Razgovarala: Iman della Luna Glušac
Foto: Monika Andrić
Od glume i izvođenja do koreografije, rada s pokretom i autorske pozicije, Amila Terzimehić posljednjih godina sve više istražuje ono što se događa iza scene. Ne napuštajući iskustvo izvođačice, ona ga danas koristi kao jednu od važnih perspektiva iz kojih posmatra umjetnički proces: kao zajednički prostor stvaranja, povjerenja, odgovornosti i stalnog preispitivanja.
U njenom novom autorskom projektu „Deinos“, koji će premijerno biti izveden 10. oktobra u 19:30 u ICIKUM-u Novo Sarajevo, u okviru zatvaranja 66. Internacionalnog teatarskog festivala MESS, tijelo postaje centralno mjesto istraživanja. Kroz savremeni ples predstava otvara pitanja straha, kontrole, nasilja, traume, ali i slobode i transformacije. Inspirisana mitom o Perzefoni i Hadu, „Deinos“ istražuje načine na koje se iskustva nasilja i potiskivanja upisuju u tijelo, ali i ono što u njemu, uprkos svemu, ostaje živo i spremno da se odupre.
U razgovoru za Urban, Amila govori o promjeni vlastite umjetničke perspektive, potrebi da izađe iz zone komfora, odgovornosti koju nosi autorska pozicija, ali i o tome šta znači ostati otvoren prema procesu. Govori o umjetnosti kao prostoru pitanja, o kulturi kao prostoru u kojem društvo razgovara samo sa sobom, o Perzefoni kao arhetipskoj figuri, ali i o nečemu što se možda najviše provlači kroz cijeli njen rad: tijelu koje pamti, šuti, prilagođava se, ali ipak traži način da ponovo govori.
Kada biste danas morali opisati gdje se nalazite u svom umjetničkom radu, šta biste rekli da Vas trenutno najviše zanima?
Zanimljivo pitanje, jer upravo o tome mnogo razmišljam u posljednje vrijeme. Posljednjih godina sam sve više iza scene – radim kao koreografkinja, saradnica za pokret, a evo sada i kao rediteljica. Moram priznati da mi to jako godi i odgovara. Volim da istražujem, da učim nove stvari i da sebi postavljam izazove. Volim izaći iz svoje zone komfora, raditi nešto što mi je manje poznato, što me istovremeno i plaši i raduje. Mislim da me upravo taj osjećaj trenutno najviše zanima – biti na mjestu na kojem nešto ne znam, ali imam veliku želju da otkrijem.
Šta se kod Vas kao umjetnice promijenilo u posljednjih nekoliko godina, a što publika možda ne vidi?
Mislim da sam se glumom počela baviti iz jedne nesvjesne potrebe za potvrdom – da budem prihvaćena, da se dopadnem i da zadovoljim očekivanja drugih.
Onog trenutka kada sam počela manje zavisiti od tuđeg pogleda na ono što radim, otvorio mi se potpuno drugačiji odnos prema umjetnosti. Mislim da to dolazi s iskustvom – potvrda spolja može biti zavodljiva, ali ne može biti temelj tvog rada. Danas mi je važnije da mogu stati iza onoga što radim i da vjerujem vlastitom osjećaju, čak i kada znam da se to neće nužno svima dopasti. Možda je najveća promjena upravo u tome što više nemam potrebu da sebe stavljam u središte vlastitog rada. Zanimljivije mi je šta nastaje između svih nas i kakvo je djelo kao cjelina nego koliko sam ja u njemu vidljiva.
Ranije sam glumu možda previše posmatrala kroz vlastitu poziciju unutar procesa – kroz pitanje šta ja donosim, kako ja izgledam, kako ja funkcionišem u odnosu na cjelinu. Danas je doživljavam mnogo više kao kolektivni čin u kojem pojedinac jeste važan, ali nikada nije sam. Rad iza scene mi je dodatno promijenio perspektivu, jer sam počela mnogo jasnije razumijevati koliko je umjetničko djelo rezultat rada velikog broja ljudi i koliko su različite umjetničke i tehničke profesije međusobno zavisne i ključne. Kostimografija, scenografija, svjetlo, ton, tehnika, produkcija – sve ono što publika često ne vidi direktno, zapravo je dio istog umjetničkog jezika. Zbog toga danas osjećam i veću odgovornost prema ljudima s kojima radim. Više ne doživljavam svoj dio posla kao zaseban prostor, nego kao jedan dio mnogo veće cjeline za koju svi zajedno preuzimamo odgovornost.
