Foto: Almin Zrno
Make up: Berina Čolić

Za Hanu Zrno gluma nije samo pitanje stvaranja lika. To je proces u kojem se istovremeno istražuju tijelo, emocija, muzika, vlastito iskustvo i ono što iz svakog susreta na sceni ili pred kamerom ostaje u nama. Od Pozorišta mladih, u kojem je započela profesionalni put, do filmskog seta i uloge Gorice u „Trakama“ Dine Mustafića, Hana je kroz različite procese upoznavala i različite mogućnosti svog glumačkog izraza.

Trenutno radi na dvije nove predstave – lutkarskoj „Lutkar i njegova djeca“ u Pozorištu mladih, u kojoj igra žirafu, te predstavi radnog naziva „Žohari“ u Teatru 071, autorskom projektu koji kroz istraživački proces govori o mladim ljudima koji pokušavaju kupiti vlastiti stan. U razgovoru za Urban otvara teme različitih zahtjeva pozorišne i filmske igre, tijela kao važnog glumačkog alata, muzike koja je prati od djetinjstva, likova koji ostaju s njom i nakon predstave, ali i položaja mladih glumaca i nesigurnosti koju ovaj poziv nosi.

Posebno mjesto u razgovoru zauzima njen pogled na vlastiti profesionalni put, ali i na svijet u kojem, kako kaže, nedostaje kolektivne empatije, te ideale koje, uprkos svemu, nije izgubila. Jer, nakon svega, Hana Zrno zna i zašto mu se uvijek vraća: „Moj posao je ipak najljepši posao na svijetu.“

Trenutno si angažovana na dvije predstave, „Lutkar i njegova djeca“ i „Žohari“. Možeš li nam predstaviti oba projekta i reći šta ti je u svakom od njih posebno zanimljivo i izazovno kao glumici?

Da, trenutno radim u Pozorištu mladih na lutkarskoj predstavi „Lutkar i njegova djeca“, po tekstu Fahrudina Kučuka, u režiji mlade rediteljice Zarine Malkoč. Igram žirafu i moram priznati da mi je jako izazovno i inspirativno prvi put profesionalno raditi s lutkama. Pozorište mladih je pozorište u kojem sam započela svoj profesionalni put i uvijek se s radošću vraćam najslađoj publici.

Drugi projekat koji pripremam je predstava radnog naziva „Žohari“ u Teatru 071, s dragim kolegom Farukom Hajdarevićem, s kojim sarađujem na šestoj predstavi. Zaista se dobro razumijemo, što ovaj projekat i zahtijeva od nas. Radimo autorski projekat s rediteljicom Ajlom Bešić, dramaturgom Arminom Behremom, producenticom Adnom Rizvan i koreografom Emirom Fejzićem. Hrabro smo, čini mi se, uplovili u jedan istraživački proces o mladim ljudima koji pokušavaju, u ovom vremenu i ovakvim okolnostima, kupiti vlastiti stan. Ne smijem još previše otkrivati, ali je sigurno riječ o temi koja nas se tiče i probe su jako uzbudljive.

Kada se u isto vrijeme radi na više predstava, svaki proces traži drugačiji ritam, energiju i pristup. Kako prelaziš iz jednog svijeta u drugi?

Nekada teško, pogotovo ako su probe jako blizu, ali pokušavam ostaviti vremena barem za jednu šetnju između njih, za mini „pročišćenje“, uz playlistu koju sam pripremila za iduću probu. Ove dvije predstave su poprilično različite, pa mi to ne predstavlja veliki problem.

U „Trakama“ Dine Mustafića igraš glavnu žensku ulogu. Šta te je u toj ulozi prvo privuklo i koliko ti je ovaj proces drugačiji od onoga što si do sada radila?

„Trake“ su zaista nešto najdivnije što mi se moglo desiti. Prezahvalna sam što igram tako snažan ženski lik, Goricu. Ona me naučila da ne postoji ništa što iskrena, duboka i suštinska ljubav ne može prevazići. Možda sam ja nju igrala, ali je ona mene toliko toga naučila i nosit ću je sa sobom cijeli život. Imam čast da je moja prva velika uloga pred kamerom upravo s rediteljem Dinom Mustafićem, kojeg jako cijenim i poštujem. Prvi put sam imala priliku biti na setu toliko dana i osjetiti čari snimanja o kojima kolege uvijek govore. Bilo je zahtjevno, ali mislim da smo napravili važan i veliki posao.

