Alena Džebo, glumica: Život je tako čudesno nepredvidiv i uzbudljiv

Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Almin Zrno

Alena Džebo je glumica čiji umjetnički put traje više od dvadeset godina i obuhvata širok dijapazon izraza – od pozorišta i filma, preko edukativnih i inkluzivnih projekata, do društvenog aktivizma. Dosljedno pokazuje da poziv glumca ne prestaje na sceni ili pred kamerama, već se nastavlja u zajednici, učionicama i centrima za inkluziju. Danas djeluje i kao predsjednica Udruženja filmskih radnika Bosne i Hercegovine. U razgovoru s Alenom istražujemo šta znači biti umjetnik danas – kada su etička načela podjednako važna kao i estetska, kada se umjetnost ne svodi samo na talenat, već i na odgovornost, i kada trajanje postaje važnije od trenutne slave. Kako se boriti za pristupačnu kulturu? Šta ostaje kada se svjetla pozornice ugase?

Vaš umjetnički put traje više od dvije decenije, a uključuje teatar, film i društveni angažman. Kada biste morali opisati svoju umjetničku misiju – kako bi to glasilo?

Nisam sigurna da li se to može nazvati misijom, ali kroz život i profesionalni put nekoliko stvari mi je uvijek bilo važno. Prije svega, ostati časna osoba – sa integritetom. Ne bojati se, ne stidjeti se kada nešto ne znaš, već pitati, učiti i rasti. Biti u miru sa sobom. Pomoći kad god možeš. Uvažavati svakog čovjeka, jer svaka osoba je poput ostrva za sebe – nosi priče koje vrijedi čuti.

Koje su Vam do sada najznačajnije uloge? Da li birate projekte koji govore o važnim temama, ili oni nađu vas?

Dok sam bila mlađa, mislila sam da svaka uloga mora biti važna, presudna, najbolja. A zapravo sam shvatila – i još uvijek učim – da je važnije da ja budem najbolja verzija sebe u toj nekoj ulozi, kolika god ona bila, na koliko god kadrova svedena. Na kraju krajeva, ovo je posao, i kao u svakom poslu, “igraš” s onim što ti je u tom trenutku dostupno. Nekada su to projekti koje prizoveš, nekada se desi da odbiješ sjajne uloge. Sa nekim umjetnicima ću raditi bilo šta, jer dijelimo iste poglede na život, isto osjećamo. Jedan moj profesor je nakon moje diplomske predstave rekao: „Eto, sad si sve pokazala, sad je samo pitanje sreće.“ I zaista, nekada je i to odlučujuće. U našem poslu sreća jeste jedan od ključnih faktora. Pa kažemo: „Imala je sreću da je radila s ovim ili onim“, „vidjeli su je ovi ili oni“, i karijera joj je krenula. Isto tako, bilo je kolega koji su, nakon što sam otvarala SFF sa De Nirom na sceni, rekli: „Joj, kad te sad krene.“ A pitanje je – šta je to što treba da te “krene”? Koliko je kome dovoljno uloga, i kakvih uloga u životu? Važno mi je trajati, raditi na sebi. A svaka uloga koja treba da se desi – desiće se. Jer život je tako čudesno nepredvidiv i uzbudljiv. Tako je i sa temama. Nisu ti iste teme važne sa dvadeset i sa četrdeset godina, jer i sam sazrijevaš, ponešto si naučio o životu, čitaš drugačije knjige, i sam svijet se mijenja i donosi neočekivana iskustva, probleme i bitke o kojima treba govoriti. Ali uvijek sam svjesna ekskluzivne pozicije umjetnika – koji je javna ličnost, govornik, pripovjedač – kojeg će ljudi htjeti da čuju. I s obzirom na to da smo sami birali ove profesije, imamo odgovornost prema tome kako nešto javno govorimo i o čemu govorimo.

