Goran Popović je glumac, režiser, producent, scenograf, muzičar, dramski pedagog i vizuelni umjetnik porijeklom iz Mostara, koji danas živi i radi između Bosne i Hercegovine i New Yorka. Njegov profesionalni put obuhvata rad u pozorištu, filmu, muzici i nezavisnoj produkciji, kao i obrazovanje na Američkoj akademiji dramskih umjetnosti, gdje je karijeru nastavio uz Fulbright stipendiju. Tokom godina gradio je iskustvo kroz različite umjetničke i produkcijske uloge, oblikujući prepoznatljiv autorski izraz koji spaja balkanski i međunarodni umjetnički kontekst.

U intervjuu za Urban magazin, Popović govori o putu koji ga je od ratnog Mostara doveo do New Yorka i međunarodne scene, ali i o složenom unutrašnjem razvoju koji je tekao paralelno s profesionalnim usponom. Razgovor otvara teme identiteta, pripadnosti i stalnog kretanja između različitih kulturnih i umjetničkih prostora, kao i način na koji to “bivanje između” oblikuje njegov autorski glas. Poseban fokus stavljen je na proces građenja karijere kroz više disciplina – od glume i režije do scenografije i produkcije – te na pitanje kako se održava autentičnost u sistemima koji često zahtijevaju prilagođavanje.

Vaša životna priča počinje gotovo filmski – rođenje u ratnim okolnostima, u bolnici bez osnovnih uslova. Koliko vas taj početak, makar simbolički, prati kroz život i rad?

Taj početak je dio mog života, ali nije nešto što me definira niti ograničava. Ne nosim ga kao teret niti kao identitet, nego kao činjenicu iz koje sam potekao. Više vjerujem da postoji razlog zašto sam rođen baš tada i u tim okolnostima, ali taj razlog ne tražim u prošlosti, nego u onome što danas radim. Spomenem to kada ima smisla u kontekstu priče, ali ne gradim svoj rad na tome. Mnogo mi je važnije što kao umjetnik i čovjek danas stvaram i komuniciram, nego gdje je sve počelo.

Često se za vas kaže da ste “lingvista među umjetnicima ili umjetnik među lingvistima”. Gdje vi danas vidite svoju osnovnu tačku identiteta?

U srži sam storyteller. Jezik, gluma, režija to su alati. Ono što me zaista zanima jest kako ispričati priču koja će nekoga dotaknuti, pokrenuti ili mu dati osjećaj da je viđen i shvaćen. Taj između prostor u kojem se nalazim između jezika, kultura i disciplina više ne doživljavam kao nešto neodređeno, nego kao prednost. Upravo tu nastaje moj autorski glas, jer imam mogućnost spajati različite pristupe i stvarati nešto što je meni autentično.

Odrastanje u Mostaru opisuje se kao stalno kretanje – i fizičko i unutrašnje. Koliko je taj “nomadski duh” nešto što vas je oblikovalo, a koliko nešto od čega ne možete pobjeći?

Mostar za mene ostaje nebrušeni dijamant. To je korijen koji me stalno podsjeća zašto sam počeo i odakle dolazim. Taj osjećaj kretanja i bivanja između me definitivno oblikovao, ali ga ne doživljavam kao nešto od čega treba pobjeći. Naprotiv, mislim da mi je dao jednu vrstu slobode. Kada odeš iz mjesta rođenja i počneš stvarati negdje drugo, pojam pripadnosti se mijenja. U jednom trenutku shvatiš da ili ne pripadaš nigdje ili pripadaš svuda. Ja sam bliži ovom drugom. I u toj ideji ima dosta mira, ali i prostora za stvaranje.

Koliko je rad u Mostarskom teatru mladih i susreti s različitim umjetnicima u ranoj fazi uticao na vašu odluku da umjetnost bude vaš put?

U tom periodu nisam to doživljavao kao odluku, više kao prirodan nastavak onoga što me već privlačilo. Mostarski teatar mladih mi je dao prostor da istražujem, griješim i učim kroz rad, što je u toj fazi bilo ključno. Susreti s različitim umjetnicima otvorili su mi perspektivu ne samo o umjetnosti, nego i o načinu razmišljanja, disciplini i odgovornosti prema radu. Tek kasnije sam shvatio koliko je taj period bio važan, jer mi je dao temelj da umjetnost ne doživljavam kao nešto apstraktno, nego kao konkretan, svakodnevan rad.

U jednom trenutku postajete i najmlađi reditelj u Bosni i Hercegovini. Da li je tada postojala svijest o odgovornosti ili je sve bilo vođeno čistim impulsom stvaranja?

Iskreno, više je to bio impuls nego kalkulacija. Nisam tada razmišljao o titulama ni o tome što to znači u širem kontekstu. Postojala je potreba da se nešto napravi i ispriča i to je bilo dovoljno. S vremenom dolazi svijest o odgovornosti, ne toliko prema tituli koliko prema ljudima s kojima radiš i prema samom procesu. Danas to gledam drugačije, ali mislim da je dobro što je na početku bilo vođeno čistom energijom stvaranja bez prevelikog opterećenja.

