Kada su prve rukotvorine iz malog porodičnog projekta Mothershands pronašle put do društvenih mreža, Lejla Tabak Šiljak nije ni slutila da će priča ispisana vunom i toplinom naići na toliku podršku i divljenje. Ono što je počelo kao način da majka i nana osjete radost stvaranja, pretvorilo se u brend prepoznatljiv po ručno rađenim komadima, priči koja stoji iza njih, ali i posebnoj energiji utkanoj u svaki komad.

U ovom razgovoru, Lejla otkriva kako je sve počelo, zašto je slow fashion za nju mnogo više od trenda, kako izgledaju njeni dani ispunjeni kreativnošću i ljubavlju, te šta je ono što joj, uprkos svim izazovima, nikada ne prestaje biti najveća motivacija.

Lejla Tabak Šiljak; Foto: Privatna arhiva

Kako je nastala ideja za Mothershands i šta je bio prvi korak u realizaciji?

Prvenstveno, željela sam osnažiti moja dva divna bića s kojima živim – majku i nanu – kroz osjećaj korisnosti i sve druge benefite koje pletenje donosi. Prvi korak bio je kontaktirati udruženja koja se bave ručnim radom, ali zbog mamine i nanine nemobilnosti to nije bilo moguće realizovati. Sljedeći korak bio je objaviti naše radove i priču na svom Facebook profilu.

Šta za vas lično znači raditi zajedno s majkom i nanom na istom brendu?

Jednu od najljepših stvari u mom životu. Voljela bih da mogu prenijeti tu energiju, povezanost, ljubav i požrtvovanost koju nas tri unosimo u ovaj naš mali, a za nas veliki projekat.

Lejla Tabak Šiljak; Foto: Privatna arhiva

Da li se sjećate trenutka kada ste prvi put pomislili: „Ovo može prerasti u nešto veće“?

Meni je to da će se pretvoriti u „nešto veće“ počelo odmah nakon prvih objava naših radova. Dobila sam ogromnu podršku prijatelja, rodbine i ljudi na društvenim mrežama. Ti komentari i nesebična podrška koju mi pružaju već posljednjih šest godina za mene su nešto najveće i najvrijednije.

Koji su bili najveći izazovi u vođenju brenda bez institucionalne podrške?

Problem je bio zakonodavne prirode, jer mama, kao korisnica prijevremene penzije, nije mogla otvoriti obrt na sebe, pa sam zato ja otvorila dopunsku djelatnost, s obzirom na to da sam u stalnom radnom odnosu. Samim tim nismo u sistemu koji omogućava bilo kakvu institucionalnu podršku, bez obzira na to što je projekat osmišljen kao mikroosnaživanje žena iz ranjivih kategorija društva u okviru malog biznisa. Početni kapital smo sami uložili, ali ono što bi bilo korisno za male biznise iz naše branše jeste veća osjetljivost institucija – u vidu promovisanja ručnih radova, uključivanja u turističku ponudu i prezentaciju, kao i uspostavljanja kontakata, veza i mogućnosti izvoza van naših granica.

Lejla Tabak Šiljak; Foto: Privatna arhiva

Kako ste savladavali prepreke poput logistike, nabavke materijala ili promocije u početku?

U početku sam bila ograničena na ponudu vunice dostupnu na našem tržištu, koja, nažalost, nije na zavidnom nivou – ni kvantitativno, ni kvalitativno. Iskoristila sam svoje dosadašnje radno iskustvo i znanje iz struke te sam došla do inostranih proizvođača vunice, iako to ekonomski nije isplativo, s obzirom na to da Bosna i Hercegovina ima najveće tarife poštanskih usluga u regionu i šire. Međutim, moja opsesija kvalitetnom vunicom je preovladala, pa sam se, pored domaćeg tržišta, odlučila fokusirati i na uvoz vunice iz inostranstva.

Da li ste ikada razmišljali o odustajanju i šta vas je motivisalo da nastavite?

S obzirom na to da sam u stalnom radnom odnosu i da brinem o mami, nani i kćerki, povremeno je dolazilo do burn out-a. Tada ostatak porodice uskoči dok se ne „restartujem“, pa potom nastavim dalje u nove radne pobjede. Najveća motivacija su mi njih dvije i osjećaj korisnosti koji dobijaju kroz ovaj rad.

Lejla Tabak Šiljak; Foto: Privatna arhiva

Kako izgleda proces od ideje do gotovog komada?

Jednu vrstu odjevnih komada, na primjer kapute, radim u timu s mamom, dok heklane kardigane radim s nanom. Zajedno biramo vunicu, kombinacije boja, kroj i pristupamo realizaciji. Završna faza uvlačenja vunice, sastavljanja i prišivanja rezervisana je za mene.

Odakle crpite inspiraciju za nove kolekcije?

