Foto: Velija Hasanbegović
Reditelj Alen Šimić u svom čitanju “Poljupca žene pauka” ne tretira tekst kao zatvorenu cjelinu, nego kao prostor stalnog preispitivanja odnosa između intime i društva, bliskosti i distance, stvarnosti i fikcije. U novoj postavci u Teatru 071 intimni scenski okvir postaje jednako važan kao i sam dramski materijal, brišući granice između publike i izvođača i otvarajući prostor neposrednog iskustva.
U razgovoru za Urban magazin Šimić govori o povratku istom tekstu iz nove perspektive, odnosu prema likovima koji dolaze iz različitih svjetova, te o tome kako se mijenja rediteljski pogled kroz vrijeme, iskustvo i promjenu scenskog konteksta. Posebno se osvrće na ulogu teatra danas kao kolektivnog prostora susreta, ali i na izazove nezavisne scene i njenu poziciju u savremenom kulturnom kontekstu.
Predstava “Poljubac žene pauka”
“Poljubac žene pauka” je kultno djelo koje nosi snažne političke i emotivne slojeve. Šta vas je danas najviše privuklo ovoj priči?
Pripovijedanje kao ljudska potreba za objašnjavanjem svijeta oko sebe.
Predstava govori o usamljenosti, slobodi i potrebi za povezivanjem. Koliko su te teme i dalje bolno aktuelne u našem društvu?
Aktuelnije nego ikada.
Ovo nije prvi put da režirate “Poljubac žene pauka”. Kako danas gledate na taj tekst u odnosu na period kada ste ga prvi put postavljali?
Puno slobodnije, bio sam student u vrijeme kada sam prvi put režirao. Danas mogu s otklonom i objektivno gledati na teme kojima se roman bavi, što za rezultat ima slobodu u postavci.
Koliko se promijenio vaš rediteljski pristup od prve verzije predstave do ove u Teatru 071?
Ne previše.
Intimni prostor Teatra 071 briše granicu između publike i glumaca. Kako takav prostor mijenja emociju i dinamiku same predstave?
Sam tekst je intimna priča o dvojici zatvorenika i njihovim pogledima na stvari i zbližavanju. Prostor nam je omogućio da se još direktnije bavimo time.
Predstava “Poljubac žene pauka”
Koliko vam je bilo važno da predstava zadrži queer senzibilitet originalnog djela bez stereotipa ili banalizacije?
To mi je bilo možda i najvažnije.
Likovi Moline i Valentina dolaze iz potpuno različitih svjetova, ali kroz zatvorenost pronalaze bliskost. Šta vam je najzanimljivije u njihovom odnosu?
Koliko su zapravo slični.
Predstava se bavi i idejom bijega kroz umjetnost i fantaziju. Može li umjetnost biti prostor spasa?
Umjetnost nije nikada bila, niti je, niti će biti prostor spasa.
Vaše predstave često traže aktivnu emociju publike, ne samo posmatranje. Koliko vam je važna ta vrsta “unutrašnjeg sudara” kod gledalaca?
To mi je polazna tačka svakog procesa. Cilj je maksimalno uključiti publiku, ali u isto vrijeme i ostaviti prostor da se prepuste predstavi.
Predstava “Poljubac žene pauka”
U ovakvom intimnom prostoru publika je gotovo dio scene. Kako to utiče na glumce i njihov odnos prema igri?
Mislim da im daje dodatni izazov jer je u tako intimnom prostoru gotovo pa nemoguće publici išta “podvaliti”.
Koliko je izazovno danas graditi i održavati nezavisnu teatarsku scenu u Sarajevu?
Jednako koliko je i bitno graditi mainstream scenu, jer da bi postojala nezavisna scena mora postojati i mainstream. Nezavisna scena je uvijek reakcija na mainstream sadržaje.
Teatar 071 već od početka nosi drugačiju energiju u odnosu na klasične pozorišne prostore. Kakvu publiku želite okupljati?
Onu koja nije navikla da ide u teatar.
Šta želite da publika ponese sa sobom nakon “Poljupca žene pauka”?
Da ne zažali što je platila kartu.
Predstava “Poljubac žene pauka”
