Nedim Džinović, glumac: Teatar je prostor slobode, autentičnosti i istine

Glumac Nedim Džinović u predstavi „Ona“ tumači Einara/Lili, lik čija priča istražuje rodnu tranziciju, samospoznaju i hrabrost suočavanja sa sobom. Ova uloga, prvobitno diplomski ispit na Akademiji scenskih umjetnosti, sada kroz obnovu predstave dobija nove dimenzije i postaje potpuno nova glumačka kreacija. Za razumijevanje lika, Džinović istražuje historijske izvore, uključujući memoare Einara Wegenera, kasnije Lili Elbe, „Iz muškarca u ženu“ i roman „Dankinja“ Davida Ebershoffa, dok vlastita iskustva i emocije oblikuju lik u autentičnu i dojmljivu kreaciju.

U intervjuu za Urban magazin, Džinović ističe da teatar ima posebnu odgovornost – pokreće važne teme, detabuizira predrasude i gradi empatiju, posebno u Bosni i Hercegovini, gdje su teme rodnog identiteta još uvijek osjetljive i često nedovoljno otvoreno artikulisane u javnom prostoru. Kroz predstave poput „Ona“, teatar postaje prostor dijaloga, suočavanja i razumijevanja, nudeći publici priliku da se izmjesti iz ustaljenih perspektiva i preispita vlastite stavove.

Za njega, umjetnost oslobađa od stereotipa i otvara prostor za empatiju tamo gdje društvo i politika često ne uspijevaju, podsjećajući na važnost individualnih priča u oblikovanju šire društvene svijesti. Džinović vjeruje da reakcije publike otkrivaju pravu moć i svrhu teatra, ali i njegov kapacitet da pokrene stvarne promjene u načinu na koji gledamo jedni na druge.

Kako ste se pripremali za ulogu u predstavi „Ona“ i koji je bio najizazovniji aspekt psihološke i emotivne transformacije lika?

Uloga Einara/Lili bila je uloga koju sam igrao za svoj samostalni diplomski ispit na Akademiji scenskih umjetnosti. Sada, nekoliko godina kasnije, obnovom ove predstave, rad na ulozi poprimio je nove obrise. Odmak od te uloge i stečeno iskustvo u međuvremenu učinili su da je sada za mene nova kreacija, ali je sigurno da je, kako tada tako i sada, najizazovnije igrati tako psihološki kompleksan lik, što je meni ujedno i najintrigantnije.

Predstava se bavi rodnom tranzicijom – koliko ste istraživali stvarne historijske priče poput Lili Elbe i kako su vam te priče pomogle u kreiranju karaktera?

U istraživačkom dijelu pripreme uloge čitao sam roman „Dankinja“ Davida Ebershoffa, po kojem je rađen scenarij za film, a potom i adaptacija za predstavu. Čitao sam i memoare Einara Wegenera, kasnije Lili Elbe, „Iz muškarca u ženu“, koji su bili inspiracija za roman, kao i za scenarij. To su njeni dnevnici koji su mi dali dublji uvid u njen život, osjećanja i misli, što mi je mnogo pomoglo u radu na ulozi.

Koliko ste se u radu oslanjali na vlastita iskustva i emocije, a koliko na tehniku i glumački pristup?

Smatram da je sve oslonjeno na vlastito iskustvo i emocije – to je polazište. Glumčevo biće, njegova empatija i doživljaj materijala, priče i uloge, uveliko oblikuju samu ulogu. Naravno, u fazi analiziranja uloge određujemo šta su identifikacijske crte glumca i uloge, a šta distinktivne crte. Upravo su one najzamamnije za glumca u procesu, jer ih pokušavamo približiti sebi i osvojiti.

Kako ste balansirali između intime lika i šire društvene poruke koju predstava nosi?

Upravo iz intime lika proizlazi širi odjek. Specifičnost problema ovog lika i taj mikrokosmos u kojem je priča ispričana imaju veću društvenu i univerzalnu poruku. To je moć teatra i uopće pripovijedanja ljudskih sudbina – pristup iz individualnog ka kolektivnom.

Koji je trenutak u predstavi koji za vas lično ima najveću emotivnu težinu?

Ima ih više, ali bih izdvojio scenu Einara pred ogledalom. To je scena suočavanja sa sobom, kada ono što vidi u ogledalu izvana ne odražava ono kako se osjeća iznutra. To je inicijalni trenutak za otjelovljenje Lili i nosi sa sobom najveću kompleksnost i emotivnu težinu.

Smatrate li da teatar ima posebnu odgovornost da pokreće teme ljudskih prava i autentičnosti u našem društvu?

Apsolutno. Mislim da je teatar oduvijek bio prostor za pokretanje bitnih i aktuelnih tema, baveći se čovjekom i društvom u vremenu u kojem živimo. Samim tim, detabuiziranje i demistifikacija određenih tema doprinose produbljivanju tolerancije, razumijevanja i empatije. Teatar je prostor slobode, autentičnosti i istine i uvijek će biti medij u kojem se takve teme otvaraju.