Koraci ka pristupačnom društvu i kulturnom sadržaju

U predstavi Svirala, radili ste sa djecom s poteškoćama u razvoju, stvarajući inkluzivan teatar sa titlovima i znakovnim jezikom. Kako je to iskustvo promijenilo Vaš pogled na publiku i smisao pozorišta?

I prije Svirale radila sam inkluzivne predstave s djecom, ali i s odraslim osobama – članovima Saveza Sumero. Ipak, Svirala, kao dio projekta prilagodbe Pozorišta mladih za osobe s invaliditetom, koji je pokrenulo Udruženje “Život sa Down sindromom”, prva je predstava koja je bila u potpunosti prilagođena svima. I to ne samo u scenskom izrazu – jer je uključivala djecu s različitim invaliditetima – nego i za publiku. Tako smo imali 3D maketu scene, kao i audio-deskripciju za slijepe i slabovidne osobe, afišu urađenu prema Easy to read standardu za osobe s intelektualnim invaliditetom, titlove za gluhe i nagluhe osobe, i još mnogo toga. Ova predstava je postala model kako se jedno djelo može prilagoditi i kako možemo izaći van okvira uobičajenog dramskog izraza – omogućiti svima, i kao aktivnim sudionicima i kao publici, da uživaju u kulturnom sadržaju. Mene, kao autoricu predstave, to je natjeralo da tražim rješenja koja su moguća, izvediva, smislena – i koja istovremeno odgovaraju svima, a u konačnici promovišu pravo na kulturu osoba s invaliditetom.

Ali posebna je radost bila učiniti da se djeca osjećaju slobodno, sigurno, da uživaju jedni s drugima i u toj vrsti igre. Sretna sam jer znam da ih je promijenilo – mnogi su nastavili glumiti u drugim produkcijama, neki su se zaposlili u pozorištima, neki upisali Akademiju scenskih umjetnosti, otišli u medijske kuće itd.

A najvažnije je što je Pozorište mladih Sarajevo postalo prvo potpuno pristupačno pozorište za osobe s invaliditetom u regiji. Pokrenut je proces promjene, i kod sve većeg broja umjetnika i menadžera kulturnih institucija javlja se potreba da inkluziju uvrste u svoja promišljanja i programe.

Često se govori o inkluziji na sceni – ali šta zapravo znači inkluzivna umjetnost u praksi, iz Vašeg iskustva? Šta smo kao društvo naučili, a gdje još nismo ni počeli učiti?

Ovo je vrlo kompleksna tema, jer da biste došli do inkluzije u kulturi, morate se suočiti s nizom poražavajućih podataka i stvarnih situacija. Nisam kompetentna sagovornica da bih ulazila u pitanja prava i obaveza države, zakonskih okvira i sistemskih potreba, ali kao dugogodišnja saradnica Udruženja „Život s Down sindromom FBiH“ na programima iz oblasti kulture – više od petnaest godina – itekako sam svjesna s kakvim se preprekama suočavaju i djeca i njihove porodice. Većina sugrađana, pa čak i umjetnika, često kaže: „A gdje su te osobe? Mi ih ne vidimo.“ A govorimo o desetinama hiljada ljudi koji su tu, među nama, koji vode manje ili više aktivan društveni život. Pa zašto ih ne vidimo? Zato što ovaj grad nije po mjeri čovjeka – a posebno ne onoga koji se kreće uz pomoć štapa, kolica ili asistenta. Da biste uopšte došli do pitanja kulture, morate prethodno savladati niz prepreka koje su egzistencijalno važnije: nepristupačan javni prevoz, blokirani trotoari, nedovoljna zastupljenost znakovnog jezika i titlova u programima i institucijama, izostanak univerzalnog dizajna, informacije koje nisu dostupne na lako razumljiv način… A naša država ima obavezu da provodi sve što nalaže Konvencija o pravima osoba s invaliditetom. Pa ipak, iznova se moramo boriti za minimalnu pristupačnost. S druge strane, i mi sami, u svakodnevici, često žurimo, rijetko zastanemo da pomognemo drugima – da budemo njihove oči, makar ruka koja će ih povesti preko trotoara kojim ne mogu proći od parkiranih automobila. Sebični smo, nesvjesni, često nas je strah od „drugačijeg“. A opet, upravo kroz umjetnost možemo da se borimo – protiv ignorancije, a za one kojima odlazak na izložbu, predstavu ili koncert predstavlja tračak svjetla i dostojanstvenog života. Zato se divim malom broju umjetnika u ovom gradu koji se bave inkluzijom, znajući s koliko se prepreka suočavaju – i s jedne, i s druge strane. Ipak, ohrabruje ta promjena svijesti koju primjećujemo – kroz rad svih naših teatarskih kuća: Pozorišta mladih, SARTR-a, Narodnog pozorišta, Kamernog teatra, kao i kroz Juventa festival, MESS, Sarajevo Film Festival… Svi oni danas imaju programe koji su ili namijenjeni osobama s invaliditetom, ili ih direktno uključuju u svoj rad. Uvijek sam na strani edukacije i dijaloga – ne bojati se pitati osobe s invaliditetom šta im je zaista potrebno, i zajedno s njima praviti korake prema osviještenom, otvorenom i pristupačnom društvu i kulturnom sadržaju.