Moja vječna inspiracija su ptice i njihova raznolikost šara i boja. Ptice su i simbol slobode, a njihovo šareno perje ih štiti od raznih vremenskih uvjeta – slično kao što vuna ima funkciju za nas koji je volimo nositi.

Lejla Tabak Šiljak; Foto: Privatna arhiva

Kada planirate novu kolekciju, šta vas najviše vodi – sezona, materijali, trendovi ili nešto treće?

Mi smo sezonski ograničeni na period proljeće, jesen i zima, ali pletemo tokom cijele godine. Nova kolekcija je već u najavi – šareni kaputi, no waste projekat. Uzorci su već predstavljeni, počeli smo primati narudžbe i polako pristupamo realizaciji.

Šta po vama čini Mothershands drugačijim od drugih modnih brendova?

Ne znam da li su naši proizvodi drugačiji, ali ono što znam jeste da je naša priča drugačija. Možda se to ponekad i primijeti na našim proizvodima. To ćemo ostaviti publici i kupcima, a na kraju krajeva i vremenu da ocijeni.

Lejla Tabak Šiljak; Foto: Privatna arhiva

Koliko je za vas važan koncept slow fashion i održivosti u današnjem svijetu?

Veoma bitan. Brojne studije dokazuju prednosti i vrijednosti slow fashion proizvoda. Zabilježen je trend postepenog vraćanja na tržište i porasta potražnje.

Kako birate materijale i koliko vam je bitno da ostanu prirodni i kvalitetni?

Veoma mi je bitno. Nikada ne bih kupila sastav koji i sama ne bih nosila. Uvijek biramo što veći procenat prirodnog materijala ili potpuno prirodni sastav vunice. Ne radimo sa sintetičkom vunicom.

Lejla Tabak Šiljak; Foto: Privatna arhiva

Kako ste došli do kupaca iz Londona, New Yorka, Milana i drugih gradova?

Prvi kupci iz Londona, New Yorka i Amerike došli su preko Etsy platforme. Zatim se mreža polako širila zahvaljujući našim kupcima iz dijaspore, koji su kupili naše proizvode i nosili ih u gradovima u kojima trenutno žive. Međutim, to je još uvijek daleko od bilo kakvog ozbiljnijeg proboja na tržište da bi bilo vrijedno većeg pomena.

Koliko društvene mreže mijenjaju način na koji mali brend komunicira sa svijetom?

Mnogo. Uspostavljate direktnu konekciju s kupcima, a s mnogima od njih postanete i prijatelji ili razvijete prijateljski odnos. Ali s druge strane, taj vid komunikacije ima i svoju drugu stranu medalje – kada kupite proizvod u nekoj radnji, imate mogućnost reklamacije, ali ne dolazite direktno do proizvođača, dok ovdje, pored toga, osjećate i dodatnu vrstu odgovornosti.

Lejla Tabak Šiljak; Foto: Privatna arhiva

Kako ljudi najčešće reaguju kada dobiju ili kupe ručno rađen komad?

Razmišljala sam da jednog dana napišem knjigu. Imam imena i prezimena svih naših kupaca i upisala sam ih u posebnu knjigu – kao znak zahvalnosti i sjećanje na nešto veliko što su učinili za ovaj projekat. Dugujem im veliku zahvalnost. Oko 90% komentara čitam s velikim zadovoljstvom.

Šta za vas znači kada vidite da vaš džemper ili šal nekoga prati godinama?

Podsjeća me na djetinjstvo. A znači puno. To mi potvrđuje da slow fashion zaista vrijedi svaki dinar koji platite – naravno, uz pravilno održavanje.

Lejla Tabak Šiljak; Foto: Privatna arhiva

Smatrate li da ručni rad nosi posebnu energiju i priču?

Ne smatram, tvrdim. Živim taj život posljednjih šest godina – uz svu energiju i mnogo ispisanih, predivnih priča.

Kako vidite razvoj brenda Mothershands u narednih pet godina?

Ne bih mogla predvidjeti razvoj našeg malog brenda za tako dug period. Nastojat ćemo ga održati što duže možemo.

Postoji li nešto novo što biste željeli dodati u ponudu?

Da, naravno. Mislim da ću za taj projekat morati zamoliti svoje drugarice koje šiju haljine da zajedno realizujemo tu ideju. Nadam se da ću uskoro pronaći vremena za to. Radi se o jednom modnom dodatku – neobičnom, ali veoma efektnom.

Lejla Tabak Šiljak; Foto: Privatna arhiva

Na kraju, šta biste poručili mladim ženama koje žele pokrenuti svoj brend ili projekat iz srca?

Neka ne očekuju veliku ekonomsku isplativost. Ali ono što sigurno mogu očekivati, i što će se ostvariti, jeste neviđeni osjećaj zadovoljstva i sreće. Ne odustajte od svojih snova ako ih imate. Pokušajte ih ostvariti, pa makar i u nekom mikrookruženju. Možda mali snovi nekada prerastu u nešto veliko.