Za Sanjina Halilovića dizajn nikada nije bio samo pitanje forme. Iza svakog dobrog rješenja, kaže, stoje proces, istraživanje, preciznost i razumijevanje konteksta – od prve skice do trenutka kada vizuelni identitet počne živjeti izvan ekrana. Njegov profesionalni put upravo je i oblikovan kroz različita iskustva: od studija produkt dizajna na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu i rada u marketinškim agencijama, preko IT sektora i UI/UX dizajna, do freelance rada u kojem je preuzeo punu odgovornost za svoje projekte.

Takav put donio mu je i međunarodnu vidljivost. Ove godine četiri njegova rada uvrštena su u LogoLounge Book 15, ali Halilović priznanje ne posmatra kao konačnu tačku, već kao potvrdu godina rada, pokušaja, grešaka i kontinuiteta. Jednako mu je važan i trenutak kada dizajn izađe iz profesionalnog konteksta i postane dio stvarnog života – poput vizuelnih identiteta Sarajevskog polumaratona, grada kojem se u svom radu često vraća.

U vremenu u kojem AI može proizvesti vizuelno rješenje za nekoliko sekundi, a društvene mreže često određuju način na koji se radovi predstavljaju i vrednuju, pitanje šta dizajneru zapravo ostaje kao autorski prostor postaje još važnije. Za Halilovića odgovor je u onome što tehnologija ne može preuzeti: sposobnosti da se razumiju ideja, kontekst i šira slika, te da se donese odluka iza koje se može stati.

Sa Sanjinom Halilovićem razgovarali smo o tome kako se dizajnerski rukopis gradi godinama, šta ga je naučio rad u agencijama, IT sektoru i freelance okruženju, zašto dobar dizajn nije samo lijepa forma, koliko je važno znati reći „ne“, ali i šta danas još uvijek može proizvesti onaj najvažniji trenutak u dizajnu – kada ideja jednostavno „klikne“.

Sanjin Halilović

Kada danas pogledate svoj višegodišnji rad, šta Vas još uvijek najviše privlači dizajnu – rješavanje problema, potraga za idejom, vizuelna komunikacija ili mogućnost da nešto što je bilo samo zamisao pretvorite u konkretan oblik?

Mislim da me i danas najviše privlači potraga za idejom i taj trenutak kada nešto što postoji samo kao zamisao počne dobijati konkretan oblik. Taj proces mi je vjerovatno i najzanimljiviji dio dizajna, od prvog razmišljanja i skica, pa do trenutka kada dođeš do rješenja koje djeluje jednostavno, a iza njega zapravo stoji dosta razmišljanja.

Naravno, dizajn jeste i rješavanje problema, ali meni nikada nije bio samo to. Važno mi je da iza vizuelnog rješenja postoji razlog, da nije nešto napravljeno samo zato što lijepo izgleda. Uvijek tražim neku ideju, logiku ili vezu koja cijelu stvar drži na okupu.

Možda me upravo to i nakon svih ovih godina još uvijek najviše vuče dizajnu. Taj osjećaj da od nečega što u početku postoji samo u glavi, kroz proces i zanat, na kraju napraviš nešto stvarno i prepoznatljivo.

Vaš portfolio obuhvata branding, grafički i digitalni dizajn, kao i projekte iz vrlo različitih oblasti. Koliko Vas upravo ta raznolikost održava kreativno zainteresovanim?

Mislim da mi je ta raznolikost dosta važna i vjerovatno je jedan od razloga zbog kojih mi ovaj posao ni nakon toliko godina nije postao monoton. Radio sam kroz različite oblasti, od klasičnog grafičkog dizajna i vizuelnih identiteta, preko printa, pa sve do digitalnih proizvoda i interfejsa, i svaka od njih traži malo drugačiji način razmišljanja.

Vjerovatno korijen tog načina razmišljanja dosta vučem još sa studija produkt dizajna na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Tamo smo učili da proizvod ne nastaje samo kao lijepa forma, nego da kroz proces, istraživanje, funkciju i niz odluka postepeno dobija svoj konačni oblik. Mislim da sam taj princip kasnije samo prenio i na druge oblasti dizajna.

