Psihoterapijski prostor danas sve češće nadilazi granice individualnog iskustva i postaje dijagnostički alat savremenog društva. U vremenu koje insistira na konstantnoj produktivnosti, emocionalnoj stabilnosti i vidljivoj uspješnosti, sve je izraženiji osjećaj unutrašnje iscrpljenosti koji se ne može svesti samo na fizički umor ili stres.
Sve više ljudi prepoznaje da je problem dublji — da se odnosi na način života koji postaje automatizovan, udaljen od tijela, emocija i unutrašnje prisutnosti. O tim temama, kao i o autentičnosti, autopilotu i savremenim obrascima funkcionisanja, za Urban magazin razgovaramo sa psihoterapeutkinjom i edukatoricom Naidom Kundurović.
Često govorite o “životu na autopilotu”. Kako osoba može prepoznati da više ne donosi svjesne izbore, nego samo reaguje na okolnosti?
Da… držala sam predavanja vrlo zaposlenim i uspješnim ženama iz bankarskog sektora. Kada je u pitanju autopilot, to zapravo pogađa sve žene i muškarce, ali naročito one mnogo zaposlene, sa hiljadu otvorenih “taskova” u glavi… i onda se desi automatizacija. Čovjek počne živjeti po principu: ustani, odgovori na poruke, riješi obaveze, preživi dan, idi spavati… i tako u krug. Problem je što tada više ne živimo iz prisutnosti, nego iz reakcije. Ne pitamo sebe šta zaista osjećamo, želimo ili trebamo, nego samo gasimo požare svakodnevice. Vrlo često prvi znak autopilota nije čak ni umor, nego gubitak unutrašnjeg kontakta sa sobom.
Ljudi mi znaju reći: “Sve funkcioniše, ali ja sebe više ne osjećam.” To je vrlo važna rečenica, jer čovjek može biti spolja uspješan, organizovan i efikasan, a iznutra potpuno odvojen od vlastitog bića. Na autopilotu počinjemo donositi odluke po navici, po očekivanjima društva, porodice ili sistema, a ne po vlastitoj autentičnosti, i onda se često tek kroz anksioznost, burnout, probleme u odnosima ili čak fizičke simptome tijelo pobuni, oboli, umori, oslabi. U geštalt terapiji mnogo govorimo o svjesnosti, jer promjena počinje kada čovjek zaista postane svjestan kako živi, i tek tada imamo mogućnost izbora, a ne samo automatske reakcije.
Savremeni život nosi konstantan pritisak — da budemo produktivni, stabilni, “dobro”. Gdje u tom pritisku najčešće gubimo kontakt sa vlastitim emocijama?
Ja često ovaj, kako ste ga nazvali, “savremeni život” zovem kavezom u kojem je rijetko ko slobodan, nažalost. Slobodan je onaj ko je svjestan, a dug je put do toga jer današnji čovjek je zatrpan informacijama, očekivanjima, pritiscima i konstantnim dokazivanjem vlastite vrijednosti. Moramo biti produktivni, uspješni, emotivno stabilni, fizički dobro izgledati, imati sređen život… i sve to istovremeno. U takvom tempu emocije postaju smetnja sistemu produktivnosti. Mislim da kontakt s emocijama najčešće gubimo upravo u trenutku kada počnemo više cijeniti performans nego unutrašnji život, kada je važnije izgledati dobro nego biti dobro, i tada se čovjek polako odvaja od sebe.
Danas se autentičnost često predstavlja kao vrijednost, ali se istovremeno i “izvodi” — posebno u javnom prostoru. Kako razlikovati autentičnost od performansa?
Sjajno pitanje! Nedavno sam sa kolegicom razgovarala na temu kako i mi, psihoterapeuti koji “operišemo” u javnom prostoru, postajemo za ljude skoro kao influenseri… a to je zapravo vrlo sklizak teren. Dolazimo do pitanja kako razlikovati znanje od performansa, prisutnost od marketinga, autentičnost od pažljivo kreirane slike, i da li uopće treba povući granicu.