Kamera zahtijeva drugačija sredstva igre, minimalnija; odnosi moraju biti kristalno jasni, usmjerenje snažnije. Mimika ne smije biti tako ekspresivna kao u teatru jer ti je kamera nedaleko od lica i tako dalje. Na početku mi je bilo malo zbunjujuće, ali se vrlo brzo prilagodiš takvoj vrsti igre.

Još od vremena kada si govorila o violini, muzika je dio tvog umjetničkog identiteta. Danas, kada je gluma tvoj primarni poziv, gdje se muzika najčešće „provuče“ u tvoj glumački rad?

Svugdje. Muzika je uvijek bila i, pretpostavljam, do kraja mog života bit će moj najveći saveznik. Ja sam osoba koja bez muzike ne radi ništa i vjerovatno ćete me zateći sa slušalicama u ušima. Muzika je okosnica mog dana. Dok se kupam, perem suđe, idem na probu, treniram, pred predstavu, nakon predstave, pred spavanje, kada sam sretna, tužna… itd. Imam posebno odabranu muziku za određeni dio dana. S tim u vezi, mislim da nema predstave u kojoj ne pjevam, a imala sam sreću da u svom dosadašnjem profesionalnom životu barem jednom godišnje budem dio produkcije koja njeguje muzički teatar. Unutar tih projekata zaista maksimalno koristim vrijeme da uživam u spoju svoje dvije najveće ljubavi.

Rekla si da iz svake predstave s tobom ostane nešto što postane dio tebe. Kako znaš šta treba ponijeti iz uloge, a šta svjesno ostaviti u pozorištu?

Teško pitanje. Ne znam. Svi likovi koji prolaze kroz nas i naš put – neminovno je da ćemo se vezati za njih, pogotovo ako su slični nama ili našem habitusu. Uvijek pokušavam pronaći neku osobinu koja će me oplemeniti. Imala sam priliku igrati neke divne, tople, vesele, senzibilne žene, od kojih sam grabila tu vrstu osobina, ali i neke uloge koje su me osnažile, zbog kojih sam sticala samopouzdanje i kroz koje sam sazrijevala. Blagodat ovog posla je u tome što, da bi stvorio tog nekog novog čovjeka, moraš sav da se razvališ i kreneš ispočetka. Od napisanog slova. Volim taj izazov i volim tu čaroliju transformacije koja stanuje u našem poslu.

Nakon snimanja „Traka“, od kostimografkinje Lejle Graho na poklon sam dobila smeđe cipele koje je moj lik, Gorica, nosila kroz film i seriju i koje su mi bile jako značajne. Pomislila sam: „Jao, baš divno, nekad ću moći ponovo stati u njene cipele.“ Jednom sam ih pokušala obuti ovog ljeta i nimalo mi nije bilo ugodno. Nekako kao da su trebale ostati s njom. Pa sam rekla Lejli da ću ih samo čuvati za uspomenu.

U novoj predstavi „Preobrazba: Geneza jednog propadanja“ život žene prati se od rođenja do smrti, kroz pitanja slobode i emancipacije. Šta te je u toj priči prvo privuklo kao glumicu?

To je zaista bio jedan od najzahtjevnijih projekata koje sam radila, u svakom smislu – i emotivno i fizički. Golemo je jedan cijeli život smjestiti u nešto više od sat vremena, proći kroz sve faze tako brzo kako je i napisano. Udahnuti joj život u koji publika može vjerovati i s kojim se može povezati. Bilo mi je vrlo inspirativno razvijati lik kroz tijelo jer se ta promjena u godinama nekako najsnažnije odražava na naša tijela. Mnogo sam radila na fizikalnosti, koja mi pomaže u unutrašnjoj radnji lika kako komad odmiče, a godine se povećavaju.

Koliko ti je danas važna fizička priprema glumca? Imaš iskustvo plesa, baleta, borilačkih vještina i drugih oblika fizičkog izraza. Da li tijelo nekada zna o liku nešto prije nego što ga razumiješ?