Posebno mi je zanimljivo kada prelazim iz jednog konteksta u drugi. Jedan dan razmišljam o simbolu i identitetu nekog brenda, drugi o tome kako će korisnik prolaziti kroz digitalni proizvod, a nekada o tome kako će nešto izgledati kada izađe iz ekrana i dobije fizički oblik.

Bez obzira na medij, kod mene je proces uglavnom sličan. Pokušavam prvo razumjeti problem, pronaći ideju i onda je svesti na što jasnije i jednostavnije rješenje. Projekti jesu različiti, ali se taj način razmišljanja kroz godine nije mnogo promijenio.

Koliko se Vaš odnos prema dizajnu promijenio kroz godine? Postoji li nešto što ste nekada smatrali važnim, a danas više ne smatrate?

Mislim da se moj odnos prema dizajnu dosta promijenio kroz godine, iako su neke osnovne stvari ostale iste. Ranije mi je vjerovatno bilo važnije da nešto vizuelno bude upečatljivo, drugačije ili da na prvi pogled ostavi snažan utisak. Danas mi to samo po sebi više nije toliko važno. Mnogo mi je bitnije razumjeti kako i zašto sam do određenog rješenja došao i da ono ima smisla u kontekstu u kojem će živjeti.

To mogu najbolje vidjeti kroz rad na logotipima. Ranije mi nije uvijek bilo toliko važno istražiti kontekst, konkurenciju i postojeća rješenja prije nego što krenem u samu formu. Vremenom je upravo taj dio postao jedan od najvažnijih. Slično je i u UI/UX dizajnu, gdje prvo moraš razumjeti funkciju i način na koji će neko koristiti proizvod, pa tek onda razmišljati o njegovom vizuelnom obliku.

S druge strane, naučio sam i da proces ne mora uvijek biti dug niti linearan. Nekada ideja dođe potpuno neočekivano i vrlo brzo. Mislim da iskustvo najviše pomaže upravo u tome da prepoznaš kada takva ideja vrijedi i da znaš šta s njom dalje uraditi.

Također, danas mnogo manje razmišljam o trendovima i o tome da nešto mora izgledati „novo“ samo zato što je novo. Više me zanima da rješenje ima smisla, da traje i da dobro funkcioniše. Vjerovatno je to nešto što dođe s iskustvom, kada prestaneš pokušavati dokazati da znaš sve i počneš više vjerovati procesu i vlastitom osjećaju.

Kada započinjete novi projekat, šta prvo pokušavate razumjeti – problem koji treba riješiti, publiku kojoj se obraćate, kontekst u kojem će dizajn živjeti ili ono što klijent želi postići?

Prvo pokušavam razumjeti šta zapravo treba riješiti i šta klijent želi postići. Brief mi je tu početna tačka, ali ga ne doživljavam kao nešto što samo treba doslovno izvršiti. Nekada ono što se na početku postavi kao zadatak nije nužno i pravi problem, pa mi je važno kroz razgovor i istraživanje doći do toga šta je stvarni cilj projekta.

Nakon toga dolaze publika i kontekst u kojem će dizajn živjeti. Nije isto da li radite identitet koji treba funkcionisati godinama, digitalni proizvod koji će neko koristiti svakodnevno ili komunikaciju koja treba privući pažnju u nekoliko sekundi.

Trudim se da ne krenem prerano u vizuelni dio. Što bolje razumijem brief, problem, publiku i kontekst, to je kasnije lakše donositi odluke. Vizuelno rješenje onda ne dolazi kao nešto što samo treba „uljepšati“, nego kao posljedica svega što je prethodno definisano.

Koliko istraživanja prethodi jednoj dobroj ideji? Može li dizajn nastati iz čiste intuicije ili je danas gotovo nemoguće odvojiti kreativnost od istraživanja?

Mislim da dobro istraživanje često dosta skrati put do dobre ideje. Ne mora uvijek biti opširno, ali mi je važno razumjeti oblast, konkurenciju, publiku i ono što već postoji prije nego što krenem tražiti rješenje. Tako lakše izbjegnem nešto što je već viđeno, ali i bolje razumijem prostor u kojem mogu napraviti nešto svoje.

