Andrea Nikolić: Korijenima se vraćamo da bismo razumjeli iz čega smo izrasli – i odlučili što ćemo dalje iz toga izgraditi

U vremenu kada se kulturni sadržaji često koncentriraju u velikim gradskim centrima, Vareš već godinama pokazuje da se ozbiljan i međunarodno relevantan umjetnički program može graditi i izvan uobičajenih kulturnih središta. Upravo je iz Vareša 2013. godine pokrenut VaClaF – Vareš Classic Festival, na inicijativu violinistice i umjetničke direktorice Andree Nikolić. Festival je od tada prerastao lokalne okvire i razvio se u međunarodni interdisciplinarni umjetnički projekt koji povezuje Vareš s umjetnicima i kulturnim institucijama iz Bosne i Hercegovine i inozemstva.

Četrnaesto izdanje festivala nosi temu „Origins – Korijeni“, kroz koju se otvaraju pitanja pripadnosti, identiteta, naslijeđa i odnosa prema prostoru iz kojeg nešto nastaje. Ovogodišnji VaClaF nastavlja koncept Festival – Akademija – Rezidencije – On Tour, a festivalski program povezuje Vareš sa Sarajevom, Zenicom, Kraljevom Sutjeskom i Bečom, uz međunarodne saradnje koje festival dodatno pozicioniraju izvan lokalnog konteksta.

Za Andreu Nikolić korijeni nisu statično mjesto kojemu se vraćamo, već slojevi identiteta, iskustva i memorije koji se s vremenom ponovno otkrivaju i preispituju. I upravo takav odnos prema korijenima određuje i njen odnos prema VaClaF-u: Vareš jeste početna tačka, ali nije granica. Festival iz njega izlazi, povezuje ga s drugim sredinama i nosi njegove priče dalje, istovremeno ostajući vjeran ideji da vrhunska umjetnost ne smije biti rezervirana samo za velike kulturne centre.

U razgovoru za Urban magazin Andrea Nikolić govori o tome kako je nastao VaClaF, zašto je važno vrhunsku umjetnost dovoditi izvan velikih gradova, kako se gradi međunarodni festival iz male sredine i koliko je važno da umjetnici ne dolaze samo održati koncert, nego upoznati prostor i ljude. Govori i o radu s mladim umjetnicima, umjetničkom vodstvu, odgovornosti prema publici, odnosu između umjetničkog i organizacijskog rada te o tome šta nakon četrnaest festivalskih izdanja želi ostaviti Varešu.

Ovogodišnji VaClaF nosi temu „Origins – Korijeni“. Što su za vas danas korijeni – mjesto kojemu se vraćamo, nešto što nosimo sa sobom ili nešto što tek pokušavamo razumjeti?

Korijeni za mene definitivno nisu samo mjesto kojemu se vraćamo ili, u širem smislu, nosimo sa sobom, već kombinacija slojeva našeg identiteta – od vremena prije nas, do onoga što smo i tko smo danas, ali i utjecaj svega toga na ono što možemo – ili hoćemo – tek postati. S godinama sve više razumijem da korijeni nisu statični. Čovjek ih može ponovno otkrivati, preispitivati, pa čak i mijenjati odnos prema njima. Vareš je za mene upravo takav prostor: mjesto kojemu se vraćam, ali svaki put iz neke druge životne perspektive.

Ne želim pritom romantizirati korijene. Oni nisu samo lijepa sjećanja i osjećaj pripadnosti. U njima su i povijest, gubici, šutnje, konflikti, ono što smo naslijedili i ono o čemu možda još uvijek ne znamo dovoljno. Zato mi je tema „Origins“ toliko važna – vraćanje korijenima ne znači vraćanje unatrag. Ponekad, zaista, tek kada razumijemo odakle dolazimo možemo svjesno odlučiti kamo želimo ići.

VaClaF je nastao u Varešu, a danas povezuje Vareš sa Sarajevom, Zenicom, Kraljevom Sutjeskom i međunarodnom scenom. Je li širenje festivala način da se upravo iz lokalnog korijena napravi nešto univerzalno?

