Razgovarala: Elma Fišić
Foto: Aida Redžepagić

Razgovor je jedna od rijetkih formi koja se, uprkos svim tehnološkim i društvenim promjenama, suštinski nije promijenila. Dobar razgovor ne potvrđuje unaprijed formirana mišljenja niti traži konačne zaključke; on postavlja pitanja, ostavlja mjesta za nijanse i podsjeća da se ljudi, baš kao ni njihove ideje, ne mogu razumjeti izvan okolnosti koje su ih oblikovale. Iz tog uvjerenja nastala je i nova platforma za razgovor Urban magazina: prvi Urbanov podcast pod nazivom “U kontekstu”. U središtu razgovora nisu samo biografije gostiju, nego njihove ideje, iskustva i vrijednosti, a svaka epizoda nastoji otvoriti prostor za promišljanje.

Takav koncept nije slučajan. Upravo zato u ovom broju predstavljamo Jasenku Paraliju, urednicu i voditeljicu podcasta “U kontekstu”. Jasenka je svoj profesionalni put gradila na spoju književnosti, psihologije, komunikacija i rada u kulturi – disciplinama koje, svaka na svoj način, polaze od istog pitanja: kako razumjeti čovjeka. Život između Bosne i Hercegovine, Njemačke, Italije i Sjedinjenih Američkih Država dodatno je oblikovao njen pogled na društvo i međuljudske odnose, ali i učvrstio uvjerenje da se najvažnije priče ne otkrivaju kroz gotove odgovore, nego kroz pažljivo postavljena pitanja. U razgovoru za Urban govori o tome zašto vjeruje da je kontekst važniji od brzih zaključaka, šta je naučila slušajući ljude i zbog čega kvalitetan razgovor, zapravo, počinje tek kada se ugase kamere.

Za početak, kako biste se predstavili nekome ko prvi put sluša podcast „U kontekstu“? Obično Vi postavljate pitanja. Koliko vam je danas neobično biti s one druge strane?

Moram priznati da mi je uvijek bilo lakše postavljati pitanja nego govoriti o sebi. Jedna meni draga osoba često kaže da joj je zanimljivo kako bez problema mogu satima razgovarati s drugima, a čim razgovor treba usmjeriti prema meni, postane mi pomalo nelagodno. Ljudi to ponekad protumače kao stidljivost, povučenost ili, ako me vole, skromnost kojoj smo učeni kod kuće. Ja mislim da je razlog mnogo jednostavniji – oduvijek me više zanimalo slušati nego govoriti. Možda i nije slučajno. I književnost i psihologija počinju istom stvari – slušanjem. Kada vodite razgovor, sva pažnja usmjerena je na drugu osobu. Pokušavate razumjeti šta je oblikovalo njen pogled na svijet, šta je pokreće i kako je postala ono što jeste. Danas sam ja s druge strane i priznajem da mi je to pomalo neobična uloga.

Kada bih se predstavljala nekome ko prvi put sluša „U kontekstu“, rekla bih da je moj profesionalni put, iako naizgled raznolik, uvijek pratio istu nit. Bez obzira na to da li sam se bavila komunikacijama, književnošću, psihologijom ili radom u kulturi, najviše su me zanimali ljudi – način na koji razmišljaju, donose odluke, nose se s izazovima i pokušavaju razumjeti sebe i svijet oko sebe. Vjerujem da su razgovori jedan od rijetkih prostora u kojem danas još uvijek možemo zastati i zaista čuti jedni druge. Zato je i nastao podcast „U kontekstu“. U vremenu u kojem se zaključci često donose prebrzo, željela sam stvoriti prostor koji neće tražiti brze odgovore, nego bolje razumijevanje. Vjerujem da se tek kada nekoga zaista saslušamo otvara mogućnost da razumijemo i njega, ali i sebe.

Potreba da budemo viđeni, saslušani i prihvaćeni je univerzalna

Završili ste književnost u Sarajevu, a potom i psihologiju u Americi. Kako su se spojile te dvije, naizgled različite discipline? Šta Vam je psihologija objasnila o ljudima, a što književnost nije mogla – i obrnuto?

