Razgovarala: Elma Fišić

Bilo da oblikuje kamen, metal ili pokret, Arleta Ćehić vjeruje da umjetnost nastaje iz strpljenja, discipline i dubokog povjerenja u proces stvaranja. Kao multidisciplinarna umjetnica, kiparica i baletna pedagoginja, više od dvije decenije istražuje odnos forme, tijela i prostora, ne doživljavajući ih kao odvojene discipline, već kao različite jezike iste ideje. Povod razgovoru za Urban je njena nova izložba „Preko II“, predstavljena u okviru festivala Slovo Gorčina, koja kroz monumentalne skulpture, instalacije i videorad uspostavlja dijalog s prostorima Stoca – od nekropole Radimlja, preko rijeke Bregave, do Makove hiže. Njeno stvaralaštvo već godinama zauzima posebno mjesto na bosanskohercegovačkoj umjetničkoj sceni, spajajući disciplinu, promišljanje i snažan autorski izraz.

Vaš profesionalni put odvija se između dva naizgled različita svijeta – likovne umjetnosti i baleta. Gdje se oni u Vašem iskustvu susreću i da li ih uopće doživljavate kao odvojene discipline? Kao kiparica, navikli ste oblikovati materijal; kao pedagoginja, pomažete oblikovanju mladih ljudi. Da li između ta dva procesa postoji neka duboka unutrašnja sličnost?

Zahvaljujem Vam na ovom veoma senzibilnom pitanju koje svojom dubinom i bistrinom samo otvara vrata prostora u kojem se ja, rekla bih, oduvijek nalazim. Djelimično ste u svom pitanju dali i moj odgovor, što me čini sretnom jer imam priliku dijeliti svoje misli s osobama koje razumiju materiju o kojoj pričamo. U mom prostoru radi se o svojevrsnoj komplementarnosti ovih dviju vremensko-prostornih umjetnosti: rukama, očima i ušima tražim ritam, zvuk i harmoniju forme, a kada predajem balet, to isto pronalazim u tijelu, duhu i mentalnom sklopu plesača.

U oba procesa postoji ista unutrašnja logika: strpljenje, pažnja i duboko povjerenje u to da se iz sirovog materijala – bilo da je to glina, staro željezo, drvo ili ljudska energija – može iznjedriti kontrolirano oblikovana ljepota. Zato ih nikada ne doživljavam kao odvojene discipline, već kao dva različita jezika kojima izražavam istu ideju: da je umjetnost uvijek čin oblikovanja i oslobađanja. Naravno, trebamo znati gramatiku i leksiku i jednog i drugog da bismo suvereno stajali tu gdje jesmo. Postoje veoma intimni susreti prepoznavanja.

Nakon 53 godine uspjeli ste uspostaviti Osnovnu baletsku školu. Šta za Vas lično znači taj trenutak i koliko je energije, strpljenja i uvjerenja bilo potrebno da se jedna takva ideja konačno ostvari?

Ja od 2006. godine imam svoju privatnu školu Balet Mostar Arabesque (BMA), koja je vremenom pokazala djeci, meni, roditeljima i Gradu u kojem smjeru trebamo ići. Iako je BMA zadnjih godina osvajao nagrade na respektabilnim međunarodnim takmičenjima, osjećala sam da to nije krajnji domet mog davanja ovom gradu u domenu baleta.

Moja rečenica „Iskoristite me za svoju djecu“ doprla je do ljudi koji su povjerovali u tu vrlo jednostavnu istinu te poslije 53 godine pauze omogućili da nastavimo davno započetu nit osnovnog klasičnog obrazovanja djece u trajanju od šest godina. U tom kontekstu velika zahvalnost ide gospođi Slavici Karačić, koja se svesrdno založila da se konačno otkloni tjeskobna činjenica da Mostar još uvijek nema institucionalno podržan balet.

Veoma sam sretna što je prva školska godina iza nas i što smo na kraju školske godine sudjelovali na dva respektabilna međunarodna takmičenja: Rieti Danza Estate u Italiji, gdje smo našoj školi, gradu i državi donijeli prestižno treće mjesto, te Mia Čorak Slavenska u Zagrebu, gdje nam je uvaženi žiri (Simona Noja-Nebyla, Dennis Matvienko i Ronald Savković) dodijelio izvrsno drugo mjesto. Koliko je ta činjenica zaista izvrsna, jedva da mogu opisati, a pritom ostati skromna, jer su iza nas ostale škole s decenijama dugom tradicijom, u kojima je uposleno po nekoliko baletskih pedagoga, koji pozivaju balet-majstore na dodatnu obuku svojih balerina te ulažu u balet na svim potrebnim nivoima. Smijem slobodno reći da je ovim činom moja misija uspostavljanja Osnovne baletske škole u Mostaru ostvarena, na šta sam veoma ponosna, znajući koliko je taj put bio težak, i to na dnevnoj bazi.

