Razgovarala: Elma Fišić
Ko su žene čija imena možda svakodnevno izgovaramo, ali čije priče više ne prepoznajemo u prostoru oko sebe? Koji su tragovi ostali iza onih koje su stvarale, djelovale i borile se? Zašto su njihovi doprinosi potisnuti iz kolektivnog sjećanja? Knjiga „Žena Borba – Feministika grada Sarajeva“ Lejle Kalamujić, Danijele Dugandžić i Boriše Mraovića nastala je kao rezultat višegodišnjeg, posvećenog istraživanja ženskih historija Sarajeva – od kraja 19. stoljeća do početka 21. stoljeća. Kroz arhivsku građu, biografske prikaze, teorijska promišljanja i analizu urbanog prostora, autori nude novo čitanje grada – kroz iskustva žena koje su ga gradile, mijenjale i oblikovale, ali često nisu dobile mjesto koje zaslužuju u njegovom javnom pamćenju. Knjiga „Žena Borba – Feministika grada Sarajeva“ je nedavno predstavljena javnosti – a poziva nas da usporimo, istražujemo i promišljamo prostor oko sebe. “Žena borba” je idealna knjiga za ljetno čitanje, za trenutke kada imamo vremena da grad, njegove ulice i priče sagledamo iz nove perspektive.
Knjiga „Žena Borba – Feministika grada Sarajeva“ rezultat je višegodišnjeg istraživanja. U kojem trenutku ste shvatili da prikupljena građa traži formu knjige, a ne samo istraživačkog projekta ili arhive?
Boriša: CRVENA je od svojih početaka, tačnije od 8. marta 2010. godine usmjerena na razvijanje programa koji su utemeljeni na iscrpnom istraživanju tema kojima se bavimo, bilo da se radi o umjetnosti, feminizmu, društvu, gradu i njegovom planiranju, ženama i ženskim istorijama, radom i odmorom ili okolišem. Jasno nam je bilo od početka da ove teme nikako ne možemo istražiti i razumjeti u kratkom vremenu. Naš zadatak kao feminističkog kolektiva bio je da se posvetimo sakupljanje, analizi, kritičkom promatranju i učenju, a potom dijeljenju onoga na što smo naišli. Građa koju smo sakupljali po arhivima, muzejima, bibliotekama, u razgovorima i dugim šetnjama našim gradom u jednom je trenutku počela da se slaže, da se pred nama otvara i da nam ne da mira. Danijela Dugandžić i ja smo sve ovo radili usput, u procjepu između poslova i života i zajedno pisali prvo kratki istraživački tekst, pa onda dugi teorijski esej, a onda smo prije nekoliko godine sve to odbacili i odlučili da pišemo knjigu. Prije nešto više od dvije godine knjiga je dobila svoju finalnu koncepciju. Tada se našem autorskom timu pridružila Lejla Kalamujić – svidjela joj se ideja „Žene Borbe“ s kojom smo tada radili. Brzo smo otkrili da možemo da govorimo istim jezikom, da dijelimo iste istraživačke strasti i dogovorili se da zajedno napišemo knjigu.
Foto: Nikola Motika
Svaki grad može govoriti!
U knjizi uvodite pojam “feministika grada” kao vlastiti metodološki okvir. Šta taj pojam znači i po čemu se razlikuje od dosadašnjih pristupa istraživanju urbanog prostora?
