U savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti, Almir Imširević zauzima posebno mjesto kao autor koji dosljedno istražuje granice između dramskog i proznog izraza, intime i historije, ličnog iskustva i kolektivnog pamćenja. Njegovo pisanje ne pristaje na jednostavne podjele niti nudi konačne odgovore — ono se razvija na „pragu“, u prostoru sumnje, svjedočenja i stalnog preispitivanja. Nakon romana „Lavanda, petrolej“, njegov autorski glas dodatno se profilira kroz suptilnu napetost između nježnosti i razaranja, između slike i njenog značenja, ostajući duboko ukorijenjen u jeziku koji istovremeno razotkriva i skriva.

U razgovoru za Urban magazin, Imširević govori o pisanju kao posljedici čitanja, o ulozi pisca kao svjedoka, o odnosu prema sjećanju, porodici i historijskim lomovima, ali i o odgovornosti koju riječ nosi. Njegovi odgovori otvaraju prostor za razumijevanje književnosti ne kao mjesta presude, već kao procesa gledanja, slušanja i pokušaja da se nevidljivo učini vidljivim.

Kako danas vidite sebe kao pisca između drame i proze, posebno nakon romana “Lavanda, petrolej”? Gdje se Vi najviše prepoznajete?

Razlika između drame i proze danas mi se čini manjom nego prije dvadeset godina. Pripovijedanje je ono što me privlači i jednom i drugom. Imamo na ovim prostorima gledališče, kazalište i pozorište, pa nam jezik dozvoljava da uočimo tri različita principa – gledanje, kazivanje i pozornost. Svijet počinjemo otkrivati gledanjem, prirodno i jednostavno. Slušanje prethodi kazivanju, a to je već teži zadatak. Čitanje od nas zahtijeva određenu vrstu napora i znanje, ali nam omogućava da u vlastitoj glavi vidimo „predstavu“, istovremeno da je režiramo, bivamo i publika i glumci. Pisanje dolazi na kraju. Ono je za mene tek posljedica, nus pojava čitanja, prirodan način da se bude dijelom svijeta knjige. Drama i proza su samo instrument, dva različita kostima koja navlačim na sebe u zavisnosti od priče koju želim ispričati. Krajnja namjera je ista.

Često govorite o “pragu” kao mjestu između svjetova. Da li je to i Vaša autorska pozicija — stalno bivanje između intime i historije, ličnog i kolektivnog?

Prag je mjesto sumnje, kolebanja i donošenja odluke. Pisac je uvijek u toj poziciji, on je onaj koji sumnja i u kojeg se sumnja. Sveznajući pripovjedač je dokazani lažljivac, nepouzdan svjedok i loš tumač. Pisac bira poziciju sa koje može osmatrati, poput snajperiste, truditi se da bude učinkovit, ali i nevidljiv. Ipak, za razliku od tih ubica sa daljine, pisac je prinuđen da onome što obrađuje, temi i likovima koje opisuje, priđe što bliže, a prateći ovu nespretnu metaforu, i da riskira, da se stalno dovodi u opasnost. Njegova samoća je, možda, ono što me najviše privlači.

Foto: Velija Hasanbegović

Vaš stil je izrazito senzibilan prema detalju i fragmentu. Da li pišete iz slike, iz atmosfere ili iz ideje? Šta je prvi okidač jedne priče kod Vas?

Vidite kako se, nažalost, i u nastavku razgovora nameće ta „vojna terminologija“, pa govorimo o „okidačima“, a valjalo bi ih izbjeći i u čudu stvaranja pronalaziti bolje i tačnije razloge, motive. Vremenom se način pisanja, taj prvi momenat prepoznavanja buduće priče, mijenjao. Danas sam u stanju prisiliti sebe da pišem „po zadatku“, bilo da sam taj zadatak dobio od nekog drugog ili je on došao iznutra. Pokušavam se, ipak, prisjetiti svojih prvih ispisanih rečenica, rađanja želje da ispričam priču, i ne pronalazim ništa važnije od – čitanja. Druge knjige, tuđe rečenice, tuđe priče, ubacile su klicu buduće zaraze. Djeca uče o svijetu posmatrajući ga, potom imitirajući ono viđeno.  Ja sam imao sreću da mi knjige koje sam čitao kao dječak izazovu potrebu za stalnim bivanjem u tom svijetu, ali i za otkrivanjem načina na koji je taj svijet stvoren. Jedna od tih knjiga je bajka poljskog autora Jana Bžehve „Akademija profesora Kleksa“, knjiga u kojoj sam decenijama kasnije otkrio sve ono što sam učio o postmodernizmu, literaturi koja međusobno komunicira, ali prije svega o magiji koju je riječ u stanju proizvesti. Kad sam odrastao pojavile su se knjige Brune Schultza, Danila Kiša, i povratak nazad, u svijet izvan i bez knjiga, postao je nemoguć. Pisanje je neuhvatljivo kao i sam trenutak zaljubljivanja. Podsjetilo me to na onu priču kojom alpinisti opravdaju svoju, nama neuhvatljivu i gotovo nerazumljivu, potrebu za penjanjem na visoke planinske vrhove. Oni, naime, na pitanje zašto se penjete na planine, odgovaraju sa – zato što su tu. Možda odgovor na pitanje o pisanju, ali i o čitanju, treba biti podjednako jednostavan i precizan. Pišem jer sam živ.

