Lejla Huremović je u javnosti poznata kao osoba koja se više od 15 godina aktivno bori za pravdu u našem društvu. Poznata više kroz svoj aktivistički nego profesionalni angažman, probudila je empatiju i razumijevanje kod mnogih sugrađana. Kako navodi, podrška koju je dobila izlaganjem u javnosti, dala joj je vjetar u leđa i bila je važan oslonac i sigurnost, onda kada joj je bila najpotrebnija.

Završila je Fakultet političkih nauka u Sarajevu, odsjek Komunikologije, a Geštalt psihoterapetukinja je zadnje četiri godine. Upravo tim povodom i razgovaramo danas s njom.

Kako si došla do toga da nakon Komunikologije upišeš školu za Geštalt psihoterapiju?

Komunikologija i novinarstvo su uvijek bili i ostali moja ljubav. Nakon završetka studija, devet godina sam radila u lokalnoj nevladinoj organizaciji – Sarajevski otvoreni centar – gdje sam pored rada sa medijima, analizi medijskog sadržaja, organizaciji festivala i drugih događaja i edukacija, radila i sa LGBTIQ+ zajednicom na pružanju individualne i grupne podrške i njihovom ličnom jačanju. Upravo me je taj rad podstakao da upišem psihoterapiju, jer je rad sa marginalizovanim grupama veoma izazovan i često opterećujući ukoliko nemate pozadinu u psihologiji ili psihoterapiji, odnosno ukoliko ne naučite mehanizme nošenja sa teškim životnim pričama kojima bivate preplavljeni. Raditi savjetodavnu poziciju često (gotovo uvijek) je značilo nositi je i van radnog vremena, jer nerijetko je zajednica imala potrebu za savjetima baš u večernjim satima. Svoj posao nikada nisam gledala kao posao, uvijek kao aktivizam, i uvijek sam svim srcem i tijelom ulazila u kontakt sa drugima. Mnogo me je to sve iscrpilo, jer nisam znala postaviti jasne granice i zaštititi sebe. Zato sam prije svega krenula na ličnu psihoterapiju, a zatim upisala školu za psihoterapijski rad. Željela sam pružiti sveobuhvatniju i efektivniju pomoć onima kojima je ona potrebna.

Koliko je tebi psihoterapija pomogla?

Sa potpunom sigurnošću mogu reći da mi je promijenila život. Kvalitet odnosa prema sebi i prema drugima (porodici, prijateljima/cama, kolegama/icama…) se podigao na veći nivo. Odnosno, radeći na sebi, suočavajući se sa svojim životnim traumama, odrastanjem, ratom, gubicima, pa i posljedicama koje su ostavili životni događaji, poput paničnih napada, anksioznosti, depresije, ali i zatvorenosti, krutosti – uspjela sam uveliko iscijeliti i dušu i tijelo. Već deceniju idem redovno na terapiju i mogu reći da je to najvažniji poklon koji sam sebi mogla dati.

Danas si diplomirana psihoterapeutkinja i radiš u ovoj branši već četiri godine. Sa kojim problemima najčešće klijenti dolaze?

Tako je, zadnje četiri godine radim sa klijentima/cama u Sarajevu. Radila sam volontersku praksu u Fondaciji Krila nade, a nedavno sam počela privatnu praksu. Radila sam, a i dalje radim, sa različitim profilima osoba, odnosno osobe dolaze na terapiju zbog različitih problema. Jako je česta anksioznost, naročito kod mladih, ali nije strana ni kod starijih generacija. Pored anksioznosti, ljudi se javljaju i zbog depresije, suicidalnih misli, strahova, gubitaka, tuge, nedostatka samopouzdanja, problema u partnerskim i porodičnim odnosima. Neki klijenti/ice osjećaju da su zaglavljeni u trenutku ili da se konstantno vrte u krug i žele izaći iz tog stanja. A neki se javljaju samo da bi produbili znanje o sebi, postavili životne ciljeve i prioritete, iako im je sve ok trenutno u životu. Sve osobe, bez obzira na razlog javljanja na terapiju, su dobrodošle i svaka osoba može dobiti mnogo toga na psihoterapiji. Živimo u užurbanom životu i rijetko imamo mogućnost zastati i čuti sebe, svoj unutarnji glas, svoje emocije i svoje potrebe. A nerijetko ih ni ne možemo čuti jer smo ih kroz različite životne situacije blokirali i duboko u nama zatvorili. Za mene je važno da ne gledam osobe preko dijagnoze ili problema sa kojim dolaze, već da preko puta sebe vidim potpunu osobu iza čijeg problema ili dijagnoze se krije čistina duše i ljepota ljudskog bića.

Da li je postojao neki poseban trenutak kada ste shvatili da je psihoterapija vaš životni poziv?

Da. Trenutak kada sam prvi put sjela na mjesto psihoterapeutkinje. Teško je opisati koliko je to mjesto divno. U svim našim životnim interakcijama, bilo da se susrećemo sa prijateljima/cama ili kolegama/cama, nosimo sve naše probleme, tegobe, to što nismo oprali kući suđe ili otišli u kupovinu, ili pak što imamo nekog bolesnog kući ili nemamo posao. Nekako, uvijek nam je u pozadini nešto. Kada sjedete na mjesto terapeutkinje, vi tu isključujete vašu svakodnevnicu, vaše probleme. Bivate uključeni samo u kontakt sa klijentom/icom – sada i ovdje. Ostavljanjem u pozadini svega što je vaše, uzemljujete se upravo u sadašnjem trenutku i dobijate istinsku mogućnost da obuhvatite sve ono što dolazi od klijenta/ice. Mjesto psihoterapeuta/kinje vam na neki način daje mogućnost da gledate u dušu čovjeka. Nije li to prelijep prizor!?

