Razgovarala: Iman della Luna Glušac

Kada su prije nekoliko godina počeli graditi Garden of Dreams, ideja je bila stvoriti prostor za elektronsku muziku i iskustva koja će povezivati ljude. Danas, nekoliko godina kasnije, isti kolektiv dovodi The Prodigy u Sarajevo, bend koji je promijenio način na koji svijet doživljava elektronsku muziku.

Pred koncert 13. augusta na Grbavici razgovaramo s organizatorima Garden of Dreamsa, Renadom Čelikom i Bojanom Jovićem, o umjetnosti iza velikih muzičkih trenutaka, energiji scene koju grade, snovima koji su ih vodili od početka i o tome šta znači kada jedna ideja izraste u događaj koji okuplja cijeli grad.

Foto: Adnan Lingo

Kada ste shvatili da je upravo energija The Prodigyja ono što želite dovesti u Sarajevo?

Bojan: The Prodigy je bend koji je izbrisao granice između panka, roka i elektronike. Njihov zvuk je čista energija bez kalkulacije. Napravili su revoluciju u muzičkom svijetu. Odavno postoji taj san da u Sarajevo dovedemo baš njih, bend od kojeg je sve počelo.

Šta je za vas posebno u elektronskoj muzici zbog čega okuplja različite generacije?

Bojan: Ritam i frekvencija. Elektronska muzika ne traži da govoriš isti jezik niti da pripadaš istoj generaciji. Kad se na podijumu ili stadionu ugasite vi, a upali muzika, svi postaju jedno. Ta univerzalnost je njena najveća snaga.

Šta svaki događaj mora imati da biste osjetili da pripada Garden of Dreams svijetu?

Renad: Iskrenost i bezuslovnu posvećenost detaljima. Od koncepta, zvuka, produkcije, sigurnosti, bine i rasvjete pa do načina na koji se posjetilac osjeća na ulazu. Kad uložimo stotinu posto sebe u produkciju i organizaciju, energija publike se prirodno spoji s našom.

Šta odvaja velike umjetnike od onih koji ostaju zapisani u vremenu?

Bojan: Hrabrost da stvore nešto što ranije nije postojalo. Veliki umjetnici ne prate trendove, oni ih stvaraju. The Prodigy je upravo to, čisti primjer te veličine koja nastane iz ideje da stvaraš nešto novo.

Šta je ono zbog čega ljudi neke koncerte pamte cijeli život?

Renad: Kolektivna katarza. Onaj osjećaj kada hiljade ljudi u istoj sekundi udahnu i dožive nešto što se više nikada neće ponoviti u tom obliku. Koncerti se ne pamte po set-listi, nego po emociji i ljudima s kojima si to podijelio.

Kako vidite razvoj elektronske scene u Sarajevu i njeno mjesto u kulturnoj historiji?

Bojan: Sarajevo je oduvijek imalo bunt, stav i sjajan muzički DNK. Elektronska scena nije došla sa strane, ona se prirodno spaja sa sarajevskim duhom i potragom za slobodom. Danas je ta scena ravnopravan dio kulturne lične karte našeg grada.

Šta je ostalo isto u vašoj početnoj viziji do danas?

Renad: Ljudi i strast. Bez obzira na to da li radimo party na krovu ili gradimo masivnu produkciju na stadionu Grbavica, osnovni motiv je ostao isti: da stvaramo uspomene i pokazujemo da Sarajevo može parirati bilo kojoj svjetskoj metropoli.

Šta najviše iščekujete kada 13. augusta izađete na Grbavicu?

Bojan: Onaj trenutak kada padne mrak, kapije budu pune i kada se prve niske frekvencije prolome stadionskim zvučnicima. To je trenutak kada sav rad, neprospavane noći i stres nestaju, a ostaje samo čista magija.

Da li je bilo trenutaka kada ste pomislili koliko je ovo zapravo velika stvar?

Renad: Svaki dan u produkciji. Kada gledate kamione opreme, tone konstrukcija i timove koji rade na terenu, shvatite kolika je to odgovornost. Ali, s druge strane, ponosni ste jer znate da radite nešto što mijenja standarde organizacije događaja u BiH.

Koji je trenutak zbog kojeg najviše pomislite: „Vrijedilo je sanjati“?

Renad i Bojan: Kada se u toku noći okrenemo, pogledamo hiljade nasmijanih ljudi koji plešu pod otvorenim nebom i shvatimo da je sve počelo od jedne obične ideje i želje par prijatelja. Kad vidimo da je san postao stvarnost čitavog grada, tada znamo da je vrijedilo svake sekunde.