Povodom Međunarodnog dana nestalih osoba, 28. avgusta ispred Parlamentarne skupštine BiH izveden je performativni dijalog koji je kroz pokret, glas, violinu i tekst otvorio prostor za sjećanje na one koji ni tri decenije nakon rata nisu pronađeni, kao i na njihove porodice koje i dalje čekaju odgovore. Performans je realizovan u organizaciji Savjetodavnog odbora Instituta za nestale osobe BiH, a kreaciju i produkciju potpisuje Kulturno udruženje „Art Alive“, čija je osnivačica i predsjednica umjetnica Aldina Topčagić.

Topčagić je ujedno autorica koncepta i pokreta, a performativnu umjetnost zasniva na improvizaciji i „real-time“ izvedbi, stvarajući prostor u kojem se pokret ne odvaja od emocije, trenutka i teme kojom se bavi. Ovaj rad predstavlja novu etapu njenog autorskog projekta „Displaced Rhythms“, koji je prvi put izveden 2024. godine u Muzeju savremene umjetnosti u Zagrebu kao umjetnički odgovor na ratove i stradanja širom svijeta. Kroz naredne izvedbe Topčagić je projekat razvijala i usmjeravala prema različitim iskustvima ratne traume, od ratnog seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini do sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

U Sarajevu je performativni dijalog izveden u snažnoj interakciji s dokumentarnom izložbom autora Adisa Hukanovića, koja je na platnu duž cijelog platoa ispred Parlamentarne skupštine nosila imena 7.558 nestalih osoba. Uz sopranisticu Aidu Čorbadžić, violinisticu Mersihu Teškeredžić i tekst Nihada Kreševljakovića, Topčagić je kroz tijelo i pokret govorila o nestanku, čekanju, odsustvu i tišini – o onome što ponekad nadilazi mogućnosti riječi.

Za Aldinu Topčagić umjetnost u ovakvom kontekstu nije ni dekoracija ni samopromocija. Njena odgovornost je, kaže, da dâ glas onima koji su utišani, da otvori prostor za empatiju i da ne dozvoli da nepravda i patnja budu zaboravljene. U razgovoru za Urban magazin govori o nastanku performansa, odnosu pokreta, glasa, muzike i teksta, susretu s majkom koja još traga za svojim najmilijima, ali i o tome šta umjetnost može učiniti kada izađe iz galerija, pozorišta i koncertnih sala i postane neposredan dijalog sa društvom.

Kada ste počeli raditi na performansu izvedenom 28. avgusta ispred Parlamentarne skupštine BiH, povodom Međunarodnog dana nestalih osoba, i šta je bila početna ideja iz koje je performans nastao?

Početna ideja iz koje je ovaj performativni dijalog izrastao jeste moj autorski rad „Displaced Rhythms“, nastao 2024. godine povodom Međunarodnog dana plesa. Premijerno je izveden 28. aprila 2024. u Muzeju savremene umjetnosti u Zagrebu kao moj umjetnički odgovor na agresiju i genocid nad palestinskim narodom, ali i na ratove širom svijeta.

U tom radu koristili smo odabrane arije i tekst u izvedbi sopranistice Margarete Klobučar, s kojom sam dio istog performativnog dijaloga kasnije izvela i u Šibeniku u julu 2024. Tokom juna 2025. godine rad sam nadogradila u Sarajevu u saradnji sa UN Women, fokusirajući se na iskustva žena koje su preživjele ratno seksualno nasilje u Bosni i Hercegovini, te u julu 2025. u Briselu, povodom obilježavanja 30. godišnjice genocida u Srebrenici.

Na poziv Upravnog odbora Instituta za nestale osobe BiH, a u organizaciji gospođe Midhete Kaloper, direktorice Udruženja žrtava rata Foča, i gospođe Emze Fazlić, stručne savjetnice Kolegija direktora u Institutu za nestale osobe BiH, početkom avgusta ove godine počela sam razvijati novi koncept i okupljati tim za izvedbu prilagođenu ovoj izuzetno osjetljivoj temi.

Svaki put koncept intenzivno gradim iznova – prvo sama, kroz duboki rad na probama, a zatim u saradnji sa timom umjetnika.