Mislim da ono što je univerzalno mora i početi vrlo lokalno, s jasnom vizijom i kontekstom koji onda otvaraju vrata razvoju i kontinuitetu. VaClaF je od početka bio univerzalan umjetnički projekt, koji je kao takav mogao postojati bilo gdje u svijetu, ali ga je Vareš kao lokacija učinio posebnim. Ne vjerujem u ideju da nešto mora izgubiti svoju lokalnu posebnost kako bi bilo razumljivo međunarodnoj publici. Upravo suprotno. Svijet je zanimljiv zato što nije svugdje isti. VaClaF je nastao iz vrlo konkretnog mjesta i vrlo konkretne potrebe: želje da se u Varešu dogodi nešto što nije očekivano, nešto što ne pripada samo velikim kulturnim centrima, nešto što će Vareš učiniti takvim centrom.

Danas, kada festival izlazi iz Vareša, ne želim da postane „još jedan međunarodni festival“. Želim da sa sobom nosi ono što ga čini VaClaF-om. Za mene međunarodnost nije cilj sama po sebi. Ona je mogućnost da ono što nastaje iz jednog malog mjesta u Bosni uđe u razgovor sa svijetom – ne kao “dovoljno dobro da bude tu”, već da mi budemo ti koji postavljamo nove standarde – i da dovodimo svijet nama. Po reakcijama kolega, a i publike – čini mi se da smo u tome i uspjeli.

Koliko je teško napraviti međunarodni festival suvremene glazbe u sredini koja nije tradicionalno festivalski centar? I jeste li ikada poželjeli odustati od te ideje?

Naravno da je teško. I bilo je trenutaka kada sam se pitala jesam li si ovo doista trebala napraviti. Ali paradoks je u tome što je upravo činjenica da Vareš nije tradicionalni festivalski centar postala jedan od razloga zbog kojih VaClaF postoji. Da smo željeli lakši put, vjerojatno bismo festival napravili u Sarajevu, gdje postoji infrastruktura, veća publika, medijska vidljivost i puno jednostavnija logistika.

Ali onda bismo izgubili ono najvažnije. Mislim da u kulturi često postoji prešutna pretpostavka da se ozbiljna umjetnost događa u nekoliko velikih gradova, a da se ostatku zemlje treba ponuditi nešto „pristupačnije“. To mi je neprihvatljivo. Publika u malom gradu nije manje vrijedna publika. I ne treba joj unaprijed objašnjavati što je za nju dovoljno dobro.

VaClaF spaja suvremenu glazbu, povijest, arhivsku građu, mlade umjetnike i lokalnu zajednicu. Kada ste shvatili da festival mora biti mnogo više od koncertnog programa?

Vjerojatno onda kada smo shvatili koliko toga već postoji u Varešu, a koliko je toga nevidljivo. Vareš ima nevjerojatno bogatu povijest, ali povijest nije samo ono što piše u knjigama. Ona postoji i u privatnim fotografijama, obiteljskim pričama, predmetima, sjećanjima ljudi. Ako festival samo dođe, održi koncert i ode, ostaje vrlo malo. Mene zanima što možemo pokrenuti oko tog koncerta. Zato VaClaF danas uključuje arhivsku građu, razgovore, edukativne programe, rezidencije, rad s mladima i različite oblike suradnje. Umjetnost tada prestaje biti samo događaj i postaje proces, kreacija – prostor nastanka nove i očuvanja postojeće kulturne baštine.

U ovogodišnjem programu susreću se Papandopulo, Penderecki, Mozart, Schulhoff, Britten, ali i suvremeni skladatelji. Kako stvarate ravnotežu između glazbene baštine i potrebe da festival govori jezikom sadašnjeg trenutka?

Ne pokušavam napraviti ravnotežu u matematičkom smislu. Ne zanima me da program ima „toliko i toliko“ povijesne i suvremene glazbe. Zanima me dijalog. Mozart, Penderecki, Schulhoff ili Britten nisu muzejski eksponati samo zato što danas više nisu živi. Njihova glazba je aktualna, ona nam otvoreno govori, a ono što govori ovisi i o tome tko je sluša, gdje je sluša i s čime je povezujemo. Svaki skladatelj/ica imaju svoj jezik kojim komuniciraju kroz glazbu koju pišu, a na nama interpretima je da taj jezik iznesemo i ispričamo priču publici.

