Njen put nije obilježen samo uspjesima, već i procesima učenja, preispitivanja, odricanja i prilagođavanja novim sredinama. Od Sarajeva je ponijela osjećaj bliskosti, prisutnosti i važnosti usporavanja, dok joj je London donio susret s drugačijim sistemom obrazovanja, novim izazovima i potrebom da se iznova gradi kao umjetnica i osoba.
U razgovoru za Urban Magazin, Iva Šimić govori o tome kako je dječija fascinacija teatrom prerasla u životni poziv, šta joj je donijelo studiranje u Sarajevu, kako je izgledalo odrastanje između različitih gradova i kultura, ali i zašto vjeruje da su strpljenje, znatiželja i vjera u vlastiti put jednako važni kao i talenat. Ovo je priča o mladoj umjetnici koja svoj put gradi između različitih scena i iskustava, ostajući vjerna onome što je od početka vodi – potrebi da istražuje, uči i stvara.
Odrasli ste u Splitu, a odluku da studirate glumu donijeli ste u Sarajevu. Šta Vas je privuklo upravo ovom gradu i Akademiji scenskih umjetnosti?
Niz sretnih okolnosti, rekla bih. Imala sam sreću da je dio moje porodice iz BiH, pa sam je kao dijete imala prilike posjetiti mnogo puta i osjećati se kao kod kuće. U Sarajevu sam prvi put vidjela snijeg! Što se same Akademije tiče, tokom srednje škole gotovo religiozno sam pratila pozorišne predstave u Splitu, a uvijek bi me se posebno dojmila igra splitskih glumica koje su završile sarajevsku Akademiju. Tada nisam znala objasniti što je to što me toliko privlačilo u njihovoj glumi, ali osjećala sam da u njoj postoji neka posebna iskrenost, sloboda i snaga. Pa sam zaključila da, ako mi jednog dana nekako uspije profesionalno se baviti ovim poslom, i ja bih, ako je ikako moguće, tako voljela igrati. I onda kada sam prvi put došla na sarajevsku Akademiju, upoznala tadašnje studente i osoblje – od profesora pa do konobara kafane i kućepazitelja Brke – srce je nekako bilo na mjestu i znala sam da tamo trebam biti.
Sjećate li se trenutka kada ste prvi put osjetili da je gluma više od dječijeg sna i da će postati Vaš životni poziv?
Kao dijete pogledala sam dječiji mjuzikl Studija Perlice Gradskog kazališta mladih u Splitu i ostala potpuno opčinjena. Toliko da sam doslovno svaku odraslu osobu koju sam poznavala ubjeđivala da me vodi ponovo i ponovo, dok mojoj porodici nije prekipjelo pa su me upisali u Studio, uvjereni da će to biti kratkog vijeka. Međutim, tamo sam pronašla nešto mnogo veće od hobija – predivnu zajednicu, prijatelje, slobodu, ali i disciplinu koju scenska umjetnost zahtijeva. Ostala sam više od deset godina. Taj osjećaj bivanja na sceni i zajedničkog stvaranja priča bio je prvi put da sam osjetila istinsku pripadnost. Iako sam se kao tinejdžerica okušala u raznim stvarima, teatar je ostao jedino mjesto na kojem sam se osjećala potpuno svojom. Nakon jedne nezavršene godine studija historije umjetnosti i kroatistike, shvatila sam da je moguće iskreno voljeti nešto, a ipak znati da ti nije životni poziv – i da se upis na Akademiju mora dogoditi, kako-tako.
Koliko je bilo izazovno napustiti dom i započeti potpuno samostalan život u drugoj zemlji?
Istovremeno izazovno i prelijepo. Bio je to period upoznavanja sebe u potpuno novim okolnostima, ali i čestih trenutaka u kojima sam se pitala: “A šta sad?” nakon kojih bi često slijedila nekakva nes(p)retna odluka. Recimo, kada sam s prijateljicom s klase, Lidijom Kordić, tokom prvog semestra prve godine doživjela saobraćajnu nezgodu, pa smo čitavu noć provele budne buljeći jedna drugoj u zjenice jer nismo bile sigurne imamo li zdravstveno osiguranje, pa da se uputimo na hitnu. Ali sve u svemu, neke lijepe i sada smiješne uspomene.
Studirali ste u klasi profesora Ermina Brave i Džane Pinjo. Koje Vas je njihovo učenje najviše oblikovalo – kao glumicu, ali i kao osobu?