Fotografija i sjećanje često se pojavljuju kao ključni misaoni modeli Vašeg pisanja. Da li književnost za Vas funkcioniše kao “razvijanje slike” ili kao njeno dekodiranje?

Razvijanje slika mi je, ipak, bliže od bilo koje vrste dekodiranja. Dekodiranje podrazumijeva dozu nadmenosti, namjere koja vas stavlja u poziciju propovjednika umjesto pripovjedača. Književnost ne bi trebala biti držanje lekcije, podučavanje, govor sa visine. Fotografi, pogotovo u vrijeme analogne slike, nisu bili sigurni do zadnjeg momenta da li su ulovili pravi momenat, da li je fokus dobar, da li je nešto ostalo izvan željenog okvira. Razvijanje fotografije je bilo loša, ali privlačna imitacija, božanskog čina. Stvaranje svijeta od strane nesavršenog tvorca, onoga koji nerijetko može biti svjedokom loše napravljene slike, potpunog crnila umjesto preciznog prikaza situacije, ljudske figure i trenutka koji je minuo. Pisac je, ne smijemo zaboraviti, i svoj prvi čitalac. I on je u mogućnosti da se čudi toku kojim ga priča vodi, da joj se opire, da je pokušava ukrotiti, da prizna nemoć ili da se raduje samom putovanju.

Foto: Velija Hasanbegović

U jednom trenutku govorite o naratoru koji više ne može djelovati, nego samo svjedočiti. Da li Vi kao pisac sebe ponekad doživljavate upravo u toj poziciji nemoći i posmatranja?

Prirodna ljudska pozicija je pozicija nemoći. Mi znamo da, recimo, svjetlost iz udaljenih galaksija putuje milionima godina. Ono što vidimo je svjetlost davno ugašenih zvjezda. Dakle, mi gledamo trag, ono što je bilo, što je nestalo. Kosmos je arhiv svjetlosti. Astronom zna da gleda prošlost, čitalac često to zaboravi. U „Lavandi, petroleju“ narator govori iz te pozicije, iz međuprostora, onoga što u islamu nazivamo barzakhom. Roman se, na neki način, pretvara u teleskop. Posmatramo prošlost i shvatamo da sjećanje nije objekat, već radijacija. Svjedočenje nadvladava osjećaj nemoći, podsjeća na važnost odgovornosti. A to, nadam se, na kraju daje smisao.

U Vašem pisanju prisutna je stalna tenzija između nježnosti i razaranja. Da li je to nešto što svjesno gradite ili dolazi iz samog iskustva svijeta koji opisujete?

U teoriji drame, još od Aristotela, naglašavaju važnost sukoba. Mene, ipak, više interesuje napetost, stanje iščekivanja, neizvjesnost i pritisak koji prethodi sukobu, prethodi razaranju. Iskustvo nije ništa drugo do sirova građa, neuredno nabacan materijal. Ono što pisca razlikuje od drugih ljudi je, vjerovatno, sposobnost, ali prije svega želja, da se taj materijal dovede u red. Svjesnost je organizacioni princip, pravljenje izbora, strukture, davanje značenja. Ipak, valja naglasiti, i jedno i drugo se ne mogu odbaciti. Bez svjesnosti iskustvo ostaje fragmentarno, nema formu. Bez iskustva tekst postaje beživotna konstrukcija. Svijest napravi avion, iskustvo mu naspe gorivo.

Vaše pisanje često se kreće između intime i velikih historijskih lomova. Kako pronalazite ravnotežu između lične priče i kolektivne traume?