U Bosni i Hercegovini teme rodnog identiteta i dalje su osjetljive – kako doživljavate važnost ove predstave u društvenom smislu?

Smatram vrlo važnim sve što na iskren i plemenit način ogoljava stvarnost od predrasuda. Strah od nepoznatog ili drugačijeg duboko je ukorijenjen u nama. Važnost ove predstave upravo je u produbljivanju razumijevanja prema ljudima koji su marginalizirani ili diskriminirani, a prolaze teška životna iskušenja. Poticanje ljudskosti i tolerancije ostaje trajna težnja.

Može li teatar otvoriti prostor za razumijevanje i empatiju tamo gdje politika i društvo ne uspijevaju?

Apsolutno, vjerujem u to. Posebno u današnjim vremenima, kada smo svjedoci tragedija, razaranja, ratova i jedne potpune dehumanizacije. Doprinos teatra u očuvanju ljudskih, moralnih i etičkih vrijednosti jeste vid otpora.

Da li ste osjetili određenu vrstu hrabrosti ili izazova u odluci da učestvujete u ovakvom projektu?

Kao i svaki projekat, i ovaj nosi izazov te iziskuje hrabrost i radoznalost da se suočimo s nečim novim. Ova uloga na ličnom planu tražila je dozu hrabrosti i smjelosti. Ogoljavajući slojeve lika, zadirem i u vlastiti emotivni svijet, oslanjajući se na iskrenost i ranjivost koju dijelim s drugima. Za to je uvijek potrebna hrabrost, gledano izvana, ali za mene je to nešto što se prirodno podrazumijeva.

Kako gledate na ulogu umjetnosti u „oslobađanju“ ljudi od stereotipa i predrasuda?

Mislim da umjetnost ima važnu ulogu u tome. Bez obzira na medij, ona je oduvijek bila ogledalo društva – njegove realnosti, težnji i mogućnosti. Umjetnost ima snažan potencijal da mijenja društvenu percepciju i djeluje kao moćan alat.

Koliko vam je važno da predstava ne samo dirne publiku emotivno, već i pokrene razgovor i razmišljanje?

Svaka reakcija publike je važna. Publika je ona za koju radimo i stvaramo predstave. Ako predstava potakne na razmišljanje ili diskusiju nakon gledanja, misija je već dijelom ispunjena. Ako uspije produbiti razumijevanje, postoji potencijal za promjenu, a vjerujem da teatar i umjetnost mogu utjecati na pojedinca.

Koje reakcije publike su vas do sada najviše dirnule ili iznenadile tokom proba ili prethodnih izvođenja?

Bilo ih je više. Volim osluškivati publiku, njene reakcije i komentare tokom i nakon predstave. Nevjerovatna količina podrške i oduševljenja potvrđuje vrijednost samog čina. Kamerni teatar 55 nudi posebno teatarsko iskustvo zbog specifičnosti scene i intimnosti koju pruža gledaocu, gotovo voajerski. Ima i svoju stalnu publiku. Jedan stariji bračni par, koji je vjerna publika našeg teatra, čestitao mi je nakon predstave, uz oduševljenje, ali i brigu kako uspijevam fizički i emotivno „izdržati“ na sceni, što mi je bilo posebno simpatično.

Da li vjerujete da predstava može doprinijeti širem društvenom dijalogu o identitetu i pravima manjina?

Želim vjerovati da može. To je svakako dio aspiracija, kako mojih tako, pretpostavljam, i svakog umjetnika.

Šta biste željeli da publika ponese sa sobom nakon gledanja predstave?

Volio bih da publika ponese toplinu i beskrajnu moć ljubavi i samoprihvatanja. U fokusu predstave je priča o bračnom paru, proces samootkrivanja i potraga za istinskim identitetom. Na tom putu, snaga ljubavi, dubokog prijateljstva, podrške i prihvatanja postaju esencijalni. Mislim da je to nešto što rezonuje i na širem planu.

Koju poruku biste izdvojili kao suštinu ove predstave, onu koju je najvažnije prenijeti?

Osnovna ideja teksta i predstave jeste imati hrabrosti upoznati sebe i otkriti ko smo zaista. Biti svoj, bez obzira na cijenu, jeste najhrabriji čin ljubavi.

Ono što je meni kao glumcu značajno jeste hrabrost lika Einara/Lili. Empatija koju osjećam prema tom liku, uprkos specifičnosti njegove individualne priče, komunicira na univerzalnom nivou. Pitanje identiteta i samospoznaje vječna je ljudska potreba. Potreba da upoznamo i spoznamo sebe neiscrpan je izvor traganja. Biti vjeran sebi i živjeti svoju istinu beskompromisno jeste nešto što sam naučio kroz ovu ulogu i smatram je za sebe determinirajućom.