Postoji li nešto u umjetnosti što danas radite potpuno drugačije nego prije deset godina?
Da. Prije deset godina sam vjerovatno imala mnogo veću potrebu da unaprijed znam šta radim i gdje želim stići. Danas mnogo više vjerujem procesu i dozvoljavam mu da me iznenadi. Ranije sam možda pokušavala kontrolisati i rezultat i način na koji će ga drugi doživjeti, dok danas više prostora ostavljam intuiciji, slučajnosti i onome što se pojavi kroz sam rad. Mislim da sam naučila da ne mora sve odmah imati jasno objašnjenje da bi bilo vrijedno istraživanja. Upravo u tom prostoru neizvjesnosti danas pronalazim mnogo više slobode.
Koliko Vas je iskustvo izvođačice oblikovalo u trenutku kada ste počeli preuzimati sve više autorskih odgovornosti?
Potpuno i zbog toga sam posebno zahvalna tom iskustvu. Ono mi je omogućilo da umjetnički proces sagledavam iz različitih perspektiva i da ga danas razumijem kao zajednički proces stvaranja. Umjetničko djelo nastaje kroz dijalog, razmjenu i povjerenje, a ne samo kroz realizaciju jedne unaprijed postavljene ideje. Mislim da je sposobnost promjene perspektive jedna od važnijih stvari u umjetničkom radu – pokušaj da uđemo u tuđu poziciju i razumijemo iskustvo drugoga nužno razvija empatiju, strpljenje i odgovornost prema ljudima s kojima radimo.
Danas, kada sam u poziciji performerke, mnogo jasnije razumijem odgovornost koju nosi reditelj. Znam koliko je njen/njegov rad usmjeren prema tome da podrži glumce, prepozna njihove mogućnosti i iz njih izvuče ono najbolje. Istovremeno, kada sam iza scene, ne prestajem biti na strani glumaca. Iskustvo izvođenja me stalno podsjeća na stepen ranjivosti i izloženosti kojem je performer tokom procesa i same izvedbe izložen.
Zato danas sve više cijenim rediteljice i reditelje koji, pored umjetničke kompetencije, posjeduju i sposobnost da grade odnos povjerenja sa ljudima. Umjetnički proces nije samo način da nastane predstava; on je i prostor u kojem se ljudi formiraju, uče i razvijaju. Predstava će završiti, ali iskustvo koje umjetnik ponese iz tog procesa može imati mnogo dugotrajniji uticaj. Voljela bih da rad sa mnom izvođaču, posebno mladom umjetniku, ostavi osjećaj većeg samopouzdanja, otvorenosti i želje da nastavi istraživati vlastiti umjetnički put.
Kada ste prvi put osjetili da želite biti ona koja postavlja pitanje, a ne samo ona koja ga izvodi na sceni?
Mislim da je taj prelaz došao prilično prirodno, posebno kroz moje pedagoško iskustvo i rad sa studentima na Akademiji scenskih umjetnosti. Proces podučavanja za mene nikada nije bio jednosmjeran – dok prenosim znanje, istovremeno preispitujem vlastite metode, iskustva i načine na koje razumijem umjetnički proces. To me je postepeno vodilo prema potrebi da i sama artikulišem pitanja i ideje koje želim istraživati.
Istovremeno, oduvijek sam imala potrebu da zamišljam vlastite umjetničke ideje i da ih ne zadržavam samo na nivou imaginacije, nego da istražujem kako bi one mogle funkcionisati u konkretnom umjetničkom prostoru. Zato mi se prelazak iz pozicije performerke u autorsku poziciju nije dogodio kao nagli zaokret, već kao prirodno širenje umjetničke prakse – od interpretacije tuđih ideja prema potrebi da sama postavljam pitanja, razvijam ih i preuzimam odgovornost za njihov umjetnički oblik.
Šta je za Vas danas najveći izazov kada preuzmete odgovornost za cijeli umjetnički rad?
