Razgovarala: Elma Fišić
Foto: Kruno Hrkać

Između umjetničkog djela i promatrača uvijek postoji prostor koji treba ispuniti – znanjem, iskustvom, emocijom ili pitanjima. Upravo u tom prostoru djeluje Dinko Baković. Kao kustos, historičar umjetnosti, likovni kritičar i predavač, umjetnost ne promatra samo kao predmet istraživanja nego kao živ dijalog koji se neprestano gradi između autora, institucije i publike. Njegov profesionalni put vodi od muzejskih postava i Venecijanskog bijenala do akademskih učionica i stručnih tekstova, spajajući istraživački rad, kritičko promišljanje i praksu u jedinstven pogled na umjetnost kao prostor susreta, dijaloga i društvene refleksije. U razgovoru za Urban govori o odgovornosti kustosa, ulozi kritike, inkluzivnosti muzeja i izazovima koje pred kulturne institucije postavljaju nove tehnologije.

Vaš profesionalni put povezuje kustoski rad, historiju umjetnosti, likovnu kritiku i akademsku zajednicu. Što vas je najviše privuklo svijetu umjetnosti i kada ste shvatili da će to biti Vaš životni poziv?

Moj interes za umjetnost razvijao se spontano, kroz svakodnevne susrete sa starim časopisima i stripove koje smo imali u kućnoj biblioteci, dječje enciklopedije, ali i školske udžbenike te časopise poput Modre laste, Meridijani i Radosti koji su bili među prvim izvorima kroz koje sam otkrivao svijet slika i ilustracija. Posebno su mi zanimljive bile ilustracije Ivana Viteza čiji je vizualni izraz u meni poticao istraživanje između stvarnog i zamišljenog, figuralnog i apstraktnog te vizualnog i tekstualnog. Iako su moji interesi tijekom odrastanja bili raznoliki, uvijek su se na neki način vraćali umjetnosti, najčešće slikarstvu. Ta rana fascinacija slikom i potreba za razumijevanjem onoga što vidim postupno su se razvijale kroz obrazovanje i kasnije me usmjerile prema studiju povijesti umjetnosti. Tijekom studiranja shvatio sam da me nije dovoljno samo promatranje umjetnosti, nego i njezino istraživanje, interpretacija i približavanje drugima. Kustoski rad, likovna kritika i akademski angažman za mene danas nisu odvojena područja, nego različiti načini razumijevanja umjetnosti i stvaranja prostora u kojem ona može komunicirati s publikom.

Posjetitelj aktivno sudjeluje u procesu razumijevanja umjetnosti

Kao kustos Muzeja moderne umjetnosti Sveučilišta u Mostaru sudjelovali ste u brojnim izložbenim projektima. Što za Vas čini uspješnu izložbu, kvalitetan postav, dobra priča ili dijalog koji uspije ostvariti s publikom?

Za mene uspješna izložba proizlazi iz ravnoteže između kvalitetnog postava, jasne kustoske koncepcije i sposobnosti stvaranja dijaloga s publikom. Svaka izložba treba imati svoju priču, a njezina snaga proizlazi iz načina na koji povezuje umjetničko djelo, autora i posjetitelja. U stvaranju izložbenog narativa, čini mi se da je publici posebno privlačna osobna priča umjetnika, njegovo stvaralačko iskustvo, ideje koje su ga vodile te predmeti, okolnosti i vizualni poticaji koji su ga okruživali u trenutku nastanka djela. Istraživanje tih elemenata omogućuje dublje razumijevanje umjetničkog procesa i otvara prostor za kvalitetnu interpretaciju. Kustos svojom vizijom postava nastoji amplificirati umjetnikovu ideju, stvarajući prostor koji publiku istovremeno informira, educira i pruža iskustvo. Takav pristup pokušao sam primijeniti u radu na izložbi Služba oka fra Petra Perice Vidića, gdje je cilj bio predstaviti njegov bogat umjetnički opus kroz razumijevanje osobnog, duhovnog i stvaralačkog konteksta u kojem je nastajao. Izložba je omogućila sagledavanje njegova slikarstva kroz različite faze i tematske cjeline, ali i približavanje autora publici kroz senzibilitet čovjeka koji je istovremeno i umjetnik i svećenik koji nije dopustio da činjenica progresivnog gubljenja vida utječe na njegov optimizam, umjetničku poetiku i način promatranja svijeta. Suvremena muzejska praksa sve više naglašava iskustveni aspekt izložbe. Promišljenim postavom, različitim interpretativnim metodama i stvaranjem imerzivnog iskustva moguće je oblikovati prostor u kojem posjetitelj aktivno sudjeluje u procesu razumijevanja umjetnosti. Najvažnijim smatram upravo taj odnos između umjetničkog djela i publike jer uspješna izložba kod posjetitelja stvara emociju, potiče znatiželju i ostavlja prostor za osobno promišljanje.