S druge strane, vjerujem i u intuiciju. Nekada ideja dođe gotovo odmah, bez desetina skica i dugog procesa. Ali mislim da ni ta intuicija nije baš potpuno slučajna. Nakon mnogo godina rada u glavi već imate veliku bazu iskustava, vizuelnih referenci i prethodnih pokušaja, pa nekada vrlo brzo osjetite da nešto funkcioniše.

Zato kreativnost i istraživanje ne bih odvajao jedno od drugog. Istraživanje postavlja teren, a intuicija vas ponekad dovede do rješenja mnogo brže nego što ste očekivali. Najvažnije je poslije znati provjeriti ima li ta ideja stvarno smisla ili nam se samo učinila dobrom u prvom trenutku.

Šta za Vas čini dobar vizuelni identitet? Gdje prestaje estetika, a počinje komunikacija?

Za mene dobar vizuelni identitet nije samo dobar logo, nego sistem koji može dosljedno funkcionisati kroz različite situacije i medije. Logo jeste važan, ali tek kroz tipografiju, boje, način korištenja fotografije, grafičke elemente i samu primjenu identitet zapravo počinje živjeti.

Važno mi je da identitet bude prepoznatljiv, ali ne nužno i glasan. Nekada je dovoljno nekoliko jednostavnih elemenata koji se dobro koriste i koji kroz vrijeme grade karakter brenda. Tu mi je uvijek važna i fleksibilnost, jer dobar sistem mora moći funkcionisati jednako dobro na malom ekranu, web stranici, društvenim mrežama ili u fizičkom prostoru.

Mislim da estetika i komunikacija zapravo ne bi trebale biti odvojene. Estetika privuče pažnju, ali ako iza nje nema jasne poruke, funkcije i razloga, onda vrlo brzo ostane samo lijepa slika. Meni je dobar dizajn onaj kod kojeg vizuelni jezik pomaže da se poruka bolje razumije i zapamti.

Koliko je za dizajnera važan vlastiti rukopis? Treba li ga imati ili je sposobnost prilagođavanja različitim klijentima i kontekstima važnija?

Mislim da je vlastiti rukopis važan, ali ne nužno u smislu da svi radovi moraju vizuelno ličiti jedan na drugi. Kod mene se taj rukopis vjerovatno više vidi u načinu razmišljanja, težnji ka jednostavnijim rješenjima, odnosu prema formi i tome da pokušavam ukloniti sve što nije potrebno.

S druge strane, svaki klijent, proizvod ili kontekst traži drugačiji pristup. Nije isto kada radite identitet za neki prehrambeni proizvod, sportski događaj poput Sarajevskog polumaratona ili digitalni proizvod iz kojeg kasnije treba razviti čitav UI sistem. Svaki od tih projekata ima drugačiju publiku, funkciju i okruženje u kojem treba živjeti, pa bi bilo pogrešno svima nametati isti vizuelni stil.

Vremenom se svakako formira neki lični senzibilitet i ljudi možda počnu prepoznavati određene stvari u vašem radu, čak i kada sami toga niste potpuno svjesni. Ali meni je važnije da rukopis bude prisutan u načinu na koji razmišljam i dolazim do rješenja nego da svaki projekat na kraju izgleda kao da pripada istoj kolekciji.

Šta se događa kada klijent želi nešto potpuno drugačije od onoga što ste Vi zamislili? Kako odlučujete kada treba slijediti njegovu ideju, kada argumentovati svoju, a kada napraviti kompromis?

Bilo je situacija u kojima nisam uspio pronaći zajednički jezik s klijentom i nekoliko projekata je zbog toga završeno prije kraja. Mislim da je i to dio posla, jer ne može svaka saradnja funkcionisati.

S druge strane, bilo je mnogo više slučajeva u kojima smo kroz razgovor i argumente došli do rješenja koje je na kraju bilo bolje od početne ideje, bilo moje ili klijentove. Trudim se prvo objasniti zašto nešto predlažem i kakvu korist to ima za projekat, ali isto tako saslušati šta klijent zapravo želi postići.

Kompromis mi ima smisla sve dok ne ugrožava samu ideju i funkciju rješenja. Ako se dođe do tačke gdje više ne mogu stati iza onoga što radimo, onda je nekad poštenije i prekinuti saradnju.