Tijelo uvijek bolje zna i pamti. Da, od malih nogu sam se susretala s raznim oblicima plesa i to je vještina koju pokušavam kontinuirano unaprijeđivati jer je jako važna za glumački poziv. Tijelo je neodvojivo od uma i obrnuto. Za svaki lik i svaku predstavu moraju djelovati u sinergiji kako bi lik bio cjelovit. Svaki lik se kreće na drugačiji način, u drugačijoj energiji, s drugačijim tjelesnim centrom. Čini mi se da, što više imam priliku istraživati svoje tijelo, imam snažniji alat kojim se onda mogu i poigravati.

Također sam imala priliku raditi i nekoliko plesnih predstava, koje su uvijek veliki izazov, ali i uživanje. Plesne predstave su obično jako teške i iscrpljujuće, ali kada uspijete savladati nešto što vam je prije mjesec dana bilo nezamislivo, nagrada je ogromna.

Na početku karijere možda je najvažnije dobiti priliku. Kasnije postaje važno kakve prilike biraš. Po čemu danas prepoznaješ projekat kojem želiš dati svoje vrijeme, energiju i sebe?

Kao i dalje mlada (još desetak mjeseci – smijeh), a nezaposlena glumica, s ovim se i slažem i ne slažem. Nemamo toliko mogućnosti za kompromis kada je ovaj posao u pitanju. Kada dobiješ priliku ili je sam zaradiš, smatram da te dalje preporučuju integritet, posvećenost, odnos prema kolektivu i, naravno, sposobnost i vještine. Ili bi barem tako trebalo biti. Ukoliko ispuniš te stvari, po mom mišljenju je neminovno da ćeš nastaviti raditi. Ono što je ovdje problem jeste to što se zna desiti da imaš i deset predstava, ali se one ne igraju po nekoliko mjeseci. Honorari su zaista premali i onda u jednom trenutku sve postane jako teško i zamorno. Nemamo mnogo mogućnosti za stalno zaposlenje i onda prosto ovisiš o toj vrsti prihoda.

Nekada ćeš raditi projekat koji jako voliš i želiš, ali nekada ćeš uraditi nešto i da bi zaradio, što je potpuno okej. Kompromis. Svaki projekat te unaprijedi: razviješ neku vještinu, upoznaš drugi metod rada, pročitaš zanimljivu knjigu, upoznaš divnog kolegu ili kolegicu s kojima se povežeš. Naš posao je predivan jer te kontinuirano tjera da budeš u treningu i da učiš, učiš, učiš. Smatram da još pure treba da se najedem da bih bila u prilici birati ono što bih najviše voljela raditi.

Kada bi danas mogla razgovarati s Hanom koja je tek odlučila da će joj gluma biti poziv, šta bi joj rekla – ne kao savjet, nego kao nešto što bi voljela da je tada znala?

Ne znam, možda ništa, a možda svašta. Ne znam da li bih danas imala saznanja koja imam da nisam prošla cijeli ovaj put, koji nije dug, ali je za mene svaka od ovih šest profesionalnih godina bila na neki način izazovna. Mnogo sam radila, pa sam samim tim prolazila i kroz dosta faza. Možda bih je pokušala sačuvati velikih briga i strepnje za budućnost. Ali opet, onda to ne bih bila ja. Smatram da senzibilnost, tvrdoglavost i lična, unutrašnja borba umnogome doprinose mojoj glumi, stoga možda ne bih ništa pretjerano dirala. Voljela bih da je bila manje naivna, da je znala da svijet i ljudi u njemu nisu uvijek tako dobronamjerni i da mora biti vrijedna i strpljiva.

I dalje vjerujem u ideale s kojima sam i krenula koračati ovim poslom i nekako prebrzo zaboravim ružne stvari, ali se nadam da ću, kada ja budem u prilici da mlađeg kolegu zaštitim na neki način i stanem iza njega, to i uraditi. Fali nam kolektivne empatije, u apsolutno svemu, u svakoj ćeliji i pori društva. Prestali smo pružati ruku onom drugom. Žmirimo na sve i ništa nas se ne tiče. Ne poštujemo ni sebe ni druge. Zaboravili smo osnovne navike bontona i zagubili lekcije iz etike. Više bih voljela da uopšte ne živim u ovakvom svijetu danas, a moj posao… Moj posao je ipak najljepši posao na svijetu.