Lom je, u medicini, prekid kontinuiteta kosti i zahtijeva proces imobilizacije i zarastanja. „Svijet je ispao iz zgloba“, kaže Shakespear i opisuje narušenu stabilnost društva, a  pojedinac osjeća bol zbog „traume tkiva“. Kost zarasta, ali mjesto preloma ostaje vidljivo i zadebljano, ali krutije. Tijelo, za razliku od društva, ima biološki program zarastanja. U pisanju se ne usuđujem na sebe preuzimati ulogu doktora, ne znam način na koji bih pomagao, namještao kosti, stavljao gips ili pripisivao lijekove. Najviše što mogu je napraviti neku vrstu rendgenskong snimka, pokazati ono što se ne vidi odmah – pukotinu, prelom, promjenu. Čitalac ne prisustvuje procesu izliječenja, već dobija mogućnost posmatranja, svjedočenja. U najboljem slučaju shvata da nastala slika predstavlja i njegovo vlastito tijelo.

Često se vraćate motivu porodice kao prvog mjesta učenja svijeta. Da li se Vaše pisanje može čitati i kao istraživanje tog “prvog svijeta” iz kojeg sve kasnije proizlazi?

Porodica je primalni model stvarnosti. U njoj učimo šta je blizina, šta je strah, šta autoritet, ljubav, šta znači voljeti i izgubiti. Tu otkrivamo jezik i šutnju. Porodica nisu samo likovi, ona je i mjesto i vrijeme, „blok-univerzum“, koncentrisana verzija kosmosa. Rat je prije svega ulazak nasilja u taj „prvi svijet“.

U Vašem radu se osjeća snažna potreba za svjedočenjem, ali ne i za presudom. Da li pisac, po Vašem mišljenju, uopšte ima pravo na sud ili mu je jedina uloga da razumije?

Sud podrazumijeva hijerarhiju, precizno podijeljene uloge na onog koji ima pravo da sudi i mjerila po kojima nešto proglašava krivicom. Književnost to ne bi smjela da čini, ne može čitaoca osloboditi odgovornosti, donositi gotove presude i publiku pretvarati u navijače i naivne sljedbenike. Razumijevanje ide korak dalje od suda, ali i tu postoji opasnost od – pravdanja, izjednačavanja. Preostaje nam, dakle, uloga svjedoka. Onoga ko ne zatvara značenje, stvarnost ne reducira na presudu. Pisac označava „mjesto zločina“, iscrtava linije oko unesrećenih tijela, čini ih vidljivim. On pokazuje da prošlost nije iza, ona je oko nas.

U Vašem opusu postoji snažna svijest o prolaznosti i smrti, ali bez patetike. Kako održavate tu distancu između teških tema i emocionalne mjere?

Jezik je filter. Distanca nije odsustvo osjećaja, nego pokušaj kontrole njegove mjere. Pisac treba uvijek misliti na prostor koji ostavlja svom čitaocu, dopustiti mu ne samo da „čita između redova“, već da poželi i dopisivati, ispravljati. Sveznajući narator je davno odbačen, treba sada misliti i na pojavu „sveznajućeg čitaoca“, treba s njim biti u dijalogu. Patetika je nepotreban aditiv, pojačivač ukusa, ono što je jestivo pretvara u nezdravu hranu. Popravljanje je najjače oružje svakog pisca. Vlastiti rukopis treba očistiti od viškova, od nepotrebnih objašnjenja. Dakle, dobar roman bi trebao biti potpuno drugačiji od odgovora koje sam sebi dozvolio u ovom razgovoru.

Foto: Milomir Kovačević Strašni

Jezik u Vašim tekstovima ima posebnu težinu — odmjeren, ali emotivno snažan. Da li Vi jezik doživljavate kao zaštitu od emocije ili kao njen najprecizniji oblik?

Pitanje je mjere i namjere. Rečenica je iscrtavanje granice, dovođenje u red onoga što je tražilo da bude izgovoreno, borba sa neizdrživljošću ćutanja. Pisanje je, čini se, i postavljanje ograda, pokušaj odvajanja potrebnog od nepotrebnog, zaustavljanje meteža, određivanje mjesta gdje nešto počinje, a gdje završava. Rečenicom diktiramo trajanje pogleda, tempo, način na koji se emocija doživljava. Valja naglasiti, ograda koju postavljamo pisanjem je ona starinska, često klimava, koja dozvoljava da se između greda provuče i nešto što autor nije predvidio. Pisanje nikako nije pravljenje čvrstih nepropusnih zidova,  koji ne dozvoljavaju pogled iza. Rečenica je, dakle, ograda koja ne zatvara prostor već ga oblikuje.