Koliko je važno da dizajner zna reći „ne“? Postoji li trenutak kada profesionalna odgovornost prema projektu postaje važnija od želje da klijent bude zadovoljan?

Mislim da je „ne“ generalno jedna od važnijih stvari koje čovjek kroz život nauči reći, pa tako i u poslu. Ne iz ega ili potrebe da uvijek bude u pravu, nego zato što ponekad moraš jasno postaviti granicu i stati iza onoga što radiš.

U dizajnu to znači reagovati kada neka odluka može narušiti funkciju, jasnoću ili dosljednost projekta, ali i kada su očekivanja druge strane jednostavno nerealna u odnosu na vrijeme, budžet ili ono što je dogovoreno. Naravno, važno je da klijent bude zadovoljan, ali ne po cijenu toga da samo potvrdimo svaku njegovu ideju. Mnogo mi je važnije objasniti zašto mislim da nešto ne funkcioniše i pokušati ponuditi bolje rješenje.

Minimalizam je već dugo dominantan u dizajnu. Šta za Vas razlikuje promišljenu jednostavnost od pukog praćenja trenda?

Za mene promišljena jednostavnost nije kada nešto samo izgleda čisto i svedeno, nego kada je do tog rezultata došlo kroz proces. Kada znaš zašto je neki element tu, zašto je nešto izbačeno i šta želiš postići tom redukcijom.

Problem nastaje kada minimalizam postane samo estetski obrazac koji se ponavlja zato što je trenutno poželjan. Tada vrlo lako različiti brendovi, proizvodi i projekti počnu izgledati isto.

Meni je jednostavnost najzanimljivija kada uspijem sa što manje elemenata prenijeti što jasniju ideju. Ako nešto mogu ukloniti, a da poruka i karakter ostanu jednako jaki ili čak postanu jasniji, onda to za mene ima smisla. U tom slučaju minimalizam nije trend, nego posljedica dobrog razmišljanja.

Kako prepoznajete trenutak kada neki trend vrijedi slijediti, a kada ga je bolje svjesno ignorisati?

Pa, to je relativno subjektivno. Nisam, iskreno, nikad bio neki veliki ljubitelj trendova. Kroz historiju dizajna i generalno umjetnosti imali smo različite pravce i periode koji su nastajali kao odgovor na određeno vrijeme, društvo, tehnologiju ili kulturu, i mislim da je zanimljivo razumjeti zašto su se pojavili.

Danas se sve to odvija mnogo brže. Nešto postane popularno, svi ga počnu koristiti i vrlo brzo izgubi ono zbog čega je u početku bilo zanimljivo. Zato mi nije toliko važno da nešto izgleda moderno samo zato što je to trenutno trend.

S druge strane, u digitalnom dizajnu postoje stvari koje nije pametno ignorisati. Ako Apple kroz iOS, Google ili neki drugi veliki sistem uvede određeni obrazac, komponentu ili način interakcije, korisnici se vrlo brzo naviknu na to. Kroz design systeme takve stvari često postanu neka vrsta standarda, pa ih vrijedi razumjeti i koristiti kada imaju smisla.

Zato trendove više posmatram kao nešto što treba razumjeti, a ne automatski slijediti. Ako nešto doprinosi funkciji i olakšava korisniku, ima smisla prihvatiti ga. Ako je tu samo zato što trenutno dobro izgleda, onda ga vrlo lako mogu ignorisati.

Koliko je teško napraviti identitet koji izgleda savremeno, ali neće za nekoliko godina djelovati kao proizvod određenog dizajnerskog trenda?

Teško mi je danas uopšte precizno definisati šta znači da nešto izgleda savremeno. Kada pogledam svoje radove iz perioda prije desetak i više godina, ne samo logotipe nego kataloge, publikacije i druga vizuelna rješenja, dosta jasno mogu prepoznati vrijeme u kojem su nastali, ali i rukopis koji je tih godina bio prisutan kroz rad za marketinške agencije.