Balet se često povezuje s disciplinom i odricanjem, ali rjeđe govorimo o radosti koju donosi. Šta ste kroz godine rada naučili o djeci i njihovoj potrebi da se izraze kroz pokret?

Da – balet mora biti povezan s disciplinom, jer kako bismo inače čuli svoje tijelo. Odricanje možda na početku ide nešto teže, ali vremenom otkrivate zadovoljstvo u tome što niste dio svakog spektakla, konzumerizma i površnih priča. Što se vi više dajete toj čudesnoj umjetnosti, to se ona više otvara vama u svojoj milosti i uzvišenosti. Govori mi mama: „Anđelika se jedva dovlači iz škole od umora, a još gore kreće na balet. Kaže: ‘Moram – mene balet tako dotakne. Ne znam odakle joj to, mi taj izraz uopšte ne koristimo…'“ Imam djecu koju mama jedino može kazniti zabranom baleta, jer upravo to najviše boli. Važnost ovoga što radim svakosatno čitam u energiji koju djeca donose u salu za balet i želji da im baš ja tu istu, nekultiviranu energiju oblikujem.

Pošto se viđamo svaki dan, prirodno se nametnulo da sam im ja baletska mama, koja s njima razgovara na više nivoa: kuća – škola – balet. Omiljene teme su nam sujeta, ego, kako primamo korekturu i kritiku. Važni su nam zagrljaji tokom časa: koliko god da želim disciplinu – važim za najstrožiju prof. u Mostaru (smijeh) – svaka moja učenica slobodna je da napusti svoje mjesto i dođe u zagrljaj, što, naravno, i koriste. Taj momenat nam je uvijek dragocjen, jer većinom dolazi poslije personalne korekture ili pak kritike, kada dijete treba osjetiti zbog čega ja ulažem dodatnu energiju da bih mu nešto pojasnila. Desi se da se Kiara javi za riječ i saopšti kako je juče složila sve plastične kese (ako već neke moramo imati) u kuhinji, baš onako kako sam ja prije neki dan složila moju kesu na origami način. To je ta Kiara koju je mama dovela kada joj je bilo tri godine i koja me je oslovila sa „Prekoforice“. Sada sam svima njima i Prekoforica.

Mi već 20 godina uzduž i poprijeko crtamo. U sali je oduvijek posuda s drvenim bojicama, a kod mene dolaze po papir. U pauzi se jedu zdrave bombone i crta se. Tako da mi je poslije svake pauze u rukama modificirani Rotko, Miro, Kalder, Kandinski itd. Od kuće mi se donose crteži, najčešće uz cvjetić s usputnog travnjaka (dragocjeno, jer je u njemu sadržana intimna misao kako da me se obraduje), i to na dnevnoj bazi. To obilje energije izraženo kroz liniju i boju na papiru, taj ponovni dolazak (sve je u principu od danas do sutra) i davanje povjerenja da im baš ja predajem svoje znanje posebno je za mene. A iznad toga je još samo prepoznavanje mene u njima. I to ne samo u obligatornom gradivu.

Izložba „Preko II“ koju otvarate u okviru festivala Slovo Gorčina koncipirana je kao raspršena postavka na tri izrazito različita lokaliteta u Stocu. Kako ste razmišljali o odnosu između ovih prostora i vaših skulptura i videorada?

Prva i najveća bit će situirana na prostoru nekropole Radimlja i obuhvatit će neke moje najpotentnije dosadašnje radove, kao i dvije velike instalacije, koje će se svojom suštinom uklopiti u cjelinu te tako ostvariti jedinstvenu interakciju s prostorom kojim dominira element Zemlja. Pojedini radovi bit će u direktnom kontaktu sa Zemljom i to im je neizmjerno važno, jer im time dajem mogućnost da iz sebe izvuku kompletan potencijal. Neki radovi lebdjet će na postamentima i time ostvariti komunikaciju s elementom Vazduh, čija je glavna energija Misao i Sloboda. Nekropola Radimlja je tako čudesna, višeslojna i značajna sama po sebi, a u novom, hrabrom komplementarnom dijalogu s mojim skulpturama imat ćemo redefiniciju, makar nakratko, i jednog i drugog.

Dva moja monumentalna rada, Crossing Point (4 m x 4 m) i Point of Intersection (4 m x 59 cm x 2 cm), bit će po prvi put izložena. Prvi je u obliku monumentalnog krsta koji postaje mjesto gdje se linije susreću u prostoru, raskrsnica snage i tišine, vrtlog vektora sila u samom centru, koji opet iz svoje esencije, ako pažljivo gledamo, izbacuje perforirani krug u kojem se uzrok i posljedica međusobno prepliću. Drugi rad, Point of Intersection, satkan od istih elemenata kao i prethodni, govori o mjestu gdje se linije susreću.