Vaš angažman prevazilazi glumu – snimili ste desetine knjiga za Biblioteku za slijepe i slabovidne osobe BiH, radili performansima koji tematiziraju traume izbjeglica, kao i na edukaciji mladih. Da li glumac danas mora biti i aktivista?

Nemamo svi iste poglede na život, iste stavove, preferencije – i ponekad je zaista teret očekivanje da glumica, glumac, bilo koji umjetnik, mora imati jasan stav o svemu i svakoj temi, te ga još glasno zastupati. To jednostavno nije moguće. Svako bira svoje bitke – ono što mu je intimno važno, i kao čovjeku i kao umjetniku. U današnje vrijeme nasilja, brutalnog govora i jezika mržnje, aktivizam je i kada govoriš mirno, pozivaš na razgovor i razumijevanje, svjestan da si možda uzor nekim mladim ljudima. Danas se razne stvari nazivaju aktivizmom, ali kako god da nešto radiš, na koji god način da se izraziš ili o nečemu progovoriš, gotovo uvijek će se naći neko ko se ne slaže i spočitava tvoju iskrenu želju da doprineseš zajednici. Zato mogu govoriti samo u svoje ime. Za mene, biti aktivista znači izaći iz vlastite zone komfora, ne biti isključiv, pričati priče u ime onih čiji se glas ne čuje, i ostaviti makar mali trag – kako bi društvo u kojem živimo bilo vedrije, ljepše i pozitivnije.

Bosanskohercegovačko društvo još uvijek prolazi kroz teške transformacije – kako Vi vidite ulogu umjetnosti u tom procesu? Da li ona ima moć da liječi, provocira ili upozorava?

Umjetnost ima apsolutnu mogućnost za sve to, a ponekad i moć. Isključivu moć nema, jer da je imala, od antičke Grčke do danas ne bismo se bavili istim temama. Ali, s druge strane, da umjetnost stalno ne provocira, ne preispituje i ne ukazuje, ko zna gdje bi danas bila ljudska svijest. Potreba čovjeka da se izrazi kroz umjetnost oduvijek je postojala i postaće vječna. Nama je potrebno ogledalo nas samih, razumijevanje svijeta u kojem živimo, dijeljenje misli, osjećaja, ideja. Vuče nas želja za nečim uzvišenijim, duhovnijim, smislenijim – naročito kada su u pitanju bolne teme i traume. Zamislite samo da smo kao društvo bili u stanju osmišljavati ozbiljne načine podrške procesima izlječenja kroz bilo koji umjetnički izraz. Sigurno bi za mnoge taj proces išao brže i bezbolnije. S jedne strane, dakle, ne bavimo se tim pitanjem sistematično, a s druge, većinu ljudi je sramota da idu na ples, slikaju ili budu dio glumačke grupe kao odrasli. Zato vjerujem da se kreativni izraz, od najranijeg školovanja, mora integrisati s drugim oblastima. Dramska pedagogija u tom smislu pruža nevjerovatne mogućnosti, i to sve kroz igru i dijeljenje s drugima. Kada se od malih nogu uči empatiji i razumijevanju drugoga, sigurno odrastate u osviješteniju i samosvjesniju osobu.