Moj stil se kroz godine dosta pročistio, posebno nakon što sam ušao u IT industriju. Tada sam počeo još više razmišljati o sistemu, hijerarhiji, funkciji i tome šta je zaista potrebno, a šta je samo vizuelni višak. Taj način razmišljanja se kasnije prirodno prenio i na branding i na ostale vrste dizajna koje radim.

Zato danas manje razmišljam o tome da nešto mora izgledati „savremeno“, a više o tome da ima dobru osnovu, jasnu ideju i sistem koji može trajati i razvijati se. Svaki dizajn će u nekoj mjeri nositi vrijeme u kojem je nastao i mislim da je to sasvim normalno. Problem je tek kada se cijeli identitet osloni na trend koji mu je zapravo jedini razlog postojanja.

Nedavno ste kroz dizajnersku vježbu reagovali na oproštaj Edina Džeke od reprezentacije BiH, a ideja je privukla veliku pažnju na društvenim mrežama i potom zaživjela i kroz majice koje su otišle u prodaju. Šta Vas je inspirisalo da upravo kroz grafički dizajn ispričate ovu priču?

Ima tih nekih momenata kada se na određeni događaj gotovo odmah desi vizuelna reakcija. Tako je bilo i kada je Edin objavio vijest da se oprašta od reprezentacije. Edin Džeko je sam po sebi inspiracija. Kada znate cijeli njegov put, odakle je krenuo, šta je sve postigao i koliko je uradio na promociji ove zemlje, ne samo igrama u reprezentaciji nego i kroz humanitarni rad, nije bilo teško vizuelno reagovati na taj trenutak.

„HVA11A“ je nastalo kroz malu tipografsku intervenciju. Iskoristio sam broj 11, koji je Edin sve ove godine nosio na reprezentativnom dresu, a sam oblik broja bio je zahvalan za igru. Na serife broja 11 dodao sam nastavak tako da zajedno izgledaju kao slovo L i na taj način dobio riječ HVA11A.

Upravo mi je taj trenutak bio zanimljiv jer pokazuje da ideja nekada ne mora nastajati kroz dug proces. Nekada se jednostavno pojavi vrlo brzo, ali iskustvo i momenat pomažu da prepoznate da vrijedi.

Kada sam rad podijelio na svom Instagram profilu, objava je dobila više od 7.000 lajkova i oko 240.000 pregleda, a svemu je sigurno doprinijelo i to što ju je Edin podijelio na svom profilu. Ubrzo nakon toga nastala je saradnja sa Symbol Concept Storeom, u čijim se radnjama danas mogu pronaći bijela i plava majica s ovim dizajnom.

Sve u svemu, ispalo je jako zanimljivo i mislim da su upravo takve stvari jedan od ljepših dijelova ovog posla, kada kroz nešto što ste napravili uspijete probuditi emociju i reakciju kod ljudi.

Ove godine četiri Vaša rada uvrštena su u LogoLounge Book 15. Šta Vam je ta selekcija značila na profesionalnom nivou?

Pa moram priznati da takve stvari jako puno znače. Pogotovo zato što je to selekcija od više od 30.000 prijavljenih logotipa iz cijelog svijeta, od kojih je 3.000 izabrano za LogoLounge Book 15, a meni je posebno drago što su se među njima našla četiri moja rada.

Posebnu težinu svemu daje i žiri koji je predvodila Paula Scher iz Pentagrama, uz poznata imena svjetske dizajnerske scene poput Cat How iz How&How i Jacoba Cassa. Kada znate da su vaši radovi prošli kroz takvu selekciju i bili prepoznati među tolikim brojem prijava, to zaista doživite kao lijepu profesionalnu potvrdu.

Ono što me posebno raduje jeste činjenica da su sva četiri odabrana logotipa realizovani projekti, a ne konceptualna rješenja. Zanimljivo je i da su tri od četiri rađena za IT kompanije, dok je jedan za arhitektonski biro. Mislim da se i kroz te radove vidi taj moj pristup jednostavnijoj, svedenijoj formi i traženju znaka koji može jasno funkcionisati u različitim primjenama.

Kada neki rad dobije međunarodno priznanje, da li ga tada gledate drugačije ili i dalje najprije vidite ono što biste danas možda uradili bolje?