Uh, toliko sam predivnih bisera dobila od raznih profesora, ali ako ćemo specifično od njih dvoje – možda to da tamo gdje postoji otpor ili strah, sigurno postoji i nešto što trebamo istražiti. I da nikada ništa ne radim napola.
Šta Vas je studij glume naučio o sebi, a da nije imalo nikakve veze s glumom?
Koliko sam zapravo otporna. Ali i budalasta – da Vam budem iskrena.
Svaki umjetnički put obilježen je sumnjama. Jeste li ikada pomislili da odustanete i šta Vas je tada zadržalo?
Sumnje mi se dese svaki put kad nešto krenem anticipirati ili pregovarati sama sa sobom oko vlastitih vrijednosti. Uvijek me zadrži činjenica da je to moj poziv i svrha, nešto što me zapali iznutra kao ništa drugo. A kakav bi to suh i dosadan život bio bez tog osjećaja? Tu sam premisu zapravo i testirala kada sam nakon selidbe u London uzela gotovo dvogodišnju pauzu od glume. I shvatila sam da si takvu vrstu tuge i praznine definitivno više ne bih poželjela priuštiti.
Koliko je odricanja stalo iza svega što danas ljudi vide kao uspjeh?
Ta odricanja si ja nekako preimenujem u reprioritizaciju i širenje vlastitih kapaciteta, pa sam sve te promjene nekako prestala brojati. Da sad ne romantiziram previše – to zna biti bolan proces, ali mislim da nam to upravo može pomoći kada želimo doći do nekih većih ciljeva. Ali, s druge strane, uvijek se trudim sačuvati ono što mi je istinski važno: blagdane s porodicom, velike životne trenutke prijatelja poput vjenčanja i biti tu za ljude koje volim. I uvijek mi bude strašno žao i beskrajno se grizem ako to zbog posla ne uspijem.
Nakon Sarajeva uslijedio je London i školovanje na jednoj od najuglednijih svjetskih akademija. Kako ste doživjeli taj novi početak?
Šok na svakom nivou, toliko da mi je ta čitava prva godina života u Londonu u nekakvoj izmaglici. Kako dolazim iz skromnije porodice, tokom odrastanja nisam imala priliku mnogo putovati, pa tako ni posjetiti London. Ali dugo vremena me jako zanimalo upoznati sebe u nekoj potpuno drugačijoj okolini. Oduvijek me privlačila ideja života u velikom gradu, u jednoj od kulturnih prijestolnica svijeta, i zanimalo me kako ću se ja kao osoba i umjetnica razvijati izvan svega poznatog. Kada sam osjetila da je pravi trenutak za jedan veći korak u životu, shvatila sam da je jedini način da zaista istražim tu stranu sebe bio da se doslovno preselim i upišem master studij.
Studirala sam produkciju, jer je to drugo polje koje me jako zanima. Paralelno sa studijem radila sam u jednoj produkcijskoj kući na West Endu, što mi je bila ogromna čast, ali i velika odgovornost. Bila je to jedna od onih prilika koje se ne pojavljuju često, pa sam to iskustvo željela maksimalno upiti. Uz to, omogućilo mi je i veću financijsku slobodu nego tipični studentski poslovi, ali često sam bila kao nekakva muha bez glave, balansirajući između studija i posla.
A onda je tu bio i sam život u Londonu, u toj pomalo dehumaniziranoj džungli od grada, s neizbježnim osjećajem usamljenosti. Zbog vlastite neinformiranosti sam prvih pola godine živjela u dijelu grada koji je bio poznat po izuzetno visokoj stopi kriminala – što sam, naravno, saznala tek kada sam već potpisala ugovor o stanovanju. Kad vam kažem da je bilo svega, vjerujte mi da je bilo apsolutno svega. Ovo se sada već pretvara u kolumnu, tako da ću zaključiti s time da sam stalno imala osjećaj da preslagujem svoj život, a zapravo je London presložio mene kroz proces esencijalizma. Oljuštio je puno mojih navika i osjećaja komfora, dok se nisam ponovno vratila nekoj suštinskoj verziji sebe. I na tome sam mu stvarno zahvalna.
Po čemu se obrazovanje i pristup glumi u Londonu razlikuju od onoga što ste doživjeli u Sarajevu?
