Razgovarala: Elma Hodžić

Merima Kovačić Mehinović je sociologinja, istraživačica, edukatorica i osnivačica platforme Kulturologist – virtualnog prostora na raskršću kulture, nauke i svakodnevice. Iako danas živi i djeluje u Njemačkoj, i dalje je čvrsto vezana za Bosnu i Hercegovinu. U ovom intervjuu Merima govori o slojevima svog puta – od porodičnog biznisa do akademskog rada u Njemačkoj, o stvaranju Kulturologista kao digitalne laboratorije znanja, o izazovima integracije, feminizmu, nostalgiji i najdubljoj inspiraciji: ljudskim pričama. U vremenu brzine i plitkih sadržaja, Merima nas poziva na usporavanje – i povratak smislu.

Kako je započeo Vaš profesionalni put – i koji su to momenti koji su najviše oblikovali Vašu karijeru? Za one koji Vas možda ne poznaju dovoljno – kako biste sebe opisali u tri riječi?

Moglo bi se reći da je moj put spoj akademske radoznalosti, iskustava iz porodičnog biznisa, putovanja i angažmana koji su me često vodili u neposredno terensko istraživanje. Svaki grad u kojem sam živjela ugrađivao je svoje fragmente, i svaki susret donio je kontekst – nekada i malo kasnije. U ovoj fazi naučnog rada donosim ekonomske i kulturne fenomene na raskršću BiH i Njemačke, kombinujući sociološka istraživanja, kulturnu diplomatiju i pokušaj književnog pripovijedanja. Iznimno sam zahvalna roditeljima zbog radničkog mentaliteta koji su izgradili u karakterima svoje djece – pa je tako restoran bio prva stanica moje karijere i temelj bez kojeg danas ništa ne bi izgledalo ovako.

Tu sam naučila promatrati. Naučila sam razlikovati instituciju kao prostor moći i kao prostor služenja. I najsnažnija lekcija titrala je ispred šanka od gostovićkog kamena – društvo se ne promatra samo kroz korice, spoznaja je u odnosima koji se odvijaju među ljudima. Kasnije sam, kroz rad u obrazovanju, institucijama i kulturnim projektima, spajala ono što sociologija često dijeli – sistem i svakodnevicu. Najviše su me oblikovala tri iskustva: neposredni uvid u politiku iznutra, suočavanje s mizoginijom i preprekama u profesionalnom razvoju, te pronalazak vlastitih identiteta kroz gradove, jezike i kuhinje.

Stepenice naobrazbe – diplomirala sam na Fakultetu političkih nauka, a nastavak studija značio je i razvijanje akademske osnove kroz dva master programa u naučnim oblastima sociologije i politologije. Studentske dane obilježili su i volonterski angažmani u Institutu i Asocijaciji studenata. Prosvjetni i istraživački poziv na univerzitetima u Sarajevu i Tuzli, nevladin sektor, ali i kasnije aktivno bavljenje politikom – odnosno ta isprepletenost akademskog, biznis i političkog iskustva – otkrila mi je koliko je teško u Bosni i Hercegovini biti žena. Tada se i probudio poriv za potpunom slobodom u stvaranju.

A sloboda nikada ne dolazi bez prikolica tereta. Pravi put istraživača, prihvatila sam, često zahtijeva odlazak. I ne samo fizički, nego i osjećaj otuđenja, što počinje testirati granice vašeg uma i srca. Nürnberg je bio upravo to: mjesto gdje sam morala iznova razumjeti svoj HSP profil, način na koji se moj um povezuje s prostorom, ritmom i drugačijim pravilima. Tu gdje je rođen i prve korake napravio moj suprug – ja sam tražila svoje. Korake i svrhu. I ljubav je najvrjedniji resurs – bez nje, socijalni kapital postaje puki interes. A čini mi se da našem društvu ponestaje ljubavi, zato i gledamo vrijednosnu apokalipsu.

Mjesto gdje se tekst pretvara u eksperiment

Kako je nastala ideja za Kulturologist i šta Vas je podstaklo da pokrenete ovu platformu? Koji su bili najveći izazovi s kojima ste se suočili prilikom pokretanja projekta, a koji su Vas možda i dodatno motivisali?

Kulturologist je kulminacija višegodišnjeg interdisciplinarnog rada: sociologije, kulturologije, polja rodnih studija i terenskih istraživanja. Ideja je nastala iz potrebe da akademski uvidi, terenski zapisi i svakodnevne priče ne ostanu zatvoreni u stručnim krugovima, već da se vrate u javni prostor u obliku koji je vjerodostojan i dostupan. Platforma je zamišljena kao digitalna laboratorija — mjesto gdje se tekst pretvara u eksperiment: prati se reakcija zajednice, mapiraju se veze, testiraju hipoteze i dokumentuju rezultati.