Nekad dobijem dojam da u svakom radu, kada ga posmatram nakon određenog vremena, vidim prostor za neku novu iteraciju, drugačiju primjenu ili detalj koji bih danas možda drugačije riješio. Vjerovatno je to i neka profesionalna deformacija, jer određene stvari primijetite tek kada se malo odmaknete od projekta.

Naravno, kada rad dobije međunarodno priznanje, bude vam drago i to sigurno nosi određenu težinu. Ali iskreno, ni tada ga ne gledam kao nešto završeno i nedodirljivo. I dalje vidim stvari koje bih danas možda uradio drugačije.

Koliko Vam je danas važna međunarodna vidljivost? Može li dizajner iz Sarajeva graditi međunarodnu karijeru bez preseljenja u neki od velikih svjetskih kreativnih centara?

Meni je to uvijek bilo bitno. Još kao student krenuo sam putem međunarodne vidljivosti kroz slanje nekih projekata iz oblasti industrijskog dizajna, koji sam studirao na Odsjeku za produkt dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Tada su neki od mojih radova objavljeni na poznatim dizajnerskim portalima, što mi je stvarno dalo veliki vjetar u leđa i pokazalo da naši radovi i način razmišljanja, barem u kreativnom smislu, ne zaostaju za kolegama s međunarodne dizajnerske scene.

Mislim da uvijek treba težiti tome, jer je to nešto što je vaše, iza čega stoje vaše ime i zemlja iz koje dolazite. Meni je iskreno nekako i slađe kada sve to gradim odavde, iz Sarajeva. Mislim da se i kroz neke moje projekte, poput identiteta za Sarajevski polumaraton 2018. i 2019. ili rada na knjizi „Bosansko kraljevstvo“, prirodno provlači taj lokalni kontekst i mjesto iz kojeg dolazim.

U međuvremenu sam pokrenuo i vlastiti obrt, tako da mi je nekako prirodno da upravo odavde gradim narednu fazu svog rada i saradnje s klijentima iz različitih sredina.

Danas je, uz sve mogućnosti komunikacije, mnogo lakše doći do međunarodne saradnje i vidljivosti. Preseljenje u veliki kreativni centar više nije uslov za međunarodnu karijeru.

Ljepota ovog posla je upravo u tome što imate mogućnost dijeliti svoje projekte kroz sve te mreže. Time se automatski otvaraju nove poslovne prilike, mogućnosti za nagrade, publikacije i sve ono dobro što ova struka nosi.

To je i moja preporuka svim mlađim kolegama, pogotovo onima koji još studiraju. Nemaju se čega plašiti. Neka šalju radove, objavljuju ih i rade na tome da budu vidljivi.

Radite u vremenu u kojem se vizuelni sadržaj proizvodi izuzetno brzo. Kako pronaći ravnotežu između brzine koju tržište traži i vremena koje je potrebno za kvalitetno promišljanje?

Moja ravnoteža su vjerovatno kontinuitet i dosljednost. Trudim se da ona znanja i neke elementarne stvari koje sam stekao još na studiju primjenjujem i danas u svakodnevnom poslu. Mislim da upravo taj dio kroz vrijeme napravi određenu razliku, bez obzira na to koliko se alati i brzina rada mijenjaju.

Dobar dio karijere radio sam u marketinškim agencijama, tako da sam se prilično rano navikao na brz tempo, kratke rokove i određenu dozu stresa koju sve to nosi. Nakon dovoljno godina rada mnogo stvari postane rutina i naučite se prilično brzo snaći, organizovati i riješiti zadatak, a da zbog toga ne morate preskočiti osnovne korake u razmišljanju.

Naravno, za neke bolje stvari jednostavno treba vrijeme. Mislim da s iskustvom dođe i sposobnost da prepoznate kada možete reagovati brzo, a kada treba stati i tražiti dodatni prostor za razmišljanje. S vremenom naučite i klijentu objasniti zašto je nekad upravo to dodatno vrijeme potrebno da bi rezultat na kraju bio bolji.

AI je već promijenio dio dizajnerskog procesa. Šta u njemu vidite kao koristan alat, a gdje mislite da počinje gubitak autorskog i kreativnog dijela posla?