Obrazovanje u Velikoj Britaniji je mnogo komercijalnije, pa su samim tim i resursi puno veći – od biblioteka i prostora za rad do gostujućih predavača. Ali u toj količini mogućnosti i sadržaja čini mi se da se ponekad može izgubiti fokus na individualni razvoj svakog pojedinog studenta, osim ako studenti sami ne preuzmu veću odgovornost za to.
Što se samog pristupa glumi tiče, jedna od velikih razlika je to što u Londonu ne postoje stalni ansambli glumaca u pozorištima, pa i mladi i afirmirani glumci dobijaju poslove gotovo isključivo preko audicija. Zbog toga svi stalno rade na sebi i svom zanatu, redovno idu na časove, radionice, istražuju različite stilove, čak i ako već imaju vrhunske karijere iza sebe. Samim tim, u gradu je puno više prilika za učenje, ali i neusporedivo puno više glumaca “na birou”. Zanimljiv mi je taj neki miks koji postoji u zraku – poniznost prema zanatu, brutalna kompetitivnost, ali i velika hrabrost. To mi je u ovoj životnoj fazi jako inspirativno. Posebno me inspirišu kolege koji su “multi-hyphenate” umjetnici – ljudi koji se, osim glumom, izražavaju kroz pisanje, režiju, likovno oblikovanje ili druge oblike kreativnog rada.
Postoji li nešto što ste iz Sarajeva ponijeli sa sobom, a što Vas i danas izdvaja u međunarodnom okruženju?
Istinska prisutnost s ljudima i obavezno ćejferenje. Mislim da su me Sarajevo i Sarajlije naučili važnosti usporavanja – vremena za razgovor, bliskost i male trenutke koji život čine ljepšim.
Koliko Vam je život između različitih gradova i kultura promijenio pogled na umjetnost, ali i na sebe?
Što se pogleda na umjetnost, ali i na mene samu tiče, život između različitih gradova neprestano mi širi vidike. Svako novo iskustvo prilika je za promišljanje, a ponekad me natjera i da preispitam vlastita uvjerenja o tome kako nešto treba biti i zašto. Mislim da upravo iz takvih novih spoznaja nastaje rast. Svaki grad u kojem duže boraviš prirodno ostavi trag na tebi i postane dio tvog identiteta. Uživam u tom osjećaju bivanja “između” gradova i zemalja. Voljela bih nastaviti biti otvorena prema različitim prostorima, pričama i suradnjama, gdje god me one odvedu, a Sarajevo će uvijek biti jedan od izuzetno važnih prostora za mene.
Mladi glumci danas često osjećaju pritisak da uspjeh mora doći brzo. Da li je strpljenje postalo potcijenjena osobina?
Da, ali samo ako uz strpljenje postoji fokus na ono čemu težimo. Nekad put do cilja nije najutabaniji, a postoje i različiti razlozi zbog kojih se stvari ne odvijaju pravocrtno. Čini mi se da se upravo kroz takve zaobilazne puteve često rode neka od najvrjednijih iskustava ili vještina, koja nam kasnije itekako služe. Ali također mislim da je strpljenje bez djelovanja samo tapkanje u mjestu i gubitak vremena.
Šta je najveća zabluda koju ljudi imaju o glumačkom pozivu?
Ona tradicionalna – da su glumci neobrazovani šarlatani, ovisnici i ljudi sumnjivog morala.
Kako se nosite s odbijanjima, audicijama koje ne prođu i neizvjesnošću koja prati ovaj posao?
Mislim da je “delulu” zapravo izvrstan “solulu” u ovom slučaju. Dam sebi određeni vremenski okvir u kojem smijem biti razočarana, a onda promijenim perspektivu – odlučim zašto taj projekt nije bio pravi za mene i precizam šta se novo ili lijepo desilo kroz tu audiciju. I onda krenem dalje.
Naravno, uz podršku dragih ljudi koji uvijek pronađu vremena saslušati cijelo iskustvo po nekoliko puta u krug.
Postoji li uloga ili projekat koji Vas je najviše promijenio, bez obzira na njegovu veličinu?
Što se glumačkog zanata tiče, rekla bih da je to bila Briseida u Ilijadi, koju smo radili sa Selmom Spahić neposredno prije pandemije. Nažalost, predstava nije uspjela zaživjeti zbog karantene koja je uslijedila, ali bio je to epski tekst, epski proces u kojem je ljestvica bila postavljena jako visoko, predivna podjela i rezultat. Iskustvo koje ima posebno mjesto u mom srcu.