Istodobno, suvremena glazba ne smije postati sama sebi svrhom. Ne želim je predstavljati kao neku elitističku disciplinu koju publika mora „naučiti razumjeti“. Zvuk u prostoru ima različite oblike i u redu je da svatko od nas ga različito i percipira. Jer na kraju – svi smo različiti i bitno je samo biti otvoren za čuti nešto novo. Glazba ne mora biti jednostavna da bi bila dostupna. Mislim da je to velika razlika.

Poseban segment festivala čine rezidencijalni skladatelji. Zašto vam je važno da njihova djela ne budu samo izvedena nego da skladatelji budu prisutni i razgovaraju s publikom?

Zato što me zanima čovjek iza djela. Kada slušamo glazbu mrtvog skladatelja, možemo samo nagađati o njegovim namjerama, čitajući minuciozno ono što je zapisano i što smo kroz pomno studiranje partitura i same interpretacije otkrili da postoji u određenom glazbenom stilu i skladateljskom jeziku. Kada je skladatelj živ i sjedi pred nama, možemo ga pitati. Ili još bolje – možemo zajedno s njom ili njim kreirati i stvarati. Proširiti granice i jednog i drugog umjetničkog tijela. To stvara sasvim drukčiji odnos prema suvremenoj glazbi.

I posebno mi je važno da taj razgovor nije rezerviran za profesionalne glazbenike. Ako netko tko nikada nije slušao suvremenu glazbu postavi skladatelju pitanje koje nitko od nas iz struke ne bi postavio, taj razgovor može biti dragocjeniji od bilo kakvog stručnog predavanja. Publika nije pasivni konzument kulture. To je ideja od koje polazim.

Kada birate umjetnike za VaClaF, što vam je važnije: njihova međunarodna reputacija ili ono što kao umjetnici mogu donijeti upravo ovom festivalu i njegovu kontekstu?

Naravno da želim vrhunske umjetnike. Ali zanima me i kakvi su ljudi, koliko su znatiželjni, jesu li spremni razgovarati, podučavati, slušati i izaći iz vlastite zone komfora. Reputacija je lijepa stvar, ali nije glavni razlog zbog kojeg nekoga pozivam. Umjetnički kontekst VaClaF-a je prije svega programatski prioritet, a unutar njega onda djeluju umjetnici u koje imam povjerenje i za koje sam sigurna da mogu ostvariti posebnu umjetničku priču. Vareš nije koncertna dvorana u velikoj europskoj metropoli. I ne želim da se umjetnik u njemu ponaša kao da je samo došao odraditi još jedan nastup. U Varešu mora biti bolje, posebnije, jedinstveno.

Najzanimljiviji su mi umjetnici koji razumiju da dolaze u određeni prostor, s određenom poviješću i ljudima koji imaju vlastite priče. I da za to moraju biti pripremljeni, spremni sudjelovati kao dio zajednice i doprinositi uz koncerte i drugim popratnim programima. A koncerti sami po sebi su posebna priča jer u njima također želimo stupiti u dijalog s publikom. Tako da se time s godinama neminovno stvorio krug rezidentnih VaClaF umjetnika – koji se našem gradu i festivalu uvijek rado vraćaju.

Vi ste istodobno umjetnica i umjetnička direktorica festivala. Koliko se te dvije uloge međusobno nadopunjuju, a koliko jedna drugoj oduzimaju vrijeme?

Moja dvostruka uloga nastala je iz potrebe da festival kojeg kreiram bude pod mojim uvjetima i standardima koje sam smatrala nužnim, vizijom koja je za mene beskompromisna. Nisam očekivala da ću postati “ovisna” o tom dvostrukom identitetu, haha. Ponekad mi se čini da se dvije osobe u meni bore za isti dan koji, nažalost, i dalje ima samo 24 sata. Umjetnica treba vrijeme za koncentraciju, vježbanje, istraživanje i tišinu. Direktorica festivala dobiva e-mail u šest ujutro, telefonski poziv u sedam, problem s avionskom kartom u osam i pitanje o tehničkom rideru u devet, jer za svaki konačni dogovor potrebno je moje odobrenje u našem malom timu.

