, mislim da je u tome čar performansa na daskama. Razlika je velika, ali digitalne platforme pružaju vidljivost kakvu nikada prije nismo mogli imati.

Vaši video radovi često balansiraju između ironije i doslovnog čitanja — koliko vam je važno da publika “razumije” ono što radite, a koliko prihvatate i pogrešna tumačenja?

Mislim da nije moje da prihvatam ili ne prihvatam tumačenja, moja uloga na mreži je da serviram sadržaj koji će kod publike pokrenuti neke od primarnih emocija. Svaka reakcija koja se referiše direktno na tematiku videa je znak da video “radi”.

Foto: Muna Nazak

Sve je manje iskrenosti oko nas

U vremenu kada se autentičnost često pretvara u performans, šta za vas znači biti iskren — i postoji li granica između iskrenosti i izloženosti?

Iskrenost je hrabrost. Mislim da “sistem” oblikuje poslušne ljude koji vremenom zaborave šta su njihovi stvarni stavovi. Tako da je sve manje iskrenosti oko nas. Danas si izložen istog trenutka kad odlučiš biti iskren prema sebi.

Monodrama „Nebitno“ bavi se položajem pojedinca koji ne želi pristati na sistem — da li je danas teže biti dio sistema ili ostati izvan njega?

Sigurno da je život mirniji kad klimaš glavom, imaš lažni osmijeh i koristiš floskule u javnim pojavljivanjima. Meni je uzbudljivije gostovati u sistemu, pa se prisjetiti zašto sam izvan istog.

Koliko lična iskustva u vašem radu postaju univerzalna — i gdje povlačite granicu između autobiografskog i glumačkog?

To zavisi od relizacije, kao i od publike. Predstava “Nebitno” ne funkcioniše bez strastvene glumačke igre, gubi smisao.

Vaš rad često prepoznaje “tipove” ljudi iz svakodnevice — da li je društvo postalo predvidivo ili samo imamo više prostora da ga posmatramo?

Oboje pomalo. Čini mi se da se većina ljudi krije u društvu, sve je lakše kad imaš grupu. Simptomatično je da “tatinog poznanika” većina ženske publike prepoznaje.

Koliko društvene mreže, koje su vam donijele vidljivost, istovremeno nameću i određena očekivanja ili pritisak da stalno proizvodite sadržaj?

Meni lično su pomogle da dobijem publiku koja mi je bila potrebna, ne bih nazvao to pritiskom, ali postoji odredjena potreba za održavanjem algoritma. Opasne su statistike, screen time ne smijem ni pogledati već par mjeseci… Al’ “Nebitno” je svojevrstan serum za to.

Rekli ste da najbolje prolazi ono što radite bez prilagođavanja publici — da li je to danas najteži, ali i jedini održiv put za umjetnika?

Ne mislim da je najteži, čak mislim da je danas puno lakše raditi bez prilagođavanja masi, jer si u startu drugačiji. Moja generacija je jako mirna i tiha, opravdano se plaše se autoriteta i teško izlaze iz krugova u kojima se nalaze. Mislim da je pojedinac uvijek činio više od grupe, da ne kažem klana.

Foto: Muna Nazak

O lijepa, o draga, o slatka SLOBODO

Kakvu ulogu danas glumac ima u društvu koje je već prezasićeno sadržajem i “ulogama” koje ljudi svakodnevno igraju?

Glavna uloga mu je da ne bude dosadan i da ne liči na naše političare. Trebao bi biti hrabar i iskren, to se danas može postići vrlo jednostavno.

Ako biste morali izdvojiti jednu borbu koja stoji iza vašeg rada — da li je to borba za vidljivost, za autentičnost ili za lični mir?

Svi se borimo na svoj način, neko izabere duplo slabije, neko duplo jače od sebe. Ja se trudim birati ovo drugo, uz to uvijek dobiješ sve što ste nabrojali.

Proces pisanja monodrame opisali ste kao sublimaciju ličnih i društvenih iskustava — da li je to za vas bio više kreativan ili lično razračunavajući proces?

Svakako kreativan, najljepši dio pisanja je spoznaja da sam kreiraš svoj prostor za igru. Mislim da sam se davno razračunao sa sobom, pisanje monodrame je kruna jedne životne faze.

Kada stanete sami na scenu, bez “zaštite” drugih glumaca ili formi — šta je veći izazov: suočiti se s publikom ili sa samim sobom? Šta biste poručili mladim glumcima koji završavaju akademiju i imaju mnogo nedoumica oko puta koji ih čeka?

Pomislim; “O lijepa, o draga, o slatka SLOBODO” idem da se igram i da uživam. Tu prestaje svako psihologiziranje, zaboraviš na sve i budeš. To je cilj.

Poručio bi im da se ne snimaju i da ne glume neke klošare, da se strpe, sačekaju 10-15 godina i zaposle se u teatru. Na ugovor od tri godine. Šalim se. Radite ono što njeguje osjećaj koji dolazi iz vašeg stomaka.