Bili ste dio organizacijskog tima Bosne i Hercegovine na 60. Venecijanskom bijenalu savremene umjetnosti. Koliko je to iskustvo promijenilo vaš pogled na domaću umjetničku scenu i njezin međunarodni potencijal? Kako Vam se čini ovogodišnje izdanje bijenala?

Sudjelovanje na Venecijanskom bijenalu bilo je iznimno vrijedno iskustvo za mene koje mi je dodatno potvrdilo važnost suvremene umjetnosti kao prostora međunarodne komunikacije i razmjene ideja. Često nazivana Olimpijadom umjetnosti, zbog svoje važnosti u praćenju aktualnih umjetničkih tendencija i stvaranju platforme, Bijenale stvara i legitimitet državama i umjetnicima koji na njemu sudjeluju uz činjenicu da se lokalne i regionalne umjetničke prakse mogu sagledati u odnosu prema globalnim kretanjima. Posebna vrijednost Bijenala ogleda se u mogućnosti da različite kulturne sredine predstave vlastite umjetničke pozicije i uključe se u međunarodni dijalog suvremene umjetnosti. U tom kontekstu bila mi je čast da sam na 60. Venecijanskom bijenalu sudjelovao kao dio organizacijskog tima koji je predstavljao Bosnu i Hercegovinu s projektom Mjera mora. Zanimljivo je možda istaknuti kako je to bio prvi put da predstavnik Bosne i Hercegovine dolazi iz Mostara, tj. Hercegovine, kipar Stjepan Skoko te da je nositelj projekta prvi put bila akademska zajednica, Sveučilište u Mostaru sa svojim Muzejom moderne umjetnosti. Za nas je to bio važan trenutak kojeg smo doživjeli kao afirmaciju umjetničkih potencijala Hercegovine i potvrdu da Mostar može biti nezaobilazna stanica umjetničke produkcije, prostor u kojem se susreću različite umjetničke ideje, istraživanja i suvremene prakse. Iskustvo rada na predstavljanju Bosne i Hercegovine dodatno mi je potvrdilo da domaća umjetnička scena prati suvremena umjetnička strujanja, a upravo kroz vlastite specifičnosti i iskustva otvara prostor za nova promišljanja i autentična umjetnička rješenja. Problemi kojima se lokalna zajednica bavi nisu izolirani, nego su dio širih globalnih pitanja koja obilježavaju suvremeno društvo.

Osim kustoskog rada, bavite se i likovnom kritikom. Koliko je danas teško pisati iskrenu i argumentiranu kritiku u vremenu kada dominiraju promocija i društvene mreže?