Danijela: Termin je smislio Boriša, nakon što smo mjesecima u svakodnevnim razgovorima pokušavali da jedno drugom objasnimo i definiramo ono što radimo. Tu metodologiju, tu taktiku, kasnije sam sebi objasnila kao “treniranje pogleda”. Svo istraživanje, saznavanje, učenje, zaključivanje, nova pitanja i drugačiji odgovori, jednostavno su izoštrili sliku, pa je onda bilo moguće jasno vidjeti pukotine u kojima se žensko naslijeđe, kao utvara, pojavljuje između onog što se vidi, onog što se ne vidi i onoga što se može znati. Istraživanja urbanog prostora vrlo rijetko u centar stavljaju ženu i žensko iskustvo, procese ženskog pomaljanja na istorijskoj sceni kroz organizovanje i borbu organiziranje kada rekonstruišu istoriju nekog grada, njegovu sadašnjost, prošlost i budućnost u kojoj žene nisu izbrisane. Feministička istraživanja, analize i znanje, ne dopuštaju da pasivno promatramo kako moć utišava revolucionarne glasove i briše tragove onih koje su se borile i bore protiv nasilja i patrijarhata. Svaki grad može govoriti, ako mu dopustimo. Njegovu istoriju možemo saznati i iz života žena koje su njemu živjele i koje su u njegovom tkivu ostavile neizbrisiv trag. Željeli smo pratiti te tragove, zamišljati ko su, kako su živjele, šta su radile i o čemu maštale, za šta su se i kako borile, kako su završile. Tražili smo ih, njihova imena i djela u nazivima ulica, spomenika, mostova, trgova, vrtića, škola, bolnica, prebrojavali i analizirali. U toj feminističkoj forenzici smo shvatili da grad mora biti ispisan ženskim pismom, da moramo naći frekvenciju na kojoj se čuju utišani glasovi i naći naočale s kojima se vidi i kroz maglu.
Foto: Ajla Salkić
Vaše istraživanje pokazuje koliko su žene bile prisutne u stvaranju Sarajeva, ali koliko su istovremeno bile potisnute iz njegovog javnog pamćenja. Posebno mjesto u knjizi zauzimaju antifašistkinje, radnice, revolucionarke i aktivistkinje čija su imena nakon rata često uklonjena iz javnog prostora.Šta nam taj nesrazmjer govori o društvu koje gradi kolektivno sjećanje?
Lejla: I za sjećanje se, sada je to već jasno, treba boriti. Čega se sjećamo i kako se sjećamo kao društvo, određuje moć, uhodani aparat koji sjećanjem manipuliše kako bi utabao i zabetonirao vlastite pozicije i utemeljio narativ i političke pozicije. Savremena društva se sve više približavaju krajnjoj desnici na kojoj nema mjesta za drugosti, pa samim tim ni za žene borkinje. Upravo to selektivno pamćenje, ili bolje reći brisanje iz kolektivne memorije, ženske borbe, revolucionarnih ideja i antifašizma, najbolje pokazuje prema čemu se kao društvo (o)krećemo.
Foto: Ajla Salkić
Knjiga obuhvata period od kraja 19. do početka 21. stoljeća. Da li ste tokom istraživanja uočili kontinuitet ženskih borbi ili svaka historijska epoha postavlja potpuno nove izazove?
Boriša: Da citiram izmišljenu opasku Clare Zetkin, u pismu Rosi Luxemburg iz naše knjige: “Ono što smo onda govorili i dalje je tačno: ne postoji poraz za sva vremena, ali ni jednom zauvijek izvojevana pobjeda.” Postoje i diskontinuiteti i kontinuitet u tome o čemu govorite. Odnos nije ili-ili. Njih dvije u pismima koja pišu jedna drugoj ispisuju istoriju organizirane ženske borbe u gradu Sarajevu i naglašavaju vezu sa ženskom internacionalom kroz čitav ovaj period i u savremenom trenutku. Svaka epoha donosi nove izazove, nekada nove stvari, nekada ponavljanje bitki, nekada borbu za već izvojevano i osvojeno.
Foto: Ajla Salkić
Vizualni identitet knjige jednako je promišljen kao i tekst. Koliko su fotografije, arhivska građa i mape važni u procesu “vraćanja” žena u urbani prostor i kolektivnu memoriju?