Često ste naglašavali da se nezavisna kultura u BiH bori za opstanak. Da imate mogućnost da mijenjate jednu stvar u kulturnoj politici – šta bi to bilo?

Mislim da se cjelokupna kulturna scena u BiH danas bori za opstanak. Neki je, nažalost, nisu ni uspjeli sačuvati iz različitih razloga, dok je opstanak mnogih drugih i dalje neizvjestan. Ako kulturu posmatramo iz njenog korijena – kao nešto što treba štititi i uzgajati – postavlja se pitanje: šta to mi danas štitimo, njegujemo i čuvamo? Šta je naš kulturni identitet? Za neke to može biti korida, za druge sevdah, sarajevska ratna scena i njeno naslijeđe, sarajevska pop-rock scena, bh. film… Naravno, ovo je više pitanje kulturne antropologije, ali i opće svijesti svih nas o tome gdje živimo, kojem podneblju pripadamo i šta nas je obilježilo. Mislim da smo u ovom pogledu previše isključivi i da često sami poništavamo naše posebnosti, ono što nas izdvaja u odnosu na druge evropske zemlje. Ako kultura jedne zemlje objedinjuje sva njena naslijeđa, tradiciju i vjerovanja, zašto bi nama smetala ganga, ili s druge strane – opera? Svako bira ono što voli i u čemu uživa, ali to ne znači da moraš nipodaštavati ono drugo. Da odmah odgovorim onima koji će me optužiti da na isti nivo stavljam gangu i operu – ne radim to. Ali ne možemo ignorisati činjenicu da postoje generacije koje poznaju samo jedan od tih izraza. Raznolikost nam treba, treba nam bogatstvo da bismo se izdvojili, da budemo prepoznatljivi i da to iskoristimo na najbolji mogući način za promociju i razvoj naše zemlje.

Ako želimo obrazovanije, produktivnije i svjesnije društvo, prvo moramo obnoviti škole, asfaltirati puteve, popraviti domove kulture, i omogućiti djeci iz malih sredina da osim gange čuju i operu. Suočavamo se danas s elementarnom nepismenošću, a želimo moderno, tehnološki napredno i kvalitetno društvo. Edukovana i kulturna nacija je pitanje jasne strategije, kulturne politike i onoga što želimo “uzgajati”. S druge strane, kada su u pitanju pojedinačne oblasti kulture, važno je voditi dijalog, uvažavati struku, ljude s znanjem i iskustvom, i neprekidno se educirati. Ne možete razvijati platformu ili kulturnu politiku, a da istovremeno ignorirate one iste ljude za koje se navodno zalažete. Potrebni su jasni, dugoročni ciljevi, poštovanje prema ljudima koji su u toj oblasti ostvarili vrhunske rezultate, kao i njegovanje njihovog rada i naslijeđa. Jer, naši dosadašnji uspjesi mahom su plod rada pojedinaca, a ne sistema.

Izazovi u bh. filmskoj industriji

Kako biste opisali trenutnu atmosferu u bh. filmskoj industriji? Koji su najveći izazovi sa kojima se filmski radnici danas suočavaju u Bosni i Hercegovini? 