Likovna kritika danas djeluje u znatno izmijenjenom umjetničkom i društvenom kontekstu nego ranije. Razvoj tehnologije, dostupnost materijala za umjetničku produkciju, ali i digitalne platforme omogućile su veliku ekspanziju broja autora i vidljivosti njihovih radova. Kroz povijest umjetnosti kriteriji vrednovanja mijenjali su se zajedno s umjetničkim praksama. Nekada su tehnička izvrsnost, pomicanje granica likovnog jezika i poslije akademsko obrazovanje umjetnika imali snažnu ulogu u razumijevanju njegova mjesta u umjetnosti. Danas je obrazovanje i dalje važan temelj, ali suvremena umjetnička praksa sve više počiva na osobnim narativima, istraživanju identiteta, citatnosti, reinterpretaciji, interdisciplinarnosti i različitim konceptualnim pristupima. Takav razvoj donio je brojne vrijedne umjetničke rezultate i otvorio prostor za nove načine razmišljanja o umjetnosti. Istovremeno, koncept, interpretacija i priča koja prati umjetničko djelo ponekad zauzimaju vrlo važnu ili čak važniju poziciju u odnosu na samo likovno oblikovanje. Upravo zato uloga likovne kritike ostaje važna jer treba uspostaviti ravnotežu između razumijevanja novih umjetničkih praksi i promišljanja njihovih estetskih, formalnih i društvenih vrijednosti. Nekada je kritička riječ pojedinaca kroz novinske kolumne i javni diskurs snažno utjecala na oblikovanje umjetničkog mnijenja, a danas na vidljivost umjetnika utječu brojni faktori. Među njima su galerijski sustavi, tržište umjetnina, promidžba i međunarodna prepoznatljivost, a s druge strane upotreba i novih tehnologija i zahtjeva društva. Zbog toga je važno da se razvija nova generacija likovnih kritičara koja je obrazovana i koja ostavlja trag na području kojim se bavi, bilo u tematskom smislu, bilo u geografskom. Dok su ranije kritički stav često oblikovali pojedinci snažnog intelektualnog autoriteta, danas se razvija sustavniji pristup kroz stručne tekstove, monografije i publikacije posvećene umjetničkoj kritici. Možda je stoga i zgodno spomenuti kako je u pripremi knjiga odabranih likovnih kritika o umjetnicama i umjetnicima iz Bosne i Hercegovine koju spremamo kolege kustosi i ja s ravnateljem Muzeja moderne umjetnosti kao jedinstvenu publikaciju suvremene likovne kritike u BiH.

Povezivanje teorijskog znanja s praktičnim iskustvom

Predajete na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Kako izgleda rad sa mladim historičarima umjetnosti, koliko ih zanima suvremena umjetnička scena u odnosu na klasičnu umjetnost?

Rad sa studentima povijesti umjetnosti uvijek je iznimno poticajan jer se radi o generaciji koja umjetnost promatra kroz drugačije iskustvo nego prethodne generacije. Njihova svakodnevica obilježena je vizualnom kulturom, digitalnim medijima i stalnom izloženošću različitim oblicima umjetničkog izraza. Primjećujem da studenti najveći interes pokazuju upravo prema modernoj i suvremenoj umjetnosti, jer u njoj prepoznaju teme koje su im bliske i koje povezuju s vlastitim iskustvom. Privlače ih umjetničke prakse koje govore o identitetu, društvenim promjenama, tehnologiji, svakodnevnom životu i aktualnim pitanjima zajednice. Klasična umjetnost ostaje temelj njihova obrazovanja i važan prostor za razumijevanje razvoja umjetničkih jezika, ali suvremena umjetnost često im pruža neposredniji prostor za dijalog i osobnu interpretaciju. Posebno važnim smatram povezivanje teorijskog znanja s praktičnim iskustvom. Povijest umjetnosti nije disciplina koja se može u potpunosti razumjeti samo kroz knjige i predavanja. Studenti kroz sudjelovanje u izložbenim postavima, radu na programima muzeja, susretima s umjetnicima i različitim oblicima muzejske djelatnosti dobivaju neposredan uvid u procese koji oblikuju suvremenu umjetničku scenu.

Bavite se sakralnom umjetnošću i kulturnom baštinom. Kako pronaći ravnotežu između očuvanja tradicije i suvremenih interpretacija kulturnog naslijeđa?

