„Vodič kroz požare“, nova zbirka pjesnikinje Ognjenke Lakićević, nedavno je objavljena u izdanju izdavačke kuće LOM, uz pomoć uredničkih napora našeg Marka Tomaša. Pjesnikinja i kantautorka u bendu Autopark, Lakićević iza sebe već ima zbirke „Ispod stepeništa“, „Ulubljenja“, „Troje“ i „Ljubavna pisma Guglu“, a u ostatku vremena, kako to već nalažu pravila stvarnosti u kojoj živimo, radi uredski posao. „Vodič kroz požare“, čiju okosnicu čini zacjeljivanje i preživljavanje nakon kraja odnosa, već je u par mjeseci od objavljivanja zadobio veliku pažnju u cijelom našem jezičkom području, toliku da su Ognjenkine pjesme prevazišle korice zbirke i danas slobodno putuju društvenim mrežama.

Piše: Tamara Zablocki
Foto: Sonja Leković

Razgovaramo prvi put, pa moram iskoristiti priliku i najprije je pitati: zašto pišeš? U raspadnutim društvima kakva su posljednje tri decenije ovdašnja, u raspadnutom svijetu na kraju krajeva, je li pisanje poezije eskapizam ili upravo suprotno, napor ka životvornosti?

Nisam sklona eskapizmu, za mene je književnost nastavak života, estetizovana prorada emocija i problema. Nikad nisam videla smisao u bežanju, jedino recimo ako ti je dosadno na nekoj žurci pa pobegneš na drugo mesto, da bi opet mogao da se povežeš sa sobom.

Crvena nit koja povezuje zbirku „Vodič kroz požare“ jeste trauma, ili radije život nakon traume, što na neki način podrazumijeva da pišeš iz proživljenog. Ipak, kažeš da ne bi voljela da ljudi tvoju poeziju shvataju tek kao ispovijed. Šta ti je važno da tvoje čitateljke i čitaoci dobiju, ponesu sa sobom od tvog pisanja?

Žaljenje je u našem svetu vrsta pobune

Izvor traume u ovoj je zbirci često u iznevjerenim očekivanjima u intimnom odnosu, a muškarci koji su je proizveli predstavljeni su u odsustvu, njih više nema u životu lirskog subjekta, već svjedočimo životu poslije kraja. Zašto biraš tu perspektivu poslije potresa, kad postoji još samo sjećanje na ljubav?

Ova zbirka se bavi posttraumatičnim iskustvom usled gubitka i nestanka jednog odnosa. Sam odnos više nije bitan jer ga više nema, iako ima stihova koji preispituju poneki detalj, ovde se preispituju odjeci tog odnosa i posledice nestanka istog, bitno je kako lirski subjekt preživljava. U svetu koji je maltene negativno nastrojen prema konceptu žaljenja, mislim da je ovo vrsta pobune. Ni na koji način ne glorifikujem tugu ni žaljenje, ali su bitan deo procesa zaceljivanja nakon gubitka, a o tome se ne priča mnogo, uvek se ljudi koncentrišu na to kako što pre da zaborave sve i nastave dalje, što je po meni pogrešno. Ako se zbirka čita hronološkim redom, opisana je maltene svaka faza tog pokušaja preživljavanja traume koja se poredi sa saobraćajnom nesrećom. Zato se i zbirka zove „Vodič kroz požare“, i postoji jedan razvojni put od neke idile preko osobe koja nema volje da preživi do osobe koja se polako budi i postaje sebi dobar, negujući roditelj.

Šta je to što pomaže da se pomirimo sa samima sobom i sa svojim traumama? U današnjem moru tehnika samopomoći, meditacija, joga, psihofarmakologije, šta je tebi pomoglo da naučiš, kako pišeš, sama sebi biti ortak?

Rad na sebi, suočavanje sa svakom emocijom, sa svakom misli, dekonstrukcije detinjstva i povezivanje prošlosti i sadašnjosti, iskrenost, poštenje, trpljenje emocije bola, često u samoći, čitanje, razgovori, i nikad, nikad, nikad bežanje, nikad anestezija.

Ako ova zbirka ima najveći hit, to je „Pismo mojim sestrama“, koja je i prije nego što smo svi došli do svog primjerka zbirke prevazišla njene okvire i proputovala internet prostranstvom. Meni je ova pjesma izrazito feministička i sestrinska – ali svi uvijek čitamo iz sebe – ti ipak voliš reći da je ona namijenjena i ženama i muškarcima, jer nam se svima valja boriti protiv društvenih stereotipa. Na neki način, to je pjesma o slobodi. U tom smislu, šta je za tebe sloboda i kojim putem se do nje dolazi?