Ne baš optimističnu. Filmaši, i generalno ljudi koji djeluju u kulturi, umorni su od istih priča, istih bitki, nerazumjevanja, nepostojanja jasnih ciljeva i strategija – barem kada govorimo o Federaciji BiH. Kolege u Republici Srpskoj nemaju iste probleme kao filmaši u Federaciji, jer su uspjeli izboriti se za funkcionalan Audiovizuelni centar. Kada govorimo o federalnom dijelu države, tu su finansijske blokade i odsustvo jasne vizije. Kad razgovaram s kolegama iz različitih kantona, često čujem da nemaju nikakvu podršku za filmove u svojim sredinama. Problemi jesu različiti, ali zajedničko je to da vlast vrlo sporo reaguje na naše zahtjeve, a s nekim nivoima vlasti gotovo da i ne postoji profesionalna, ozbiljna komunikacija usmjerena ka rješenju. Ne sumnjam u dobre namjere pojedinaca koji žele da kulturna strategija bude jedan od primarnih ciljeva njihovog rada, ali bez ujedinjenog stava teško da ćemo uskoro vidjeti stvarne promjene na bolje.

Šta smatrate ključnim korakom za dugoročni razvoj domaće kinematografije? 

Šta su ključni koraci za razvoj naše države uopšte? Kada budemo znali u kom pravcu želimo da se BiH razvija, znaćemo i kakvu kulturnu politiku i strategiju ćemo razvijati. Ljudi koji se bave filmom znaju tačno šta im treba, koji su problemi, kako napredovati – ali im je potrebna politika koja razumije o čemu pričate i sa kojom dijelite isti cilj, ideale i poglede.

Kakvu ulogu ima Udruženje filmskih radnika danas – kako djeluje i kako se bori za interese svojih članova? 

Udruženje filmskih radnika Bosne i Hercegovine okuplja filmske radnike, autore i umjetnike – sve one koji profesionalno obavljaju poslove iz oblasti filmske djelatnosti. Radi se o različitim profesijama neophodnim za realizaciju jednog filma. To je strukovno udruženje koje nastoji zajednički djelovati na promjene, posebno u pogledu zakonske regulative vezane za kinematografiju, te promovisati bh. film i naše autore kako na domaćim, tako i na međunarodnim festivalima. UFR kandidira bh. film za nagradu Oscar, organizira dodjelu jedine strukovne nagrade za filmske radnike – nagradu „Ivica Matić“, koja se dodjeljuje jednom godišnje članovima Udruženja za uspjehe u prethodnoj godini i/ili za doprinos bh. kinematografiji. U ovako izazovnom periodu raduje činjenica da se Udruženju priključuje sve više članica i članova, jer svi shvataju da samo ujedinjeni možemo napraviti značajne promjene i osigurati bolje uslove rada.

Kakav je značaj Sarajevo Film Festivala za filmske profesionalce iz BiH, ali i regije? Šta je za Vas Sarajevo Film Festival?

Za ljude iz industrije — produkcijske kuće, scenariste, reditelje, distributere — regionalna platforma je sigurno najvažnija. Festival nudi bezbroj različitih segmenata za umrežavanje, predstavljanje novih projekata, a kroz Sarajevo Talent ima posebnu priliku za mlade autore da se upoznaju, ostvare saradnje i slušaju predavanja vrhunskih filmskih djelatnika. Imam divna sjećanja na Talent Campus, koji je rezultirao odličnim filmom “Alena's Journey”, u saradnji sa mađarskim rediteljem Károly Ujj Mészárosom. Sarajevo Film Festival je uvijek i zabava, druženje, sjajni masterclassovi, te prilika da sebe predstaviš u nekom drugačijem svjetlu.

Šta Vas lično pokreće da budete aktivni u borbi za bolje uslove u filmskoj profesiji?

Želja da snimaš na svom jeziku. Imamo prebogatu historiju, sjajne likove iz romana, priča, ali i iz stvarnog života koje bi bilo zanimljivo gledati na filmskom platnu. I istinska vjera da kultura može biti naš glavni brend.

Na kraju dana, šta je za vas dovoljna mjera smisla i profesionalne satisfakcije?

Mjera smisla mi je da sam sačuvala svoj mir i sebe, a profesionalna satisfakcija da sam barem jednu novu stvar naučila, spoznala i ponudila svijetu.