Danas je autentičnost postala gotovo nova valuta društvenih mreža — ljudi žele realnost, ali paradoks je što se i ta realnost često počne režirati. Čak i ranjivost može postati performans ako se koristi da bi proizvela pažnju ili validaciju. Autentičnost, po mom mišljenju, nije u tome koliko neko otkriva o sebi javno, nego u dosljednosti i unutrašnjem stanju čovjeka. Performans traži reakciju spolja, autentičnost može podnijeti i tišinu, a problem je što smo počeli živjeti kao vlastiti PR menadžeri, pa se gubi pitanje “ko sam ja” i zamjenjuje pitanjem “kako izgledam drugima”.
U moru self-help sadržaja, granica između stvarnog unutrašnjeg rada i njegove površne verzije često je nejasna. Kako prepoznati razliku?
Mislim da kada terapeut počne hraniti isključivo svoju personu, a zanemari vlastitu sjenu i čovječnost, postoji rizik da više ne služi istini nego slici o sebi. Ja s vremena na vrijeme plasiram “vatrene” teme, svjesna da ću izazvati reakcije, ali nisam tu da se svidim ljudima, nego da otvorim prostor za propitivanje. Jer je lako biti prihvaćen kada govoriš ono što publika želi čuti, ali pravi test nastaje kada izneseš nešto što izaziva nelagodu ili neslaganje. Tada se vidi može li osoba izdržati kritiku i projekcije bez potrebe da se brani ili napada, i to je, po meni, ključni psihološki moment javnog prostora.
Postoji li opasnost da ljudi danas traže brza rješenja za duboke i kompleksne probleme — i šta takav pristup dugoročno proizvodi?
Često na prvim sesijama kažem da je psihoterapija dugotrajan proces i da se rezultati ne vide kroz šest do deset susreta. Izuzeci postoje, ali u pravilu, ako neko traži brza rješenja, vjerovatno nije za geštalt pristup. Danas živimo u vremenu koje traži brzinu u svemu, pa ljudi često dolaze s idejom da će nekoliko sesija riješiti godine unutrašnjih obrazaca. Taj pristup dugoročno proizvodi još veću otuđenost od sebe, jer čovjek ne želi da razumije svoj unutrašnji svijet nego da ukloni nelagodu, i pritom gubi kontakt sa porukom koju ta nelagoda nosi.
Odnos prema tijelu često je prvo mjesto gdje se vidi unutrašnji disbalans. Šta nam tijelo pokušava reći kada ga ignorišemo ili kontrolišemo?
Tijelo oboli, tijelo zaboli. Ono je inteligentan sistem koji ne može dugo trpjeti kao um, jer um racionalizuje, a tijelo pamti ono što pokušavamo zaboraviti — stres, strah, tugu, potisnute emocije. Ljudi najčešće imaju dva odnosa prema tijelu: ignorišu ga kroz iscrpljivanje i preopterećenost ili ga kontrolišu kroz opsesiju izgledom i savršenstvom. U oba slučaja nedostaje stvarni kontakt sa tijelom, a upravo ono često prvo pokaže da nešto u unutrašnjem sistemu nije u ravnoteži.
Sve više ljudi govori o radu na sebi, ali rjeđe o odgovornosti koju taj proces nosi. Šta znači zaista “raditi na sebi” izvan popularnih narativa?
Rad na sebi je postao dio popularne kulture, ali se rijetko govori o njegovoj odgovornosti. Jer to nije samo osjećati se dobro, nego i suočiti se sa onim što smo izbjegavali — vlastitim obrascima, egom, traumama i načinima na koje povređujemo druge. Postoji opasnost da “self-help” postane novi oblik narcizma, gdje osoba govori o svjesnosti i iscjeljenju, ali nema kapacitet za odgovornost, granice i stvaran odnos.
Prošli ste put od javne medijske vidljivosti do rada koji je mnogo introspektivniji. Šta taj pomak govori o širem fenomenu — potrebi da redefinišemo uspjeh?