Sakralna umjetnost jedna je od tema kojima se bavim u svom radu, jednako kao što su to različiti umjetnici, njihovi opusi i širi fenomeni unutar likovne umjetnosti. Ona predstavlja iznimno slojevito područje jer u sebi povezuje umjetničku vrijednost, duhovnost, povijest, tradiciju i iskustvo zajednice koja ju je stvarala. Kada govorimo o ravnoteži između očuvanja tradicije i suvremenih interpretacija kulturnog naslijeđa, smatram da je najvažnije razumjeti kontekst u kojem je određeno umjetničko djelo nastalo. Tradicija nije nepromjenjiva kategorija, nego živi proces koji se kroz različita razdoblja ponovno čita i interpretira. Posebno mi je važan primjer kipara Stipe Sikirice, čiji sam sakralni opus istraživao kroz povezanost umjetničkog izraza, duhovnosti i tradicije. Njegova djela pokazuju kako suvremeni umjetnik može polaziti od duboko ukorijenjenih kulturnih obrazaca, a istovremeno ih oblikovati kroz vlastiti likovni jezik. U tom odnosu između naslijeđenih vrijednosti i osobnog umjetničkog promišljanja nastaje prostor u kojem tradicija ostaje živa. Sličan princip možemo prepoznati i u širem promatranju kulturne baštine ovog prostora, primjerice kroz stećke, koji predstavljaju jedinstven povijesni i umjetnički fenomen. Oni svjedoče o slojevitosti vremena u kojem su nastajali i o različitim utjecajima koji su oblikovali kulturni krajolik. Za primjer ovakvog holističkog primjera reinterpretacije stećaka ističem rad Adisa Eliasa Fejzića koji pronalazi kako se baština ne nalazi samo u pojedinačnim spomenicima, nego se proteže kroz prostor, običaje, memoriju i različite oblike stvaralaštva koji su se kroz stoljeća međusobno ispreplitali. Stoga kulturna baština nije samo predmet zaštite i očuvanja, nego i prostor dijaloga, susreta različitih iskustava i razumijevanja širih kulturnih procesa koji oblikuju našu sadašnjost.

Vaš rad obuhvaća i projekte namijenjene djeci te osobama s poteškoćama u razvoju. Koliko muzeji danas uspijevaju biti inkluzivni prostori otvoreni za sve? U posljednje vrijeme sve se više govori o utjecaju umjetne inteligencije na umjetnost i muzejski sektor. Smatrate li da će nove tehnologije biti prijetnja ili prilika za kustosku praksu?

Muzejske institucije trebaju imati važnu ulogu u funkcioniranju društva jer čuvaju vrijednosti koje nadilaze pojedinca i jedno vrijeme. One brinu o materijalnoj i nematerijalnoj baštini, o sjećanjima, događajima i ljudima koji su oblikovali određene zajednice. Često upravo muzeji čuvaju lekcije iz prošlosti koje su kroz vrijeme potisnute ili zaboravljene. Muzeji danas sve više nastoje postati inkluzivni prostori otvoreni različitim skupinama posjetitelja. Njihova uloga nije samo čuvanje i prezentiranje umjetničkih djela i kulturne baštine, nego i pronalaženje novih načina komunikacije s publikom. Posebno mi je važan rad s djecom i osobama s poteškoćama u razvoju jer upravo takvi programi pokazuju koliko umjetnost može biti prostor susreta, učenja i zajedničkog iskustva, a drago mi je da takav pedagoški program provodimo u našem Muzeju. Kada govorimo o utjecaju novih tehnologija na umjetnost i muzejski sektor, smatram da ih treba promatrati prvenstveno kao alat i mogućnost za razvoj novih pristupa. Tehnologija može olakšati dostupnost sadržaja, otvoriti nove načine interpretacije i omogućiti publici korištenje alata koji joj ranije nisu bili dostupni. Međutim, svaka nova tehnologija sama po sebi ne stvara umjetnost. Najvažniji elementi i dalje ostaju ideja, originalnost, autorski pristup i sposobnost umjetnika da ponudi novo promišljanje svijeta. Kao primjer možemo spomenuti razdoblje velike popularnosti NFT umjetnosti, kada se često govorilo da će digitalna tehnologija potpuno promijeniti umjetnički sustav, položaj umjetnika i način funkcioniranja galerija. Iako su NFT projekti otvorili zanimljive mogućnosti, njihov se tržišni utjecaj pokazao znatno ograničenijim nego što se u početku predviđalo. S druge strane, umjetnici koji tehnologiju koriste kao sredstvo vlastitog izraza pokazuju njezin stvarni potencijal. Primjerice, rad umjetnika Dalibora Nikolića pokazuje kako suvremeni umjetnik može koristiti nove tehnologije i različite medije za stvaranje autentičnog umjetničkog jezika. Nikolić u takvim postupcima prepoznaje sintezu fotografije i grafičkog dizajna, odnosno povezivanje vizualnih principa koji danas dobivaju novu vidljivost kroz razvoj platformi temeljenih na umjetnoj inteligenciji i društvenim mrežama. Tehnologija ne zamjenjuje umjetničku ideju, nego postaje prostor njezina daljnjeg istraživanja i transformacije.