Moram priznati da mi je malo muka od svih silnih generisanih vizuala, naročito fotografija i vizuala za određene evente. Ta generična event promo estetika, koju danas možemo vidjeti skoro na svakom koraku, vrlo brzo postane zamorna i međusobno gotovo ne razlikuje jedan vizual od drugog. Nije stvar u tome da se bojim da je naš posao ugrožen, nego jednostavno mislim da veliki dio toga ostaje samo vizuelni otpad i kič. Razumijem da su ti alati danas dostupni svima i da neko možda nema budžet ili potrebu angažovati stručnjaka, ali problem nastaje kada brzina i dostupnost postanu važnije od ideje, mjere i konteksta. Tada vrlo lako dobijemo više kvantiteta nego kvaliteta, mnogo sadržaja koji postoji samo zato što ga je moguće brzo proizvesti.

S druge strane, AI može biti itekako koristan ako ga koristi osoba koja zna šta radi i zna kako njime upravljati. Može ubrzati određene procese, pomoći da brže dođemo do informacija, olakšati istraživanje, analizu, poređenje konkurencije ili poslužiti kao alat za razmišljanje u ranoj fazi projekta.

Za mene granica počinje tamo gdje AI prestane biti alat koji pomaže procesu, a počne donositi kreativne odluke umjesto vas. Tada se vrlo lako izgubi autorski dio posla, vlastiti sud i ono zbog čega je neko rješenje uopće vaše. AI mi zato ima smisla kao pomoćnik, ali ne kao zamjena za razmišljanje.

Da li će zbog razvoja AI alata ideja, koncept i razumijevanje konteksta postajati važniji od same tehničke vještine?

Itekako. Zapravo, ideja, koncept i razumijevanje konteksta bili su važni i prije, ali mislim da će s pojavom AI alata i tolikim hypeom oko njih još više dobiti na značaju.

Dizajn je ipak taj koji treba pričati priču, pogotovo kada govorimo o vizuelnom dizajnu. Kroz svoj rad sam primijetio da druga strana često želi vidjeti proces, istraživanje i razmišljanje koje stoji iza rješenja. Kako neku riječ, ideju ili problem pretvoriti u nešto smisleno što će sutra koristiti različiti ljudi u različitim situacijama.

Tehničke vještine, softveri i AI alati su, na kraju krajeva, kao šarafcigeri majstoru. Pomažu nam da ideju sprovedemo u djelo, ali sami po sebi ne mogu zamijeniti znanje, iskustvo i razumijevanje onoga što zapravo pokušavamo napraviti.

Koliko društvene mreže danas utiču na dizajn? Da li postoji opasnost da se vizuelni rad počne stvarati tako da dobro izgleda na Instagramu, umjesto da prije svega dobro komunicira?

Treba biti realan. Društvene mreže imaju jako dobru stranu, barem iz mog iskustva, jer postoje platforme koje godinama koristim i koje su mi otvorile mnogo prilika i saradnji. Recept je prilično jednostavan. Tamo često objavljujem svoje radove, način na koji se došlo do finalnog rješenja i generalno njegujem tu kulturu procesa. To je kroz godine nailazilo na jako pozitivne reakcije publike, a iz svega toga su dolazile i neke nove poslovne prilike.

Fazon je u tome da, kada radite neki vizuelni identitet ili bilo koje drugo rješenje, ono prije objave na Instagramu mora biti testirano tamo gdje će zaista živjeti. Kako izgleda kao favicon, kako funkcioniše na billboardu, web stranici, društvenim mrežama, u štampi ili nekoj sasvim drugoj primjeni. Tek nakon toga dolazi način na koji ćete taj projekat prezentovati publici.

Mislim da opasnost nastaje kada Instagram postane polazna tačka, pa se nešto dizajnira prvenstveno zato da bi dobro izgledalo u jednom kadru ili dobilo što više reakcija. Društvene mreže su odličan kanal za prezentaciju rada, ali ne bi trebale određivati samo rješenje. Ako dizajn funkcioniše samo kao lijepa objava, a ne funkcioniše tamo gdje je stvarno potreban, onda smo vjerovatno promašili poentu.

Sarajevo je već dugo Vaša profesionalna baza. Koliko je ovaj grad uticao na Vaš vizuelni senzibilitet i način na koji posmatrate svijet oko sebe?