Mislim da je najveći izazov istovremeno zadržati jasnu autorsku viziju i ostati otvoren prema onome što proces donosi. Kada preuzmete odgovornost za cijeli rad, lako je upasti u potrebu da sve kontrolišete – od ideje i strukture do načina na koji će je drugi razumjeti. Meni je danas važnije pronaći ravnotežu između odgovornosti koju imam kao autorica i prostora koji moram ostaviti drugim ljudima da zajedno sa mnom kreiraju djelo. Moj zadatak je da postavim okvir, otvorim prostor za istraživanje i prepoznam kada se u procesu pojavi nešto vrijednije od onoga što sam prvobitno zamislila.
Postoji li dio Vašeg umjetničkog rada koji je ostao isti bez obzira na sve promjene kroz koje ste prošli?
Mislim da sam ostala podjednako radoznala kao kada sam se tek krenula baviti ovim poslom i mislim da i dalje u sebi nosim osjećaj da trebam znati i obrazovati se više. Uz to, sportska disciplina koju sam stekla još kroz bavljenje sportom i koja se, čini mi se, vrlo prirodno prenijela i u moj umjetnički rad. Bez obzira na to u kojoj sam poziciji, vjerujem u rad, kontinuitet i disciplinu.
U posljednje vrijeme često razmišljam i o poštenju prema onome što radiš. Volim ljude koji su iskreni i pošteni prema svom poslu, koji mu pristupaju odgovorno i bez potrebe da ga uljepšavaju ili predstavljaju drugačijim nego što jeste. To je nešto čemu i sama težim – da budem poštena prema radu, prema procesu, prema ljudima s kojima radim i, na kraju, prema sebi.
Šta trenutno najviše istražujete kod sebe, mimo onoga što istražujete kroz konkretne predstave?
Mir. Znam da zvuči čudno, ali učim da mir ne doživljavam kao odsustvo događanja, nego kao prostor prisutnosti u kojem mogu čuti sebe bez potrebe da odmah reagujem.
A šta Vas kod ljudi najviše plaši?
Mislim da me kod ljudi najviše plaši kategoričnost u mišljenju – trenutak u kojem se toliko zatvorimo unutar vlastitih stavova da izgubimo potrebu i sposobnost da čujemo drugačiju perspektivu. Kada prestanemo slušati drugoga, sužava se i prostor za razumijevanje, a samim tim i za razvoj empatije. Čini mi se da smo sve više usmjereni prema sebi i vlastitom iskustvu, kao da vlastitu perspektivu doživljavamo kao konačnu i mjerodavnu.
Da li Vas umjetnost više zanima kao prostor odgovora ili kao prostor u kojem možemo ostati sa pitanjem?
Kao prostor pitanja, a ne konačnih odgovora. Ne vjerujem da umjetničko djelo mora ponuditi jednoznačno tumačenje niti da je zadatak autora da publici objasni šta treba da misli ili osjeća. Naprotiv, zanimljivije mi je kada djelo otvori prostor u kojem možemo ostati sa određenom nelagodom, pitanjem ili osjećajem koji ne možemo odmah imenovati.
Mislim da je upravo ta otvorenost važna za umjetnost. Odgovor često zatvara prostor, dok dobro pitanje nastavlja živjeti i nakon što se djelo završi. Zato mi je važno da i sama u procesu stvaranja ostanem dovoljno otvorena da ne znam unaprijed do čega ćemo doći.
Vaš novi rad „Deinos“ otvara teme straha, kontrole, nasilja i traume. Šta je bio prvi impuls zbog kojeg ste poželjeli upravo kroz ples otvoriti te teme?
Kada tijelo pleše, ono se kreće kroz impuls, želju i osjećaj, a ne kroz pravila koja su mu unaprijed postavljena. Svi imaju pravo da plešu. A s druge strane, čini mi se da smo kao društvo negdje usput prestali plesati. Naši umovi sve više određuju granice našim tijelima. Naša tijela su tiho prihvatila mnogo toga što nam je nametnuto u sistemu u kojem živimo. Tijela su naučila da se prilagođavaju, da se smanjuju, da šute, da potiskuju želje i impulse. I upravo se tim tijelom bavimo u Deinosu – tijelom koje pamti, koje potiskuje, koje se prilagođava, ali koje istovremeno u sebi još uvijek nosi potrebu za slobodom. Na taj način tijelo koje je naučilo da šuti ponovo dobija jezik kojim može govoriti. A ples, kao jezik duše i prostor slobode, za nas postaje najprirodnije i najpreciznije sredstvo kroz koje možemo ispričati ovu priču. „(Ot)plesati sve ono o čemu šutimo“ jedna je od glavnih ideja predstave.