Ali upravo zbog toga što sam i sama izvođačica, vrlo dobro znam koliko je rada potrebno da bi jedan koncert izgledao kao da se događa jednostavno. S druge strane, vođenje festivala me učinilo boljom umjetnicom jer sam počela puno bolje razumijevati širi kontekst u kojem umjetnost nastaje. Na kraju, ne radim sve sama – imam sjajan tim koji je s godinama sve uigraniji i lagano se širi. Moram istaknuti tu, naravno, moju obitelj, koja mene i festival podržava od samih početaka. Uz posebnu zahvalnost potpredsjedniku naše udruge Sanjinu Baboviću i našoj sjajnoj šefici administracije Tonkici Klančević – bez kojih operativni dio festivala nikako ne bi bio moguć.

Postoji li trenutak kada morate prestati biti umjetnica i postati organizatorica, producentica, pregovaračica i osoba koja rješava probleme?

Naravno da postoji. Najveći dio priprema samog festivala sam u toj ulozi, zapravo. Kada dođe do umjetničkog dijela – to je znak da je napokon sve gotovo. (Ili barem dio, s obzirom na strukture financiranja u BiH…) U svakom slučaju, često bude takvih trenutaka i naučite se prebacivati iz jedne uloge u drugu gotovo trenutno; radila sam dugo na tome da jedna uloga ne utječe na drugu i više ne dozvoljavam nikome da uđe u moj umjetnički prostor. Isto tako i za pregovaračkim stolom. Najvažnije mi je u oba slučaja jasno artikulirati ono što je bitno, a godine iskustva definitivno su donijele svoje.

Mislim da je to jedna od stvari o kojima se malo govori kada se govori o umjetničkom radu. Umjetnost ima svoju infrastrukturu, a netko tu infrastrukturu mora izgraditi. Ponekad se od umjetnika očekuje da budu samo kreativni, kao da će se sve ostalo nekako dogoditi samo od sebe. Neće. Ali trudim se paziti da me organizacija ne udalji od razloga zbog kojeg sam uopće počela. Čim uzmem instrument ili partituru u ruke, fokus je u potpunosti na glazbi. Uz to, sama spoznaja da sam uspjela “izbrusiti zanat” u oba polja definitivno mi je donijela i novo samopouzdanje, kao i satisfakciju.

Što ste kroz VaClaF naučili o sebi što niste znali prije nego što ste pokrenuli festival?

Naučila sam da sam puno tvrdoglavija nego što sam mislila. Ali i da tvrdoglavost sama nije dovoljna. Morate znati kada inzistirati, a kada promijeniti plan. Naučila sam živjeti s neizvjesnošću i prihvatiti da se neke stvari ne mogu kontrolirati. Naučila sam pregovarati, slušati i vjerovati ljudima. I naučila sam nešto što mi je možda najvažnije: velika ideja ne vrijedi mnogo ako nije popraćena velikom količinom vrlo konkretnog rada.

Festival se ne gradi samo inspiracijom. Gradi se i Excel tablicama, telefonskim pozivima, rokovima, odbijenicama i beskrajnim rješavanjem problema. Svakodnevnim vježbanjem, istraživanjem, znatiželjom… Vjerom da djelovati kroz umjetnost ima smisla i da je zaista bitno. I onda naučiti sve potrebne vještine da to i ostvarite, na razini koja vam je bitna – i koja čini razliku. A ako vam je zaista stalo i vjerujete u to što radite – bitno je i ne odustati.

Što želite da ostane u Varešu kada festival završi – osim sjećanja na nekoliko koncerata?

Želim da ostane mogućnost. Mogućnost da se i ovdje može dogoditi nešto neočekivano. Da se mladi ljudi ne moraju uvijek osjećati kao da moraju otići negdje drugdje kako bi doživjeli nešto vrijedno. Želim da ostanu znanje, kontakti, dokumentirana sjećanja, nova prijateljstva i suradnje.

Ali prije svega želim da ostane samopouzdanje. Jer mislim da je jedan od najvećih problema malih sredina upravo osjećaj da se sve važno događa negdje drugdje. Ako VaClaF barem malo promijeni taj osjećaj, onda je napravio nešto važno.

Koliko je za vas važan rad s mladim glazbenicima? Može li festival promijeniti nečiji profesionalni put ili je to prevelika odgovornost koju umjetnički festival sebi ne treba pripisivati?