Oba rada su u direktnoj vezi s videoradom Turning Point, koji će biti predstavljen u Makovoj hiži, a koji naglašava trenutak odluke, unutarnju prekretnicu. Ovaj rad dobio je nagradu 2023. godine u Italiji i po prvi put će biti javno predstavljen. U rijeci Bregavi, kod Doma kulture, bit će postavljena dva rada te jedan na obali, koji imaju istu frekvenciju kao i ostali radovi. Rijeka Bregava, sa svojim tokom i fluidnošću, unosi element pokreta i prolaznosti. Sve gradi jednu snažnu dramaturgiju različitih glasova istog jezika koji su hrabro zahvatili pozamašne gabarite hronotopa u nakani da opravdaju sveukupni smisao ove likovne simfonije.

Već naziv izložbe sugeriše kretanje… Kako Vi razumijete to kretanje publike – da li ga vidite kao kurirani put, ritualni hod ili kao otvoreni prostor u kojem svako gradi vlastitu mapu značenja izložbe?

U mom htjenju ima svega pomalo od navedenog: ja kuriram ovaj Put, pri čemu ističem personalni doživljaj istog, nudeći poluge, elemente kojima je moguće preći Preko. Očekujem ritualni hod jer moja djela u sebi nose i eshatološko značenje smisla i sudbine svijeta. Svakako je uvijek otvoren prostor za građenje vlastite mape značenja jer „Put od tebe do mene nije isto što i Put od mene do tebe“.

Moja megatriptih-izložba namijenjena je konfrontiranju i onog čovjeka koji samo živi „ovdje i sada i ne zna za beskrajni prostor Vremena u kome se nalazimo od dalekog Jučer do dalekog Sjutra“. Za mene je važno da umjetnost ne stoji izolirano, nego da se ukorijeni u pejzaž, u povijest i u svakodnevicu – jer tek tada postaje istinski razgovor između materijala, čovjeka i univerzuma.

Dobro se dobrim vraća

Umjetnost danas često mora opravdavati vlastitu društvenu vrijednost. Zašto su, po Vašem mišljenju, umjetničko obrazovanje i susret s umjetnošću važni već u najranijem djetinjstvu?

Neke zemlje su shvatile da su fizičko, likovno i muzičko obrazovanje apsolutno najvažniji predmeti za djecu do 12 godina. Tada cijeli mozak radi i gradi milione nervnih puteva u kojima se odvijaju misaoni procesi. Svaka od ovih disciplina implantira posebne vrijednosti za dalji razvoj djeteta i zato je nezamjenjiva. Nažalost, mi još nemamo dovoljnu svijest o tome i djecu opterećujemo nepotrebštinama koje samo rezultiraju stresom.

Iza svakog ozbiljnog umjetničkog rada stoje godine koje javnost uglavnom ne vidi – pripreme, sumnje, neuspjesi i upornost. Šta Vas je održalo na tom putu?

Postoji momenat intimnog prepoznavanja svoje svrhe u ovom životu. Kada mi se to desilo, onda sam shvatila šta je apsolutna ljubav. I kad to osjećate, onda svaka prepreka pred vama mijenja svoje agregatno stanje.

Kada pogledate kulturni život Bosne i Hercegovine danas, šta Vas najviše ohrabruje, a šta Vas i dalje zabrinjava?

Uvijek me ohrabri i čini ponosnom to što živim u ovom čudesnom prirodnom okruženju, koje na sve strane zrcali Bìlo onoga što je bîlo. Potresaju me odlasci kompletnih porodica iz BiH, ekološke katastrofe u kojima sami paramo lice našoj ljepotici BiH te nepotrebni nacionalizmi i torovi.

Ako biste morali izdvojiti jednu misao koja Vas prati kroz cijeli život – kao umjetnicu, profesoricu i ženu – koja bi to misao bila?

Dobro se dobrim vraća. Ali ne kao domen pukog i površnog interesa. Duboko vjerujem da svaki postupak ima svoju vibraciju, frekvenciju i rezonancu. Čineći dobro, multipliciramo ga u koncentričnim krugovima i ono se u jednom momentu osjeti u nekom obliku i na drugom kontinentu. A ako je to utkano u naš karakter, onda nam je puno lakše preći preko Modre rijeke.

Umjetnost, za razliku od mnogih drugih područja, ne ostavlja uvijek mjerljive rezultate, ali duboko mijenja ljude. Nakon svih godina rada, gdje Vi danas najjasnije vidite trag koji je umjetnost ostavila u Vašem vlastitom životu?

Trag je u svemu što mislim, radim i dotaknem. Umjetnost je oblikovala moj pogled na svijet, moj odnos prema ljudima i materijalu, moj ritam svakodnevnog života. I ako ste možda naumili da me pitate da li bih opet izabrala sve ovo čime se bavim – ima toga još, ali i ovo je sasvim dovoljno (smijeh) – odgovor je brz kao u kvizu i potvrdan.