Dajana Šegvić, dugogodišnja članica Opere Narodnog pozorišta Sarajevo, umjetnica je koja je kroz kontinuiran rad i niz uloga oblikovala stabilan i prepoznatljiv scenski izraz. Publika je pamti po snažnim karakternim interpretacijama — od Elizabete u operi „Tvrtko, kralj bosanski“, preko Marceline u „Figarovom piru“, do uloga u „Madama Butterfly“ i opereti „Orfej u podzemlju“.

Povodom nove premijere, u razgovoru za Urban magazin, govori o procesu izgradnje uloge — od rada na partituri do konačne scenske transformacije — ali i o izazovu prelaska između dvije potpuno različite emocije u jednoj večeri. Njeni odgovori otkrivaju glumački pristup koji se oslanja na lično iskustvo, potpunu identifikaciju s likom i pažljivo balansiranje između emocije i kontrole.

U operama „Cavalleria rusticana“ i „Gianni Schicchi“ donosi dva suprotna lica — majčinsku, tragičnu Luciju i ironičnu, komičnu Zitu — potvrđujući raspon koji zahtijeva istovremeno disciplinu i emotivnu otvorenost.

Premijera opera „Cavalleria rusticana“ i „Gianni Schicchi“ bit će izvedena 28. aprila 2026. godine u 19:30 sati na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo, uz reprizno izvođenje 29. aprila u istom terminu.

U novoj premijeri prelazite iz svijeta verističke tragedije u Puccinijevu ironiju. Kako izgleda taj unutrašnji rez između „Cavallerie rusticane“ i „Giannija Schicchija“?

U Cavalleriji igram mamu Luciju, što me automatski stavlja u položaj majke. Sve što proživljava glavni lik, proživljavam i ja, tako da je emocija jasna. Dok u Gianniju igram tetku Zitu, koja sa kompletnom porodicom komično pokušava, kroz ironiju, da promijeni testament.

Da li vam je teže emocionalno ući u tragediju ili se „olakšati“ u komičnom izrazu?

Za mene je lakše igrati komediju. Mama Lucija je za mene bila teža za igranje.

Kako gradite kontinuitet između dvije potpuno različite energije u istoj večeri, bez gubitka fokusa?

Prije svake predstave se koncentrišem drugačije. Potpuno su različite i zahtijevaju dosta koncentracije.

Postoji li trenutak u jednoj od opera kada osjetite da se potpuno gubi granica između igre i stvarne emocije?

U Cavalleriji mi se totalno izgubi granica. To osjetim, a i kolege i saradnici su mi to potvrdili.

Često tumačite snažne, karakterne ženske likove. Šta vam je ključno u njihovom unutrašnjem razotkrivanju?

Ključno mi je unijeti što više sopstvene emocije.

Kada pristupate ulozi — krećete li od emocije, muzike ili psihologije lika?

Izgradnja lika kreće postepeno. Prvo ide rad na partituri, učenje uloge pjevački, pa tek onda izgradnja lika sa rediteljem.

Koliko se likovi „lome“ kroz vas, a koliko vi kroz njih mijenjate vlastiti scenski izraz?

Nastojim se potpuno poistovijetiti sa likom i što vjerodostojnije ga odigrati. Definitivno svaka uloga u meni ostavi trag.

Postoji li neka od vaših ranijih uloga koja je promijenila način na koji danas radite?

Obično su to uloge na početku karijere. Nakon završene Muzičke akademije odmah sam počela raditi. Nizale su se uloge, a svaka je ostavljala trag i oblikovala me.

Opera traži ekstremnu kontrolu, ali i emocionalnu otvorenost. Kako balansirate ta dva zahtjeva?

Vremenom naučite savladati sve kroz praksu. Na početku je puno teže, ali danas to ide nekako spontano.

Kako čuvate glas kroz dugogodišnji repertoar i zahtjevne produkcije?

Redovno vježbanje i neki normalan balans u svemu dovode do toga da glas dugo bude u dobrom stanju.

Šta se dešava kada emocija na sceni „ode dalje“ od planiranog — ostajete li u kontroli ili je puštate?

S obzirom na to da uvijek morate pratiti kompletnu situaciju, od kolega na sceni do dirigenta, mora postojati nivo kontrole koji se zadržava.

Vi ste dugogodišnja članica Opere Narodnog pozorišta Sarajevo. Kako se mijenja umjetnik koji toliko dugo ostaje unutar istog ansambla?

Imam tu privilegiju da se bavim svojim hobijem. Cijeli život sam pjevala u horovima, završila Muzičku akademiju i zaposlila se u horu Opere. Za mene to nije posao nego moj život. Uživam u tome svaki dan.

Šta za vas znači pripadnost jednoj kući, a šta lična umjetnička sloboda unutar nje?

Moje Narodno pozorište je mjesto gdje sam počela i gdje radim tolike godine. Predstavlja dinamičan odnos između kolektivnog identiteta i individualnog izraza — sposobnost da se u okviru zajedničkih ciljeva zadrži vlastiti, prepoznatljivi identitet.

Da li se vremenom mijenja način na koji doživljavate scenu na kojoj stalno igrate?

U suštini se ne mijenja. Pristup je uvijek isti, jako ozbiljan. Scena je u svakoj produkciji drugačija i prilagođavam se uvijek ispočetka.

Kako izgleda vaš dan kada znate da izlazite na premijeru?

Malo posebniji nego neki običan dan. Nastojim se što više odmoriti i na vrijeme biti u pozorištu da se upjevam i spremim za izlazak na scenu — frizura, šminka, kostim.

Postoji li neka vrsta tišine ili rituala prije izlaska na scenu?

Kod mene ne postoji. Volim da sam u svom normalnom okruženju sa kolegama.

Šta vas danas, nakon svih godina rada, i dalje uzbuđuje u trenutku izlaska pred publiku?

Želja da odradim sve onako kako treba i da publika prepozna moju emociju.

Kako vi vidite odnos publike i opere danas — da li se on mijenja?

Meni se čini da se ne mijenja. Ko je volio operu nekada, voli je i danas. Mlade trebamo educirati i stvarati novu publiku.

Šta biste voljeli da publika ponese s premijerne večeri „Cavallerie rusticane“ i „Giannija Schicchija“ — emociju, priču ili iskustvo?

Mislim, i sigurna sam, da će ponijeti emociju.

Gdje je, po vašem mišljenju, danas opera u našem kulturnom prostoru?

Mislim da još uvijek imamo publiku, što je najvažnije. Predstave su uvijek pune. Naš sektor je složen i uključuje mnogo ljudi u svako izvođenje. Opera je elitna umjetnost sa ograničenom publikom, i kod nas i u svijetu.