Književnost u Vašem radu nije prostor odgovora, nego suočavanja. Šta Vi lično očekujete od pisanja — razrješenje, razumijevanje ili nešto treće?

U vrijeme dok je moja kćerka počinjala otkrivati knjige, izmislio sam način da nam i ta djela pomognu u međusobnom razumijevanju i zbližavanju. Dok je spavala dopisivao sam na slobodnim stranicama tih njenih prvih lektira svoje rečenice, neku vrstu pisama koja su imala namjeru da je obraduju kada ih otkrije, ali i provjere njenu posvećenost čitanju. Dopisani tekst je tako postajao sastavnim dijelom tih bajki, a nas dvoje smo bivali ravnopravni junaci raznim princezama, kraljevima, Aladinima i Zlatokosima. Ona je počela uživati u činjenici da književnost nije zatvoren prostor, već magično dvorište kojim je moguće prošetati.

Almir Imširević sa kćerkom

Koliko je za Vas važno da pisac ostane “svjedok”, a ne tumač ili sudija vremena u kojem živi?

Pisac je podsjetnik na varljivost svjedočenja, na nesavršenstvo koje je i dar i mogućnost. Prije više od dvadeset godina, jedna meni bliska osoba, ispričala mi je kako me je vidjela dok spašavam psa lutalicu iz neke duboke vode. Prepričavala mi je detalje, opisivala košulju u kojoj sam bio, izraz lica, pseću dlaku na mokroj životinju, reakciju ljudi koji su svjedočili tom činu. Tim trenutkom svjedočenja opisivala je početak zaljubljivanja. Trebalo je da prođu decenije da joj priznam da taj „junak“ nisam bio ja, da nisam spašavao nikakvog psa, da je pogriješila. Ostalo je da se pitam koliko bi se naši životi promijenili da sam rekao istinu, promijenio to jednostavno vjerovanje, odbacio lažno svjedočenje. Odgovor ne znam, odbacujem nagađanja, ali iskreno vjerujem u važnost i lažnih sjećanja, u mogućnost da utiču na najbolji mogući način. Da nam živote odvedu u divnom pravcu, da omoguće neka buduća rađanja. Piscu ostaje da bude siguran u čudo pripovjedanja, u riječ koja obavezuje. Odgovornost je važnija od iskrenosti.

U Vašem radu često se osjeća ideja da se prošlost stalno ponavlja kroz nove oblike. Da li pisanje doživljavate kao pokušaj prekida tog ponavljanja ili njegovog razumijevanja?

Ponavljanje je nedovršeno razumijevanje. Dakle, govorimo o psihološkom, a ne hronološkom ponavljanju. Pisanje ne posjeduje moć da prekine bilo šta. Može tek pokušati da promijeni ili poboljša način na koji vidimo, posmatramo. Ona je prebacivanje platna preko nevidljivih tijela, način da duhove učinimo vidljivim. U slučaju „Lavande, petrolej“ to je korištenje ćefina, bijelih, jednostavnih neukrašenih platana, pokušaj da ljude, događaje, obrasce, otjelotvorim, a čitaoca dovedem u poziciju u kojoj više ne može govoriti o neutralnosti. Ponavljanje, samo po sebi, nije uvijek negativno. Mala djeca uživaju u ponavljanju, u ritualima koji ih umiruju i prizivaju osjećaj sigurnosti. Jedenje, spavanje, sve su to ljudima potrebni ponavljajući koncepti. Snaga molitve je, između ostalog, i u njenom ponavljanju. Plesa nema bez ponavljanja. Ni pozorišta. Disanje je najbolji podsjetnik na važnost ponavljanja. Razumijevanje je počast, ali i ono što nas izvlači iz ugodnosti. To je početak stida, odgovornosti i unutrašnjeg nemira. Sa znanjem se povećava i bol. „Sad mi je sve jasno“, rečenica je koja ne priliči čovjeku.

Ako biste morali sažeti svoju poetiku u jednu misao — ne kao zaključak nego kao stav — šta bi ona bila danas?

Sve je zapisano – pisanje je pokušaj da tragove nevidljive tinte učinim vidljivim, da papir izložim pravoj svjetlosti.