Pod feminizmom i prezirom prema patrijarhatu ja podrazumevam i ljubav prema emotivnim muškarcima kojima je patrijarhat takođe naneo štetu i određena očekivanja. Ne toliko eksplicitno kao ženama, ali tiho, kao i kako to obično biva s muškarcima, tiho im je nametnuo očekivanja koja niko priseban ne mora niti treba da ispuni. Sloboda je mnogo toga, treba mi oko dvadeset strana samo da napravim uvod. Sloboda je što bolji kontakt sa sobom, što viša svest, jer ćemo onda biti manji rob podsvesti i raznih obrazaca kojih nismo ni svesni jer su se zapatili nezavisno od nas. Prvo pričam o individualnoj slobodi. Tek onda možemo da se borimo dalje, protiv spoljnih neprijatelja poput patrijarhata, kapitalizma, zlih političara, društvenih pritisaka.

Sama, koliko se sjećam, ističeš da je najjača pjesma zbirke „Vodič kroz požare“ „Zima“, najduža pjesma u zbirci, koju čitamo u pet poglavlja i svjedočimo preživljavanju, teškom i na jedvite jade, ali preživljavanju. Zašto ti je ona važna?

To je ključna pesma u zbirci, po meni verovatno najbolja pesma koju sam napisala, i dalje ne znam kako mi je to pošlo za rukom, ali Marko Tomaš ju je divno uredio. Prosto, u tih nekoliko delova pesme se vidi sve što zbirka nosi, sažeta je cela ideja preživljavanja, a negde sadrži i odgovor kako je lirski subjekt preživeo.

U svojoj poeziji, recimo u pjesmama „Nedeljni ručak“, „Najmračnija tajna“ i „Odvratna ljubav“ vraćaš se na sjećanja koja, slična, svi baštinimo iz djetinjstva, a koja su vezana za ustaljene nametnute obrasce, formule života koje su malo koga uspjele usrećiti i ono što su nam usađivali iz neznanja i vlastitih strahova. Navešću, recimo, stihove „moja baba je mojoj majci/iz straha govorila rečenice/koje su je slabile“ i „sa mnom se pričalo/ne previše nežno/ da bih očvrsla“. Koliko nas ovi obrasci, urneci za život koje su sastavljali i ispunjavali nestručni ljudi, onemogućuju u rastu u samima sebi, u iskrenosti prema samima sebi?

Podosta, nažalost. Ne radi se o tome da je tu neko zlonameran, nego ne zna bolje jer nije radio na tome da osvesti stvari koje se podrazumevaju iz detinjstva. Odatle potiču i sve nevolje, ne samo u međuljudskim odnosima nego sve inače. Moćnici su upropastili svet, misliš da su oni okej, samosvesni, odgovorni, da rade na svojoj etici i mentalnoj higijeni? Generalno, ja imam poriv da preispitam sve, čak i ono dobro, ali sve nasleđeno, naučeno, sve što se podrazumeva, moram da vidim šta je tu moj deo, to je moje preispitivanje slobode, moram da sam što slobodnija.

Željela bih spomenuti i to što pišeš na Facebooku, jer se često radi o tekstovima o mentalnom zdravlju, o važnosti upoznavanja i prijateljevanja sa samom sobom, o važnosti razumijevanja neurodiverziteta, antifašističkim postovima i podršci borbama za bolje društvo. Zašto ti je važan i ovaj komunikacijski kanal na kojem, da parafraziram pjesmu „Koliko je sati na fejsbuku“, skrolujemo polusvesno kroz spomenike usamljenosti. Šta on omogućuje, u odnosu na, recimo, poeziju?

Kad su nam već data ta sredstva komunikacije, pokušavam da moj Fb zid bude mesto sa smislom, bar smislom za mene, a ako još nekome to znači, odlično. Bitno mi je da ne doprinosim gomili nepotrebnosti i gluposti. Takođe, Fejsbuk mi je pre svega, i mesto za zabavu i deljenje muzike.

Da, muzika ti općenito mnogo znači, kažeš da joj „niko ništa ne može“. Od čega bi bio sastavljen soundtrack zbirke „Vodič kroz požare“?

Uh, slušala sam mnogo toga, nekad danima na ripit samo jednu pesmu („World Retreats“ – David O’Dowda), nekad Slint, At the Drive In, Unwounded, Les Savy Fav, Wedding Present, ali ovog puta tokom pisanja, najviše tišinu.

U muzici si i autorica: prije dvije decenije suosnovala si bend Autopark za koji pišeš tekstove i pjevaš. Na koje se emocije i iskustva fokusiraš pišući za Autopark i koliko ti leži uloga performerke u bendu, koja je dosta drugačija od obično introvertirane uloge spisateljice?

Obožavam da pevam i obožavam muziku više od svega, ali fizički mi više prija uloga pisca jer onda više sedim kod kuće. Biti na bini gde su kao neka svetla uperena u mene mi je prilično smešno, ironično, kao da je neki nesporazum u pitanju. Ja sam lik za stan ili šank, od previše pažnje, osim u krugu nekoliko bliskih ljudi, pada mi se u nesvest, u bukvalnom smislu. Ali ljubav prema muzici nema šta ne može da pobedi. Obe aktivnosti su na neki način surove prema onima koji ih rade, ako ih rade do kosti, tako što se raspore. Ako to ne rade tako, onda je to neka zabava, ali u tim sferama ne umem da budem zabavljač.