Tema nestalih osoba izuzetno je osjetljiva. Kako ste, radeći na ovom performansu, pronašli granicu između umjetničkog izraza i odgovornosti prema porodicama koje decenijama čekaju odgovore?

U svom radu, koji svjesno nazivam performativnim dijalogom, ne pravim razliku između umjetničkog izraza i odgovornosti prema temi i ljudima koje ona obuhvata. Koristim improvizaciju, odnosno „real-time performance“, kao primarnu tehniku u kojoj nijedan pokret nije unaprijed fiksiran.

Performans nastaje ovdje i sada, kao živi odgovor na dati trenutak, prisutnu publiku i samu temu. To mom pokretu i izražaju daje autentičnost, vjerodostojnost i duboku empatiju. Publika osjeća da ovo nije klasična prezentacija u kojoj neko nekome nešto prikazuje, već otvaranje prostora za međusobni dijalog u kojem je svrha na prvom mjestu i u kojem je svako viđen i poštovan.

U ovom slučaju, svrha je bila odavanje počasti dušama za čijim se posmrtnim ostacima još traga, kao i njihovim porodicama. Reakcije ljudi koji mi prilaze nakon izvedbi, dirnuti dubinom i dostojanstvom čina, potvrđuju mi da je upravo takav pristup ispravan.

U ovom performansu spojili ste pokret, glas, violinu i tekst. Kako ste gradili odnos između tih elemenata i odlučili šta će biti izrečeno riječima, a šta pokretom i muzikom?

Cjelokupnu izvedbu nosi pokret. Odnos između pokreta, glasa i violine gradim tako da se ti elementi međusobno podržavaju i nadopunjuju – nekada istovremeno, a nekada sa namjernim vremenskim pomakom. Time svjesno aktiviramo različita čula i stvaramo dinamičku strukturu na koju publika nije navikla. Primjera radi, umjesto klasičnog plesa na muziku, mi pratimo recitaciju teksta pokretom. Uvođenje takvih novih, iznenadnih dinamika izvlači posmatrača iz ustaljenih obrazaca percepcije i u potpunosti aktivira njegovu pažnju i emocije.

Koliko je za vas bilo važno što je performans povodom Međunarodnog dana nestalih osoba izveden upravo ispred Parlamentarne skupštine BiH? Da li prostor ispred jedne državne institucije dodatno mijenja značenje umjetničkog čina?

Budući da se u radu uvijek primarno fokusiram na suštinu – kome je projekat namijenjen i kome služi, sam prostor ne mijenja osnovno značenje umjetničkog čina, ali mu daje snažnu simboličku dimenziju. Izvođenje radova ispred ili u blizini prostora u kojima se donose odluke koje direktno utiču na društvo omogućava da poruka dopre do šire javnosti i dobije na pažnji. To i jeste suština povoda kakav je Međunarodni dan nestalih osoba: učiniti da se njihov glas i glas njihovih porodica čuje što jače i dalje.

Vi ste potpisali koncept i pokret performansa. Šta vam je tijelo, odnosno pokret, omogućilo da kažete o nestanku, čekanju i odsustvu što možda nije bilo moguće izgovoriti?

Pokret je univerzalni jezik koji nadilazi govorne barijere. Svi imamo tijelo i to nam je svima poveznica, dok nas riječi i jezici često razdvajaju. Istovremeno, nestale osobe su lišene glasa i mogućnosti da se izraze – oduzeto im je pravo da progovore u najtežim trenucima ili da nam danas jave gdje se nalaze. Koristiti pokret kao medijum nosi duboku simboliku: on asocira upravo na tu nemogućnost govora, na tišinu, čekanje i prisutnost u odsustvu. Pokret progovara tamo gdje su riječi utihnule.

Kako je izgledao proces rada s Aidom Čorbadžić i Mersihom Teškeredžić? Koliko su njihov glas i violina uticali na konačnu formu performansa?