Uspjeh danas za mene znači živjeti u većem skladu sa sobom, imati unutrašnji mir i smisao u radu, biti prisutna sa djetetom i ne biti otuđena od vlastitih emocija i tijela. Mislim da ćemo kao društvo sve više morati redefinisati uspjeh, jer trenutni model proizvodi ljude koji spolja “imaju sve”, a iznutra su iscrpljeni i usamljeni. Zato se mnogi vraćaju sebi, jer su shvatili da nije dovoljno samo uspjeti, nego je pitanje po koju cijenu.
Koliko je važno da duhovni rad danas kontekstualiziramo kroz vlastito kulturno naslijeđe, umjesto da ga preuzimamo kroz globalne i često zapadne narative?
Izuzetno je važno, i to je pitanje na koje i sama još tražim odgovor. Odrastala sam između različitih kultura i dugo sam tragala za vlastitim identitetom, često ga ne pronalazeći u vlastitom kulturnom prostoru. Ali što sam dublje u radu, sve više osjećam da duhovnost mora biti utjelovljena kroz jezik, tijelo i naslijeđe iz kojeg dolazimo, jer nije isto razumjeti pojmove poput meraka, sevdaha ili sabura i učiti ih izvan tog konteksta. Možda iscjeljenje ne dolazi iz odbacivanja drugih tradicija, nego iz pomirenja sa vlastitom.
Vaše obrazovanje uključuje i učenje inspirisano sufijskom tradicijom i učenjem Jalal ad-Din Rumija. Kako vidite vezu između tog puta i naslijeđa sufizma u Bosni i Hercegovini?
Ovo mi je posebno važna tema. U svom duhovnom putu dugo sam tragala izvan vlastitog izvora, i tek kasnije osjetila povratak sebi i vlastitoj religiji. Sufizam me oduvijek privlačio, i kroz edukaciju pri Međunarodnom Rumi centru u Konyi počela sam dublje razumijevati te veze, posebno kroz psihološki i lični uvid u Mesneviju. Danas mi se čini da savremeni čovjek često oscilira između odbacivanja duhovnosti i nekritičkog preuzimanja tuđih tradicija, a ključ je možda u tome da se ono univerzalno živi kroz vlastiti kulturni i unutrašnji kontekst.
Može li se duhovnost danas uopće živjeti autentično, a da ne postane još jedan oblik identiteta ili “etikete”?
Sve zavisi od načina na koji čovjek koristi duhovnost — može postati bijeg od sebe jednako kao i identitet. Često se pretvori u novu etiketu ili ego formu, gdje se više traži posebnost nego istina. Autentična duhovnost je tiša, manje vidljiva i više se ogleda u načinu na koji živimo odnose, kako se nosimo s boli i koliko smo iskreni prema sebi, nego u spoljašnjim izrazima ili simbolima.
Koja je najjednostavnija, ali stvarno učinkovita praksa koju bi neko mogao uvesti u svakodnevni život kako bi se vratio sebi?
Za mene je to priroda. Hodanje bez slušalica, boravak u tišini, kontakt sa vodom, šumom i planinom — to direktno reguliše nervni sistem. Ja lično idem i korak dalje kroz planinarenje, duže šetnje i fizičku aktivnost u prirodi, jer mi to donosi osjećaj prisutnosti i mira. U suštini, priroda nije luksuz nego osnovna potreba nervnog sistema u svijetu koji nas stalno preopterećuje stimulacijom.
Na kraju — šta je danas, u ovom kontekstu ubrzanog života, najteže priznati sebi?
Da ne znamo. Savremeni čovjek ima potrebu da stalno bude siguran, informisan i “probuđen”, ali mnogi zapravo duboko u sebi lutaju. Teško je priznati sebi zbunjenost, ranjivost i umor od stalne potrebe da budemo “neko”. Paradoksalno, tek kada priznamo da ne znamo, otvara se prostor za učenje, promjenu i istinski susret sa sobom, a možda je upravo to početak mudrosti.