Još uvijek postoji stigma u našem društvu da ako idete kod psihoterapeuta onda ste “ludi”. Da li ovo sprječava osobe da naprave ovaj korak i krenu na terapiju?

Nažalost, da. Naročito je to izraženo u manjim sredinama, dok su veće malo više otvorenije. Predrasude prema odlasku na terapiju su duboko ukorijenjene. Naše društvo je duboko patrijarhalno, a to znači da se ne podržava izražavanje emocija, pa tako ni poteškoća. Prešutno se od ljudi traži da drže svoje probleme u privatnosti. Zadržavanjem emotivnih procesa, problema i poteškoća, kreiramo tempiranu bombu koja kad tad može eksplodirati ili implodirati. Upravo nam to zadržavanje emocija dodatno proizvede niz psihičkih manifestacija, poput depresije ili anksioznosti. Neke osobe se zbog stida od javljanja na terapiju u potpunosti povuku iz društva, druge se prepuste porocima. Mnogo je načina preko kojih se osobe pokušavaju nositi sa onim što ne mogu sebi ili nekome reći. A najčešće su to odluke koje još prodube te probleme. Sve to bi bilo mnogo lakše kada bi samo napravili korak ka psihoterapiji. Podrška koju dobijete na terapiji je jedinstvena, to je mjesto gdje vas niko neće osuđivati, to je prostor i vrijeme koje je samo vaše. To je mjesto gdje ćete po prvi put osjetiti neke emocije koje su u vama duboko sklonjenje. To je mjesto gdje ćete ponovo zavoljeti sebe i uvidjeti sve svoje potencijale.

Pandemija korona virusa je uveliko promijenila i percepciju da je psihoterapija samo uživo, kada su obje osobe fizički u istom prostoru. Danas mnogi terapeuti rade i online, da li je to i kod vas slučaj?

Tako je, pandemija je definitivno primorala sve nas da budemo kreativni/e i da pronađemo način kako se povezati sa drugima i van tog fizičkog kontakta. Iako je fizički kontakt neponovljivo iskustvo i psihoterapeuti/kinje su uvidjeli da online psihoterapija može ponuditi isto tako mnogo klijentu/ici. Online psihoterapija je postala uobičajena praksa koju nerijetko preferiraju klijenti/ce. Za mene je veliko da postoji ta mogućnost, naročito zbog onih koji žive u manjim sredinama gdje je stigma mnogo izražena ili gdje uopšte ne postoje psihoterapeuti/kinje. Dostupnost psihoterapije je veoma važna. A to je upravo internet omogućio. Online terapija omogućava fleksibilnost, pristupačnost, ali i udobnost koju osjećate tamo na mjestu gdje se nalazite. To može biti značajan preduslov za uspostavljanje sigurnog prostora i povjerenja sa terapeutom/kinjom.

Pored individualnih seansi, ti se baviš i grupnim radom, možeš li nam reći nešto više o tome?

Tako je, radim različite koncepte grupnih radionica. Grupne radionice su oduvijek bile moćan prostor za individualni rast i razvoj. One pružaju jedinstvenu priliku za pojedince/ke da, uz podršku grupe, lakše uoče svoje lične blokade i načine na koje pristupaju različitim aspektima svog života. U takvom okruženju, pojedinci/ke mogu dobiti povratne informacije od drugih članova/ca grupe, što im pomaže da steknu dublji uvid u svoje ponašanje i obrasce. Grupna dinamika omogućava razmjenu iskustava i perspektiva, što može biti izuzetno korisno za lični razvoj. Kroz zajednički rad i podršku, učesnici mogu pronaći nove načine za prevazilaženje izazova i unapređenje svojih vještina. Teme kojima sam se do sad bavila su vezane za prepoznavanje ličnih kapaciteta – šta je to što nas čini onim što smo danas, šta znači otvoriti se drugima i pokazati sebe, kako biti sa sobom, te kako osjetiti u svom tijelu moć – svijest o moći svog glasa, tijela i prostora. Jedna od, zasigurno, važnih tema jesu i partnerski odnosi i stilovi vezivanja. Radionice radim sa različitim grupama koje obično bivaju povezane određenim karakteristikama – mladi, samo žene, marginalizovane grupe i druge.

Za kraj, kako vam se mogu javiti oni koji žele da krenu na psihoterapiju baš kod vas?

Radujem se svakom novom ljudskom biću kojeg ću imati priliku upoznati kroz terapijski rad. A možete me kontaktirati putem maila kontakt.psihologicno@gmail.com ili na broj telefona 00387 61 316 912 (možete mi pisati i poruku na Viberu ili WhatsAppu). Važno mi je naglasiti da radim i online, pa me mogu kontaktirati i osobe van Sarajeva, ili van Bosne i Hercegovine.