Također, moram spomenuti i predstavu Evo Evo na kojoj sam radila s kolegama Klarom Kaliger, Filipom Mayerom i Harunom Ćehovićem u Londonu, a koju smo zajednički pisali, režirali i producirali. To je za sve nas podrazumijevalo novu razinu odgovornosti, jer smo, osim glumačkog dijela, bili odgovorni i za predstavu kao cjelinu i njen uspjeh. Krenuli smo od nekoliko misli zapisanih na papiru, a uspjeli smo rasprodati predstavu u novembru prošle godine. Predivne reakcije ljudi i način na koji je predstava komunicirala s britanskom i dijasporskom publikom bili su nam najveća potvrda. Sada smo dobili veliko financiranje od britanske vlade i jako se radujemo prilici da predstavu dodatno izbrusimo i ponovno igramo ove godine.
Ekipa predstave “Evo Evo” | Foto: Privatna arhiva
Šta Vas danas motiviše da nastavite učiti i razvijati se, uprkos već ostvarenim uspjesima?
Mislim da me najviše pokreće velika znatiželja koja je dio moje prirode – želja za istraživanjem, učenjem i vlastitom ekspanzijom. Dok god pratim taj osjećaj u stomaku koji me rijetko vara, znam da me nešto novo čeka. I često samu sebe iznenadim gdje me ta radoznalost odvede. Na primjer, posljednje dvije godine sam sezonski radila u organizaciji internacionalnog festivala kreativnosti Lions koji se održava u Cannesu, gdje je dio mog posla bio brinuti o integritetu procesa žiriranja. To je uključivalo prisustvovanje sjednicama žirija s nekim od najutjecajnijih i najuzbudljivijih kreativaca današnjice iz cijelog svijeta. Slušajući njihove debate i način razmišljanja, toliko toga naučiš – stvari koje su primjenjive u svakom umjetničkom procesu. Zahvalna sam na svim tim neočekivanim putevima i “side questovima”, kako ih volim zvati, koji me razvijaju i između glumačkih angažmana.
Kada biste danas razgovarali s djevojkom koja je iz Splita krenula u Sarajevo, šta biste joj rekli?
Da su svaki san i svaka ideja koju ima – ostvarivi.
Šta biste poručili mladim ljudima iz Bosne i Hercegovine i regije koji sanjaju međunarodnu karijeru, ali sumnjaju da je ona za njih dostižna?
Zavisi iz čega ta sumnja dolazi. Mislim da je važno reći da je sve više glumaca i glumica s Balkana zastupljeno u međunarodnim projektima i zaista vjerujem da naše vrijeme tek dolazi. Svaka nova prilika koju dobije neko od naših kolega i kolegica, a koji neminovno urade izvrstan posao, otvara nova vrata za ljude s naših prostora. Tako da bih im možda poručila da iskreno slave i podržavaju uspjehe ljudi koji su dobili prilike prije njih, te da ostanu spremni kada njihova prilika dođe.
Kako danas definišete uspjeh? Da li ga mjerite ulogama, priznanjima ili osjećajem da ostajete dosljedni sebi?
Uspjeh danas mjerim srećom i ispunjenošću – osjećajem da ostajem iskrena i dosljedna sebi i svojoj autentičnosti. Ali jako mi je važan i utjecaj – kada uspijem ono što nosim u sebi i vještinu na kojoj sam disciplinirano radila iskoristiti tako da dotakne makar jednu osobu, tad sam najsretnija i najispunjenija – pa onda i najuspješnija.
Za kraj, ako jedna djevojčica pročita ovaj intervju i zbog Vaše priče odluči da ne odustane od svog sna, koja biste željeli da bude njena najvažnija poruka?
Da bude sretna što je imala hrabrosti poslušati sebe i definirati svoj san, jer mnogi ljudi to nikada ne uspiju. Pola posla je već gotovo. Sada samo ne smije odustati od sebe. Sve ostalo će se nekako posložiti – pronaći će se novi putevi, naučit će se nove stvari, napravit će se pauza kada bude potrebno, preživjet će se i teški trenuci. Jedino što ne smije napraviti jeste odustati, jer je to jedini trenutak kada je zaista kraj.