Kada biste morali izdvojiti jedan umjetnički projekt, izložbu ili autora koji je obilježio vaš dosadašnji profesionalni razvoj, što biste odabrali i zašto?

Teško je izdvojiti samo jedan projekt koji je obilježio moj dosadašnji profesionalni razvoj jer je svaki projekt sa sobom donio novu vrstu energije, drugačiji izazov i novo iskustvo. Svaki susret s umjetnikom, svaki proces istraživanja i svaka izložba donijeli su mi nove spoznaje o umjetnosti, kustoskom poslu, funkcioniranju kulturnog sustava, ali i o vlastitom profesionalnom razvoju. Možda opsegom najveća izložba na kojoj sam do sada sudjelovao je bila retrospektiva Vesne Vuga Sušac koja me pozvala na suradnju prilikom obilježavanja 25 godina njene umjetničke karijere. Svaki projekt traži drugačiji pristup i izaziva vas na nov način. Ipak, kao jedan od projekata koji bih posebno izdvojio jest projekt Rijeke, tragovi i sprege. Ono što ga čini posebnim jest činjenica da je nastao iz inicijative Zajedno za rijeke koja dolazi iz područja zaštite prirode i civilnog sektora The Nature Conservancy i nekoliko regionalnih udruženja za zaštitu prirode, a umjetnost je prepoznata kao snažan medij za otvaranje dijaloga o odnosu čovjeka i okoliša. Posebno mi je zanimljiv taj obrat u kojem umjetnička kolonija nije nastala iz tradicionalnog umjetničkog sustava, nego iz potrebe da se određena društvena tema sagleda kroz kreativni i interpretativni potencijal umjetnosti. Umjetnici kroz vlastite senzibilitete i iskustva istražuju rijeke kao prirodne, kulturne i emocionalne krajolike, a ovaj projekt mi je važan jer pokazuje koliko (suvremena) umjetnost može biti otvorena prema drugim disciplinama i koliko može reagirati na pitanja koja nadilaze samu umjetničku produkciju. Rijeka u tom kontekstu nije samo motiv ili vizualni predložak, nego prostor memorije, identiteta, prirodnog nasljeđa i ljudskog iskustva. Kroz ovaj projekt umjetnici su napravili originalne radove nadahnute rijekom i interpretirali probleme koje ih danas susreću, te dva zajednička rada u kojima smo istraživali kulturnu baštinu stećaka tehnikom arheografike te izradili grafičku mapu nadahnutu prirodom. Ponovno se pokazalo kako umjetnost ima snagu povezati različite perspektive, otvoriti pitanja i omogućiti publici da određene teme vidi na nov način.