Tu mi je, zapravo, sve. Od rođenja do danas. Roditelji, brat, supruga, djeca, prijatelji, posao, ljudi i mjesta uz koja sam odrastao. Teško mi je zato odvojiti Sarajevo od načina na koji razmišljam i posmatram stvari, jer je praktično cijeli moj život vezan za ovaj grad.

Teško mi je procijeniti koliko se uticaj Sarajeva može direktno prepoznati u mom radu, ali sigurno je uticao na način na koji gledam stvari oko sebe. Na ljude, prostor, detalje, kontraste i sve ono što svakodnevno upijamo, a da toga često nismo ni svjesni.

U svakom slučaju, Sarajevo je moja baza, privatno i profesionalno, i nekako mi je i danas najdraže kada odavde mogu raditi stvari koje kasnije odu puno dalje.

Kakav je danas odnos prema dizajnu u Bosni i Hercegovini? Imate li osjećaj da klijenti sve više razumiju da dizajn nije samo pitanje estetike, nego i dio identiteta i poslovne strategije?

Mislim da se u posljednjih desetak godina stvari ipak mijenjaju nabolje, iako to još uvijek ide prilično sporo. Imao sam priliku sarađivati s klijentima ovdje kojima je dizajn zaista bitan i koji su bili spremni saslušati struku, što me dosta raduje.

S druge strane, mislim da još uvijek ima dosta prostora za napredak, posebno u razumijevanju da dizajn nije samo pitanje estetike, nego i dio identiteta, komunikacije i načina na koji se neki biznis predstavlja prema ljudima.

Ali tu je dio odgovornosti i na nama dizajnerima. Kroz proces, argumente i način na koji predstavljamo svoj rad možemo dosta pomoći klijentu da razumije zašto je neka odluka donesena i kakvu vrijednost dizajn može imati za njegov posao.

Postoji li nešto što biste voljeli promijeniti u načinu na koji se kod nas vrednuje dizajnerski rad?

Mislim da se dobar dio odgovora nadovezuje na prethodno pitanje. Volio bih da se dizajnerski rad kod nas više vrednuje kao stručan i kreativan rad, a manje kao nešto što se svodi samo na finalni vizual.

Volio bih da se više cijene znanje, iskustvo i vrijeme koje stoje iza rezultata, a ne samo broj sati provedenih za računarom ili količina materijala koja je na kraju isporučena.

Nakon toliko godina profesionalnog rada, šta Vam je danas najvažnije kada prihvatate novi projekat – izazov, sloboda, ljudi s kojima radite, tema ili mogućnost da napravite nešto što još niste napravili?

Čuveni grafički dizajner Milton Glaser je u svojih „Ten Things I Have Learned“ kao prvu stvar naveo: „You can only work for people that you like.“ Nekako sam se uvijek vodio tom mišlju. Stvarno mi je važno da s ljudima s kojima radim postoji određeni klik i međusobno povjerenje. Kada to postoji, automatski se otvara više prostora za slobodu, razgovor i dobre ideje, a i cijeli posao ide mnogo lakše nego kada ste od početka u nekom grču.

Naravno, važna mi je i sama tema projekta. Volim kada u njemu postoji nešto što me lično zainteresuje ili mi otvori prostor da uradim nešto što do tada nisam. Ali ako bih morao izdvojiti jednu stvar, rekao bih da su ljudi ipak na prvom mjestu. Dobar projekat je mnogo lakše napraviti kada s druge strane imate nekoga s kim se razumijete i ko vam vjeruje.

Šta Vas danas još uvijek može iskreno uzbuditi u dizajnu?

Danas me možda najviše uzbude neke reakcije koje ne možete planirati. Posebno su mi drage one potpuno lične. Recimo, kada moje dijete prepozna neki moj rad ili ga nacrta na svoj način, kao što je moj sin jednom nacrtao logo Igmanskog Cenera. To su mi možda i najiskrenije reakcije, jer tu nema nikakvog profesionalnog filtera. Naravno, raduju me i priznanja, publikacije i situacije kada neki projekat ode dalje nego što sam očekivao, ali ovakvi mali momenti nekako ostanu posebno dragi.