Sa violinisticom Mersihom Teškeredžić sarađivala sam i prošle godine povodom 30. komemoracije genocida u Srebrenici, kada smo izvele projekat „8372 sekunde“ u Ambasadi Kraljevine Nizozemske u Briselu. Mersiha i ja smo već uigran tim, dok je ovaj projekat bio naša prva saradnja sa sopranisticom Aidom Čorbadžić. Glas i violina uživo nisu samo pratnja; oni organski oblikuju i intenziviraju konačnu formu performansa, aktivirajući dodatne slojeve percepcije, dodatna čula i obogaćujući cjelokupan doživljaj.

Koliko je tekst Nihada Kreševljakovića usmjeravao vaš rad na pokretu? Da li ste pokret prvo gradili iz vlastite interpretacije teme ili je on nastajao direktno iz njegovog teksta?

Izvanredan tekst Nihada Kreševljakovića dao je dragocjenu podršku našem radu. Pokret je nastajao uzajamno – dijelom iz moje lične interpretacije teme, a dijelom direktno inspirisan Nihadovim riječima. Bio je to kontinuirani, živi dijalog između teksta i pokreta, gdje su se rečenice i pokret međusobno prožimali i nadograđivali. Nihadov tekst je dao snažan glas onima kojima je pravo na riječ oduzeto.

Nakon izvedbe performansa povodom Međunarodnog dana nestalih osoba prilazili su vam ljudi iz publike. Postoji li neki susret ili rečenica koju ste posebno zapamtili i koja je promijenila način na koji doživljavate ovaj rad?

Nakon izvedbe prilazili su mi razni ljudi. Susret koji sam posebno zapamtila bio je sa majkom koja godinama traga za svojim najmilijima. Pogledala me je direktno u oči i s dubokim poštovanjem i zahvalnošću tri puta ponovila: „Svaka čast.“ Osjetila sam da se u tom trenutku osjetila shvaćenom, da je kroz umjetnički izraz dobila prostor njena bol za koju obične riječi ne postoje. Zatim je dodala: „Teško je nama koji još tražimo.“ Njen pogled i način na koji je to izgovorila duboko su me dirnuli.

U svom radu ne izlazim na scenu da bih prikazala sebe, već da bih nekome olakšala, pružila osjećaj da je viđen i dodirnula ljudsku dušu. Reakcija te majke bila je najveća moguća potvrda i razlog zašto radim ovo što radim, kao i motivacija da nastavim stvarati otvorenog srca.

Uz performans je predstavljena i izložba Instituta za nestale osobe BiH i Međunarodnog komiteta Crvenog krsta/križa. Kako ste doživjeli odnos između dokumentarne izložbe i umjetničkog performansa – jesu li se ta dva pristupa temi međusobno nadopunjavala?

Izložba autora Adisa Hukanovića i performativni dijalog su se izuzetno snažno nadopunjavali i intenzivirali doživljaj prisutnih. Istovremeno, izložba koja je na platnu dužine cijelog platoa ispred Parlamentarne skupštine nosila 7.558 imena nestalih osoba meni je kao umjetnici pružala neizmjernu inspiraciju i snagu tokom same izvedbe. Ta vizuelna i emotivna težina hiljada imena u prostoru stvorila je sinergiju s pokretom. Sigurna sam da bi doživljaj i same izložbe i performansa bio nepotpun da su izvedeni odvojeno; zajedno su stvorili prostor dubokog poštovanja i kolektivnog sjećanja.

Često se govori o kulturi sjećanja, ali ona lako može postati samo još jedan oblik obilježavanja datuma. Šta umjetnički performans poput ovog može učiniti drugačije od klasične komemoracije?

Umjetnički performans daje komemoraciji dušu – on pokreće emocije koje same riječi ne mogu dohvatiti. Ljudi ne pamte govore, ali zauvijek pamte kako su se osjećali u određenom trenutku. Performans komunicira kroz čula i dopire do onih slojeva ljudske svijesti do kojih klasična obraćanja ne dopiru. Na taj način poruka se prenosi univerzalno: onome ko nije lično doživio tu traumu omogućava se da osjeti duboku empatiju, dok oni koji nose tu tešku bol dobijaju prijeko potreban osjećaj da su viđeni, shvaćeni i da nisu sami u svom bolu.