Odlazak iz Mostara i Bosne i Hercegovine često se ne doživljava samo kao lična odluka, nego i kao širi društveni fenomen. Koliko je u vašem slučaju presudila želja za razvojem, a koliko osjećaj da ovdje nema prostora?

Kod mene je presudila želja za razvojem. Nisam odlazio s idejom da ovdje nema prostora, nego s osjećajem da želim vidjeti kako funkcionira svijet izvan onoga što poznajem. Naravno, taj odlazak kasnije otvori i druga pitanja o pripadnosti, identitetu i načinu rada. Ali za mene to nije bio bijeg, nego proširenje. Htio sam razumjeti različite sustave, pristupe i kulture i vidjeti gdje se ja u svemu tome mogu pozicionirati.

Povlačenje prijave zbog finansija, pa potom Fulbright stipendija – trenutak koji mijenja tok priče. Kako ste tada doživjeli tu vrstu potvrde?

U tom trenutku to sam doživio kao potvrdu da ima smisla nastaviti, ali ne kao konačan cilj. Povlačenje prijave zbog financija bio je realan sudar s okolnostima, a Fulbright je došao kao neka vrsta otvaranja vrata u pravom trenutku. Više nego validacija izvana, meni je to bila potvrda da se trud i rad negdje prepoznaju. Ali vrlo brzo shvatiš da takve stvari nisu garancija ničega, samo prilika. Što ćeš s tom prilikom, to je već druga priča.

Često se romantizira odlazak u Ameriku, ali vi vrlo otvoreno govorite o težini tog iskustva. Šta je bio vaš prvi stvarni sudar s realnošću tamo?

Prvi stvarni sudar nije bio toliko praktične prirode koliko unutarnji. To je bio osjećaj da si potpuno prepušten sebi, bez jasnog sustava podrške i bez poznatog konteksta u kojem znaš kako stvari funkcioniraju. Kasnije dolazi još jedna važna spoznaja da ono što na prvi pogled djeluje kao realnost ponekad može biti vrlo uvjerljiva iluzija. Od tebe se očekuje da se uklopiš u određene obrasce i narative i tada se postavlja pitanje koliko možeš ostati autentičan u takvom okruženju. To iskustvo me natjeralo da jasnije definiram što je za mene stvarno i što želim komunicirati kroz svoj rad.

Period pandemije i online teatra donio je gotovo improvizovane uslove rada. Koliko su vas takve situacije oblikovale kao umjetnika?

Taj period me naučio fleksibilnosti i vraćanju na suštinu. Kada se uvjeti svedu na minimum, shvatiš što je zaista važno, ideja, prisutnost i sposobnost da komuniciraš s publikom bez obzira na format. Online prostor nije bio idealan, ali je otvorio mogućnost da se razmišlja drugačije i da se pronađu novi načini izražavanja. U tom smislu, takve situacije te natjeraju da se prilagodiš, ali i da preciznije definiraš svoj izraz.

Radili ste paralelno kao glumac, scenograf, producent, pa i model. Da li je to nužnost ili svjesna odluka da ostanete široko postavljeni kao autor?

Na početku je to bila kombinacija nužnosti i radoznalosti. Ulaziš u različite procese jer želiš raditi i učiti, ali s vremenom to postane svjesna odluka. Danas to vidim kao način da razumijem cjelinu projekta. Svaka od tih uloga daje mi drugačiju perspektivu, a zajedno mi omogućuju da kao autor budem precizniji u onome što želim postići. Ne doživljavam to kao rasipanje fokusa, nego kao širenje alata koje koristim u radu.

Nakon iskustva na sceni, okrećete se intenzivnije filmu. Šta je ono što vam film daje, a što pozorište ne može – i obratno?

Film mi daje mogućnost kontrole i detalja. Kadar, ritam, montaža, sve možeš precizno oblikovati i vratiti se na materijal dok ne dobiješ ono što želiš. Pozorište, s druge strane, ima neposrednost koju ništa ne može zamijeniti. To je živa razmjena energije s publikom, trenutak koji postoji samo tada i nikad više na isti način. Za mene to nisu suprotni mediji, nego dva različita jezika. Ovisno o priči, biram koji mi je jezik potreban.

Koliko vam je važna kontrola nad cijelim procesom – od glume do produkcije i vizualnog identiteta projekta?

Važna mi je do mjere u kojoj omogućava jasnoću. Ne težim kontroli radi kontrole, nego radi toga da ideja ostane dosljedna kroz sve faze procesa. S druge strane, svjestan sam da film i kazalište nisu individualni sportovi. Suradnja je ključna i često upravo drugi ljudi unesu sloj koji sam ne bih mogao postići. Zato balans između kontrole i povjerenja smatram jednim od važnijih aspekata rada.

Saradnja s nezavisnim umjetnicima često podrazumijeva drugačiji ritam i slobodu. Da li se u takvom okruženju osjećate bliže sebi kao autoru?