Danijela: Nama je bilo posebno važno da pored priča, u knjizi možete pronaći fotografije, vidjeti slojeve i premaze, lica i mjesta, arhivski materijal, umjetničke radove, intervencije i nove, za ovu knjigu, kreirane ilustracije i mape. Dizajnerica i moja drugarica iz djetinjstva, Vedrana Serdarević, je u tom smislu uradila nevjerovatno zahtjevan posao i uspjela da “prevede” naše ideje u jasan vizualni jezik. Zajedno smo mjesecima radile na kuriranju sakupljenog vizualnog sadržaja, što je bio i poseban istraživački zadatak. Stvarale smo potpuno novi ili “umjetnički” intervenirale u stari (crno-bijeli) sadržaj – purpurnom ili magenta bojom. Izabrali smo baš ovu boju jer ona sama po sebi i nije boja i ne nalazi se u vidnom spektru, nego je oko “pravi” od crvene i plave, naglašavajući tako ono što je “golom” oku nevidljivo.
Ako zamislimo čitateljicu ili čitatelja, i kao posjetioca izložbe znat ćemo da je nekada dovoljna samo jedna slika da u nama probudi čitav spektar misli, ideja i osjećaja. Često ne možemo razgovarati sa svakim posjetiteljem i ne možemo znati koliko će ga daleko odvesti pogled, ni kome će sve o tome govoriti, ni šta će se sve “vratiti”. Da, vizualno je za mnoge prvi okidač – za dalje gledanje, za čitanje, za slušanje, za govorenje.
Foto: Danijela Dugandžić
Izoštravanje pogleda
Sarajevo se često opisuje kao grad multikulturalnosti, antifašizma i solidarnosti. Koliko se te vrijednosti danas mogu iščitati kroz njegov javni prostor, nazive ulica i spomenike?
Lejla: U tome i leži jedan od najvećih paradoksa. S jedne strane, imate to stalno busanje kako smo izrasli na takvim vrijednostima, a s druge njihovo potpuno zanemarivanje. Evo, recimo, jednog primjera kada se govori o solidarnosti – Staka Skenderova danas nema ulicu u Sarajevu, a kada krenete putem njenog života i djela, jedna od prvih stvari koje ćete uočiti je to koliko je ona bila solidarna sa potlačenima. Također, meni je lično, možda najljepša priča o ženskoj solidarnosti koju Sarajevo ima, ona o odnosu Stake Skenderove i Mis Irby.
Foto: Danijela Dugandžić
Tokom rada sigurno ste naišli na brojne priče koje nisu mogle stati između korica ove knjige. Postoji li neka heroina ili sudbina koja vas je posebno iznenadila ili emotivno dotakla?
Lejla: Mnogo je toga što nije moglo stati u ovu, ali nadam se da hoće, u neku narednu knjigu. Meni je najljepša stvar vezana za “Ženu borbu” to što smo nas troje mnogo toga naučili kroz različita istraživanja, ali posebno to što smo učili jedno od drugoga. Mene je recimo posebno izenadila i dotakla priča o Jeleni Vitas, koju je napisala Danijela. Prije ove knjige i Danijelinog pisanja o njoj, ja ništa od tog nisam znala.
Foto: Ajla Salkić
Kome je ova knjiga prvenstveno namijenjena– akademskoj zajednici, aktivistima, urbanistima ili građanima koji svakodnevno prolaze tim ulicama, a ne znaju po kome nose ime?
Danijela, Lejla, Boriša: Svima koji vole čitati i žele saznati nešto novo o Sarajevu. Istorija naziva ulica je u Sarajevu posebno zanimljiva, jer su mnoge mijenjale ime po nekoliko puta. Jedna ulica bila je ulica Vojvotkinje Sofije, pa Prestolonasljednika Aleksandra, pa Kralja Aleksandra, pa Dr Ante Pavelića, pa Kralja Aleksandra, pa Maršala Tita.
Foto: Ajla Salkić
Šta biste voljeli da čitatelji ponesu sa sobom nakon posljednje stranice – novu sliku Sarajeva, drugačije razumijevanje historije žena ili osjećaj odgovornosti prema budućnosti grada?
Mislimo da će svako ponijeti nešto drugo, ali bi voljeli da svakoga dotakne, da čitatelje potakne na razmišljanje i vježbanje “izoštravanja pogleda”.
Zadnja strana, dio iz recenzije