„Deinos“ označava ono što istovremeno izaziva strah i divljenje. Šta je za Vas danas „deinos“ izvan same predstave?
Mislim da je danas samo bavljenje umjetnošću Deinos. S jedne strane postoji ogromno divljenje prema umjetnosti i njenoj sposobnosti da preispituje društvo, proizvodi nova značenja i otvara prostor za kritičko mišljenje. S druge strane, postoji realan strah za njenu budućnost u društvu u kojem se kultura sve češće posmatra kroz prizmu troška, a ne kao javni interes i važan dio društvenog razvoja.
Kultura nije luksuz niti dodatak društvu koji možemo finansirati samo kada za to ostane sredstava. Ona je prostor u kojem jedno društvo razgovara samo sa sobom – preispituje vlastite vrijednosti, pamti, suočava se sa onim što ne želi vidjeti i pokušava zamisliti drugačiju budućnost. Umjetnost nas tjera da pogledamo sebe u ogledalo, da postavimo neugodna pitanja i da preispitamo ono što smo prihvatili kao normalno. Problem je što svi znamo da je upravo taj prostor preispitivanja ono što se ponekad najmanje želi.
Umjetnost može otvoriti pitanja koja politika često ne želi ili ne može otvoriti, dati prostor različitim glasovima i učiniti vidljivim iskustva koja bi bez nje ostala na margini. Zato ulaganje u kulturu nije samo ulaganje u umjetnike i umjetničku produkciju, nego i u obrazovanje, kritičko mišljenje, društvenu povezanost i sposobnost jednog društva da razumije samo sebe. Kada se kultura sistemski zanemaruje, ne smanjuje se samo broj predstava, izložbi ili koncerata – sužava se i prostor u kojem društvo misli, propituje sebe i pokušava nešto promijeniti.
Mit o Perzefoni jedan je od polaznih prostora predstave. Šta Vas je u njenoj priči zainteresovalo da je pogledate iz današnje perspektive?
U ovom mitu nalazimo teme gubitka autonomije, nasilja, odnosa moći, ali i transformacije koja dolazi nakon iskustva koje nam je nametnuto. Zanimalo me šta se događa kada taj mit više ne posmatramo samo kao priču o bogovima, nego kao arhetipski obrazac koji se može prepoznati u životu žene danas. Volim mitove i često im se vraćam u umjetničkom radu. Znala sam da ću nekada mit o Perzefoni željeti da ispričam samo kroz tijelo i ples. Zanimala me je ta dvostruka pozicija žene – žena kao objekat tuđeg pogleda, želje i moći, ali istovremeno i kao subjekt vlastitog iskustva. Tijelo postaje mjesto na kojem se ta napetost najjasnije vidi: tijelo koje je posmatrano, kontrolisano i oblikovano, ali koje istovremeno pokušava ponovo zauzeti vlastiti prostor.
Perzefonin silazak može se čitati kao gubitak, nasilje i prisila, ali i kao put transformacije. Šta je Vama bilo važnije istraživati?
Podjednako, jer na neki način jedno ne postoji bez drugog. Transformacije su, nažalost, često praćene nečim bolnim, nametnutim ili nasilnim. Rijetko nešto mijenjamo potpuno dobrovoljno – često ono što nas povrijedi i boli nas i natjera da pogledamo dublje u sebe i da nešto u sebi ili oko sebe promijenimo.
Šta biste voljeli da se publici dogodi nakon što izađe iz sale, a ne samo dok traje predstava?
Voljela bih da nakon predstave ostane osjećaj da su tijela, bez ijedne izgovorene riječi, uspjela otvoriti prostor za vlastite asocijacije, osjećaje, pitanja i razmišljanja. Da počnu više osjećati tijelom, a manje glavom. I da više plešu.
Amila Terzimehić | Foto: Monika Andrić