U takvom okruženju često postoji veći prostor za istraživanje i rizik, što mi je kao autoru blisko. Nema uvijek jasnih okvira, ali upravo to otvara mogućnost da se dođe do nečeg autentičnog. Ipak, ne mislim da sloboda dolazi isključivo iz nezavisnog konteksta. Ona više zavisi od ljudi i načina rada nego od samog sustava. Kada postoji međusobno povjerenje i jasna komunikacija, moguće je raditi kvalitetno u različitim produkcijskim uvjetima.

Govorite da vam je odlazak dodatno pojačao osjećaj pripadnosti Balkanu. Kako danas definišete taj “slavenski duh” o kojem govorite?

Za mene taj slavenski duh nije apstraktna ideja, nego vrlo konkretna kombinacija inata i ljudskosti. To je neka unutarnja sigurnost da se stvari mogu riješiti, čak i kada djeluju nemoguće. Istovremeno, to je i direktnost u odnosima, ponekad gruba na površini, ali u suštini iskrena. Taj mentalitet može biti i prednost i ograničenje, zavisno o kontekstu. Kao i svaki alat, važno je znati kada i kako ga koristiti.

Da li se osjećaj pripadnosti mijenja ovisno o prostoru u kojem stvarate?

Mijenja se način na koji ga doživljavam, ali ne i njegova suština. Što više mijenjaš okruženja, to manje pripadnost vežeš uz jedno mjesto. U jednom trenutku shvatiš da pripadnost nije geografska kategorija, nego unutarnje stanje. Ili tražiš gdje pripadaš ili prihvatiš da možeš pripadati širem prostoru. Meni je bliža ova druga opcija.

Spominjete “obrnuti kulturni šok” pri povratku u Mostar. Šta vas je tada najviše iznenadilo?

Najviše me iznenadila razlika u percepciji komunikacije i međuljudskih odnosa. Kada provedeš vrijeme u drugačijem sustavu, počneš primjećivati stvari koje ranije nisi dovodio u pitanje. Nije to nužno negativno iznenađenje, više osvještavanje razlika. Svako okruženje ima svoje zakonitosti i treba vremena da ponovo pronađeš balans između njih.

Postoji li danas ideja povratka ili je vaš odnos s Mostarom više emotivan nego praktičan?

Mostar će uvijek imati emotivnu vrijednost za mene. To je mjesto koje me formiralo i kojem se uvijek vraćam na neki način. Što se tiče praktičnog aspekta, ne razmišljam o stvarima kroz isključivost. Ne vidim to kao izbor ili ili. Više sam otvoren za modele u kojima mogu raditi i stvarati kroz različite prostore, ovisno o projektima i fazama života.

Koliko umjetnik danas može ili treba biti glas društva iz kojeg dolazi, posebno kada više ne živi u njemu?

Umjetnik prije svega treba biti iskren u onome što radi. Ako iz te iskrenosti proizlazi komentar društva, onda on ima težinu. Ne mislim da postoji obaveza da se govori u ime bilo koga, ali postoji odgovornost prema vlastitom radu. Ono iz čega dolazimo dio je nas, ali način na koji to komuniciramo treba biti autentičan, a ne nametnut.

Da li osjećate odgovornost da kroz svoj rad govorite o prostoru iz kojeg dolazite ili nastojite izbjeći tu vrstu etiketiranja?

Ne pokušavam izbjeći tu temu, ali je ne forsiram. Prostor iz kojeg dolazim dio je mog identiteta i prirodno se pojavljuje u radu. Istovremeno, ne želim da to postane jedina odrednica. Kao autora me zanima širi spektar tema i mislim da je važno zadržati slobodu kretanja kroz različite priče bez potrebe za etiketiranjem.

 

Kažete da je ovih više od pola decenije u Americi tek početak. Kako danas izgleda vaš lični “sljedeći korak”?

Ne razmišljam o sljedećem koraku kao o fiksnom planu. Više pratim proces i projekte koji imaju smisla u datom trenutku. Važno mi je da radim, da surađujem i da razvijam projekte koji imaju jasnoću i vrijednost. Gdje će to točno dovesti, ostavljam otvorenim jer iskustvo me naučilo da se najvažnije stvari često dogode mimo plana.

 

Šta je ono što još uvijek pokušavate “provariti i sažvakati” – profesionalno ili lično?

Još uvijek pokušavam bolje razumjeti odnos između autentičnosti i sustava u kojem radimo. Kako ostati dosljedan sebi, a istovremeno funkcionirati unutar industrije koja često traži prilagođavanje. To je proces koji se ne završava brzo, ali mislim da je upravo u tom balansu prostor za rast, i profesionalni i lični.

 

Ako biste morali izdvojiti jednu stvar koja vas vodi kroz sve ove promjene i prostore – šta bi to bilo?

Vjera u širem smislu. Vjera u proces, u rad, u ljude i u to da stvari imaju svoj tok. To mi daje mir i jasnoću čak i kada okolnosti nisu potpuno jasne. Na kraju, mislim da se sve svodi na to da radiš iskreno i da ostaneš otvoren za ono što dolazi.