Najveći izazov bio je i ostao balans između dubine i pristupačnosti: kako govoriti o femicidu, migracijama, tughri ili nevidljivom radu žena bez banalizacije, ali i bez zatvorenog, akademskog žargona? Drugi izazov je okoliš algoritama koji nagrađuju brzinu i plitkost — pokušaj da se u tom prostoru sačuva tempo razmišljanja i kvaliteta sadržaja. Upravo su ti izazovi motivacija: dokazati da se i u vremenu instant kulture mogu graditi male, kvalitativno jake zajednice koje raspiruju diskurs, a ne samo brojke. Služimo se tehnikama digitalne etnografije, fokus grupa i malih eksperimenata u terenu.

Priče koje ne možete pročitati nigdje drugo jer nastaju iz terenskog iskustva, interdisciplinarnog rada i ličnog angažmana, danas su rijetkost na mrežama. Pored toga, platforma daje vidljivost domaćim stvaraocima i tako podržava širi kulturni i intelektualni ekosistem. Dokazujemo da i u skoro nevidljivim profilima, prostranstvima kodova, sadržajem vodi bitke. Zanimljiv primjer je priča o tughri Abdulhamida II. Tekst, originalno objavljen na Kulturologistu, inicirao je talas interesa kada je jedan mali istraživački trag prerastao u širu javnu temu. I kroz taj ciklus objava otvorila su se nova saznanja, što je dodatno obogatilo istraživanje o prstenu. I to je sva suština. Mreža stvarnog znanja.

Kome je Kulturologist namijenjen i kakvu zajednicu želite okupiti oko ove ideje?

Zajednica koju gradimo malena je namjerno: bira se po interesu i angažmanu, ne po broju. Cilj je stvoriti krug u kojem se vodi razgovor, gdje povjerenje omogućava dublju razmjenu, gdje svaka objava postaje poligon za daljnje istraživanje. Umjesto trke za vidljivošću, tražimo autentičnu interakciju koja rađa ideje, inicira projekte i povezuje ljude. U praksi, to znači fokusirane diskusije, ciljane fokus grupe, umrežavanje stvaraoca i naučnika te kreiranje live susreta (okrugli stolovi, mentorski programi…). Ukratko, ne tražimo lajkove, tražimo partnerstvo u stvaranju kulturnog i istraživačkog polja.

Vratiti smisao u online prostor

Kako, po Vašem mišljenju, digitalne platforme mijenjaju način na koji konzumiramo i razumijemo kulturu danas?

Digitalne platforme su, htjeli mi to priznati ili ne, postale novi arhiv svijeta – mjesto gdje se kolektivno pamćenje prepliće s trenutnim emocijama. Kultura odavno ne boravi samo između zidova, već se svakodnevno stvara na mrežama: u komentarima, vizualima, mikro-pričama i digitalnim gestama. Ali upravo tu leži i izazov – kako razlikovati površno od suštinskog? Kulturologist pokušava usporiti ritam, pružiti kontekst, vratiti smisao u online prostor. Ne odbacujemo tehnologiju, već je koristimo kao alat da ponovo naučimo čitati svijet, društvo i sebe. Od književnosti često polazimo.

Kako Vas život u Njemačkoj oblikuje i koliko Vam pruža novu inspiraciju u radu na platformi Kulturologist?

Život između kultura donosi i osjećaj izgubljenosti, nemoći, ali i jednu vrstu dvostruke svijesti. Kao da stalno prevodim sebe s jednog jezika pripadnosti na drugi. To zna biti teško, ali u ovakvom radu je vrlo dragocjeno. Kad tuga ima roditelje, onda i nostalgija ima dom, a stvaranje u prostoru između donosi detalje kakve inače ne bismo uvidjeli. Taj dom postaje unutrašnje mjesto između riječi, između ljudi, između kultura. Tvoja pukotina je, ustvari, mir.

Njemačka želi preciznost i disciplinu – insistira, dakle, na vrijednostima koje su često suprotne balkanskom ritmu. Kultura ovdje zaista funkcioniše kao sistem, nekad i previše zatvoren. Sve se mjeri, dokumentuje, arhivira, dok u Bosni kultura više „živi“ u ljudima i njihovim pričama. Ta razlika mi je otvorila novi pogled i spoznaju da kultura ne trpi krajnosti. Koliko nama nedostaje sistem, toliko ovdje administracija često uguši ideju. U tim kombinacijama gradimo sposobnost razumijevanja. Dio koji mi je nedostajao u mozaiku gradova pronašla sam u Nürnbergu. Tughra – simbolika koja je uz mene godinama – postala je metafora za lični i profesionalni razvoj. Kao i „prsten s dukatom“, koji je svoje značenje dobio tek kada je vrijeme to dozvolilo. I moj rad je sazrijevao kroz slojeve, a vrhunac spoznaje ubrzava se tek uz vlastite izazove.