Kako izbjeći da umjetnički govor o ratnom stradanju postane estetizacija tuđe boli? Je li vam to pitanje bilo prisutno tokom rada na ovom performansu?

Pitanje estetizacije tuđe boli kod mene nije bilo prisutno, upravo zbog načina na koji pristupam kreiranju i samoj izvedbi. Kada bih koristila unaprijed istreniranu, čisto estetsku koreografiju, ostavila bih prostor za estetizaciju tako osjetljive teme. Međutim, moj rad se zasniva na real-time performansu i živoj prisutnosti. Kada se bavim temama rata, nestalih osoba, genocida ili ratnog seksualnog nasilja, čime se intenzivno bavim posljednjih godina, ključno je paziti da se niko ne retraumatizira niti koristi za umjetnički izraz. Svrha mora biti čista i dostojanstvena: probuditi iskreno saosjećanje, pružiti osnaživanje i jasno dati do znanja da patnja ljudi nije zaboravljena i da je nosimo zajedno kao društvo.

U svom obraćanju nakon izvedbe rekli ste da umjetnost ne može pronaći nestale niti vratiti vrijeme. Šta onda, po vašem mišljenju, jeste njena odgovornost kada govori o ljudima koji još uvijek nisu pronađeni?

Umjetnosti se mora pristupati odgovorno, iskreno i bez filtera – sa svrhom u prvom planu, umjesto samopromocije. Tada ona daje glas onima koji su utišani, omogućavajući da umjetnički izraz bar na trenutak progovori umjesto njih. Također, umjetnost pomaže porodicama da na dostojanstven način ukažu na zastrašujuću činjenicu da ni tri decenije nakon rata nisu pronađeni posmrtni ostaci njihovih najmilijih. Odgovornost umjetnosti je da ne dozvoli da ta nepravda padne u zaborav.

Šta vas je ovaj konkretni performans povodom Međunarodnog dana nestalih osoba naučio o mogućnostima umjetnosti izvan galerije, pozorišta i koncertne sale?

Potvrdio mi je da umjetnost izmještena iz klasičnih institucija i postavljena direktno u javni prostor dobija neposrednu snagu. Izlazak na ulicu, na plato ispred ključnih državnih institucija, ukida barijeru između izvođača i prolaznika. Umjetnost tu prestaje biti eksponat i postaje živi, direktni dijalog sa društvom.

Da li biste voljeli da ovaj performans nastavi živjeti i nakon 28. avgusta – kroz nove izvedbe, druge prostore ili drugačiji kontekst?

Voljela bih da ovaj performativni dijalog nastavi živjeti. Performativna umjetnost je izuzetno moćan medijum za skretanje pažnje na ključne društvene i historijske teme. Već sam dobila poziv za naredno memorijalno obilježavanje u jednom izuzetno dostojanstvenom okruženju i neizmjerno mi je drago što kroz svoj rad mogu doprinijeti očuvanju sjećanja i dostojanstva našeg naroda.

Provela sam ukupno 26 godina u inostranstvu, živjeći u različitim državama, i uvijek bi me iznova razočaralo saznanje koliko malo ljudi van naših granica zapravo zna šta se sve dešavalo u Bosni i Hercegovini. Smatram da je od izuzetne važnosti raditi na ovim temama i obavještavati javnost na dostojanstven, kulturan i miran način. Umjetnost je za to savršen jezik i već razvijam nove ideje usmjerene upravo prema tome.

Kada biste morali sažeti ono što ste željeli da ostane u ljudima nakon ovog performansa, šta biste voljeli da ponesu sa sobom?

Vjerujem da je svako iz ove izvedbe ponio ono što mu je u tom trenutku bilo najpotrebnije – neko osjećaj da nije sam u svojoj boli, neko svijest o tome koliko porodica još uvijek čeka na dostojanstven ispraćaj svojih najmilijih, a neko tihi prostor za refleksiju. Ono što bih najviše voljela da svi ponesu jeste empatija: prema nestalima, prema njihovim porodicama, ali i uopšteno među ljudima – unutar našeg društva u Bosni i Hercegovini, našoj dijaspori i svijetu. Empatija je ono što nas čini boljim ljudima i jedina snaga koja nas može istinski povezati.