Mladim umjetnicima često ne nedostaje talent. Nedostaju im prilike. Jedan koncert, jedan susret s mentorom, jedna preporuka, jedno poznanstvo mogu nekome otvoriti vrata koja prije nisu postojala. Ali ne volim govoriti da ćemo mi „promijeniti nečiju karijeru“. To bi bilo previše samovažno. Mi možemo stvoriti prostor. Možemo nekome dati priliku da se predstavi, da pogriješi, da uči, da upozna druge umjetnike.

Možemo iskreno i nesebično dijeliti naše znanje i iskustva. Što će iz toga napraviti, ovisi o njima. I to je možda najljepši dio rada s mladima: ne znate unaprijed kamo će ih odvesti ono što se danas događa. Ali možete ih inspirirati – i oni će inspirirati vas.

VaClaF sada izlazi iz Vareša i ide prema Beču, Maroku i međunarodnoj sceni. Kada festival izraste iz lokalnog prostora, kako sačuvati njegov identitet?

Mislim da se identitet ne čuva zatvaranjem, nego upravo suprotno – time što ga nosite sa sobom. Ako VaClaF dođe u Beč – što s velikim uspjehom i dolazi već godinama, naš koncert Odjeci Vareša u Beču redovito otvara svaku našu novu WISE sezonu u samom centru grada – ili sada u Maroko kroz Mediterranean Music Bridges Festival – i pokuša imitirati neki postojeći model, izgubili smo ono najzanimljivije.

Ali ako iz Vareša donesemo naše (rezidentne, gostujuće, mlade…) umjetnike, naše priče, naš odnos prema prostoru, glazbi, umjetnosti općenito, društvenoj relevantnosti i kolektivnoj memoriji, onda se događa nešto autentično. Ne želim da Vareš bude samo mjesto iz kojeg smo krenuli. Želim da bude dio identiteta koji nosimo kamo god idemo.

Može li kultura zaista pokrenuti mjesto poput Vareša ili od kulture ponekad očekujemo da riješi probleme koje društvo nije spremno rješavati drugim sredstvima?

Mislim da od kulture često tražimo previše upravo zato što od drugih sustava tražimo premalo. Ne može festival riješiti nezaposlenost, iseljavanje, lošu infrastrukturu ili dugogodišnje političke i ekonomske probleme. Bilo bi neozbiljno tvrditi suprotno. Kultura može otvoriti prostor. Može privući ljude, povezati ih, promijeniti percepciju mjesta i dati ljudima osjećaj da njihov grad nije zaboravljen.

Ali onda netko drugi mora napraviti svoj dio posla. Ne možemo umjetnicima dati zadatak da spašavaju gradove koje institucije desetljećima zanemaruju. Ono što kultura može jest pokazati da taj grad još ima život, potencijal i ljude koji žele nešto stvarati. I ljude koji žele u tome na sve druge moguće načine participirati. Ali društvo mora odlučiti što će s tim potencijalom učiniti. I onda aktivno na tome raditi i odlučno djelovati.

Kada danas pogledate četrnaest izdanja VaClaF-a iza sebe, što je ovaj festival postao, a niste ni slutili da bi mogao postati kada ste ga pokretali?

Postao je zajednica. To možda zvuči jednostavno, ali meni je to zapravo najveća stvar. U početku sam razmišljala o programu, umjetnicima i koncertima. Danas kada pogledam unatrag, vidim mrežu ljudi koji su kroz festival prošli, vraćaju se, surađuju, preporučuju jedni druge, dolaze ponovno. Vidim mlade umjetnike koji su tada bili na početku, a danas rade velike stvari.

Vidim umjetnike iz različitih zemalja koji su u Varešu pronašli nešto što nisu očekivali. I shvaćam da festival više nije samo ono što ja zamislim i organiziram. On sada ima vlastitu memoriju. A s tim dolazi i odgovornost: čuvati ono što je izgrađeno, ali ne dopustiti da nas vlastita tradicija počne ograničavati.

Da morate jednom rečenicom objasniti zašto se vrijedi vraćati korijenima, što biste rekli?

Korijenima se ne vraćamo zato da bismo ostali tamo gdje smo počeli, nego da bismo razumjeli iz čega smo izrasli – i odlučili što ćemo dalje iz toga izgraditi.