Njemačka je otvorila nove mogućnosti, a AI revolucija ubrzala proces selekcije i analize izvora. Nürnberg je sam po sebi sudar historije i povijesti – arhitektura i spomenici su svakako inspiracija. Međutim, ni sama nisam ostala imuna na izazove integracije – to je poseban doživljaj kada ste HSP osoba. Nostalgija, neodgovarajuća hrana i drugačije kulturne navike, uz sve promjene u naučnim metodama i jezične barijere… I teret je, i dar. Zavisi samo kako koji dan to prihvatimo. Taj proces prilagodbe još traje, ali kroz antropološko promatranje društva u kojem sada živim, mnogo sam naučila i primijenila. Na sebi – ponajviše.

Da li osjećate nostalgiju za gradom u kojem ste odrastali i kako to iskustvo utiče na Vaš pogled na urbanu kulturu? Da li život između kultura donosi osjećaj otuđenja ili, naprotiv, širi perspektivu i produbljuje osjećaj pripadnosti?

Ljudi uglavnom broje godine, a u meni su adrese, pragovi, sobe i prozori. Svaki od njih čuva malo mene i nosi našu autentičnost. Trogir je prva fascinacija morem i historijom, a Zavidovići su grad djetinjstva, prvih spoznaja i pozorišnih komada. Sarajevo me naučilo da kultura nije apstraktan pojam, nego žila koja pulsira najjače kad je hoće prigušiti, a Nürnberg je suočavanje i simbol spoznaje. U svakom od tih gradova prepoznajem jedan sloj svog identiteta. Zato je nostalgija način prevođenja; potrebna nam je da bismo razumjeli gdje smo sada. Moć istraživača nije u osvajanju zaključaka – ona je u kontekstu između svjetova: između iskustva i teorije, između zemlje i dijaspore, između bola i spoznaje.

Kako pronaći i njegovati svoj autentični glas – bilo kao umjetnik, kritičar ili građanin? Da li mislite da je danas važnije biti relevantan ili biti istinit sebi? Kako se ta dva pojma mogu uskladiti?

Pa, kako kome. Autentični glas se ne pronalazi odjednom; nekada je gradova i odluka, nauke i politike, Halida i Hemingveja. Neki ga otkriju u dvadesetima, drugi tek kada im život oduzme sve uloge i ostavi ih naspram samih sebe. Za mene taj proces nije bio linearan. Bio je to dijalog između Bosne i Njemačke, između unutrašnjeg glasa i društvenog šuma. Biti istinit sebi je proces. I da, ponekad će koštati. Ali dugoročno donosi mir koji relevantnost ne može nadomjestiti. Dosljednost sebi nije ista u svakom čovjeku, ni u svakom gradu. Zavidovići su me naučili prepoznati snagu u zajedništvu, Sarajevo me naučilo govoriti slobodno, Trogir me podsjetio na porijeklo, a Nürnberg me natjerao da pogledam sebe iznutra i izdržim. Sloboda je uvijek istog oblika, samo što je nekad moramo izboriti u sebi prije nego što je živimo oko sebe. Relevantnost je pitanje trenutka, algoritma i društvenih tokova. Autentičnost je pitanje kontinuiteta – onog unutrašnjeg. Te dvije dimenzije mogu koegzistirati samo ako ne pokušavamo stalno da ih pomirimo: ponekad treba izabrati tišinu nad bukom, ponekad govoriti i kad je neugodno.

Koji su to mali koraci koje svi možemo napraviti da kultura ostane živa i da nastavi biti prostor slobode, istraživanja i zajedništva?

Prvo: čitati, ne samo knjige, nego ljude, gradove, detalje. Drugo: pitati i sumnjati, jer kultura stagnira kada prestanemo preispitivati vlastite narative. I najvažnije: slušati, da bismo razumjeli. Kultura živi onoliko koliko je ima u našim razgovorima i koliko smo spremni da je nosimo u svakodnevnim gestama. To ne čine samo institucije – čine ljudi koji, i u dijaspori i kod kuće, svojim glasom, receptom, pričom ili činom, održavaju mostove između prošlog i sadašnjeg. Dijaspora je zaista važan resurs. Kultura nije teritorijalno zatvorena, nego putujuća. Žene koje sam sretala u Njemačkoj nose svoje jezike, običaje, traume i snove kao nevidljive arhive. Njihove priče mogu biti kulturni temelji. Zato male prakse imaju ogromnu snagu: kuhanje jela iz djetinjstva, pričanje jezika s djecom, dijeljenje priča u zajednici, pisanje, čuvanje arhiva – sve su to načini da kultura iz domovine nastavi disati. Kultura je prostor slobode samo ako je njegujemo i živimo. Ako ostane samo u okvirima institucija, postaje sebi svrha. A to ne želimo, pa razmislimo.