Uvijek sam imala potrebu da čovjeka pokušam razumjeti prije nego što ga procijenim. Mislim da me upravo ta radoznalost vodila kroz različite faze života. Kada danas pogledam unazad, pomalo je simbolično da je svaka faza mog obrazovanja bila vezana za drugu zemlju. Književnost sam upoznavala u Bosni i Hercegovini, psihologiju produbljivala u Americi i Njemačkoj, doktorski put nastavila u Njemačkoj. Danas mi se čini da nije riječ o tri odvojena poglavlja, nego o jednoj istoj priči koja se samo nastavila na drugom mjestu.

Ako je književnost otvorila prostor da osjetim čovjekovo iskustvo, psihologija mi je dala priliku da ga bolje razumijem. Jedna razvija empatiju kroz priču, druga kroz susret sa stvarnim ljudima. Zato ih nikada nisam doživljavala kao različite puteve, nego kao dva pogleda na istu ljudsku prirodu. Možda je najveća razlika u tome što književnost ne traži da sve objasni. Ona nas uči da možemo živjeti i s pitanjima. Psihologija, s druge strane, pokušava razumjeti obrasce i pronaći put prema promjeni. Mislim da nam je u životu potrebno i jedno i drugo.

Živjeli ste u Njemačkoj, Italiji, Bosni i Hercegovini i SAD-u. Šta Vam je svaka od tih zemalja donijela, profesionalno i privatno? Da li Vas je život u različitim kulturama naučio drugačije slušati ljude i njihove priče?

Svaka zemlja ostavi trag, čak i onda kada toga nismo svjesni. Njemačka me naučila strukturi, istrajanosti i odgovornosti. Moj kratki, ali slatki boravak u Italiji me podsjetio da život nije samo produktivnost nego i ljepota svakodnevice, razgovora i zajedništva. Amerika me je, moram priznati, ohrabrila da razmišljam hrabrije, da postavljam pitanja i da se ne bojim novih početaka. Bosna i Hercegovina je ipak ono što zovemo “drugi par rukava”. To je moja domovina, rijeka iz koje sam potekla.  Naučila me otpornosti, humoru i tome da ljudi često pronađu način da sačuvaju toplinu čak i u najtežim okolnostima.

Život u različitim kulturama nauči vas jednoj važnoj stvari – da ljudi mnogo više liče jedni na druge nego što se razlikuju. Razlikuju se običaji, jezici i navike, ali potreba da budemo viđeni, saslušani i prihvaćeni univerzalna je svuda.

Vjerovatno ste umorni od ovog kliše pitanja – ali prosto moram primijetiti da se iza bogatog geografskog životnog polja kod Vas ponovo upisala Bosna. Zašto je život u Bosni specifičan i zanimljiv? I zašto mu se vraćamo – a zašto od Bosne bježimo?

Mislim da ljudi iz BiH često nose jednu unutrašnju podijeljenost. Odlazimo jer tražimo sigurnost, prilike ili mir. Vraćamo se jer tražimo pripadnost. Čini mi se da Bosnu najviše razumijemo tek kada neko vrijeme živimo izvan nje. Tada shvatimo da nam ne nedostaju samo mjesta, nego način na koji ovdje živimo. Teško je na ovom mjestu ne upasti u kliše i odgovora, ali za mene je suština da u BiH se još uvijek priča prije nego što se pređe na stvar. Nekome ko dolazi sa strane to može izgledati kao gubljenje vremena. Meni je to podsjetnik da ljudi nisu nastali da žive samo od obavljenih zadataka.

S druge strane, Bosna nije jednostavna zemlja za život. Ona zna biti teška, spora i iscrpljujuća. Ali istovremeno ima nešto što je teško objasniti ljudima koji ovdje nisu živjeli – nevjerovatnu sposobnost da između ljudi stvori bliskost, humor i osjećaj zajedništva. Možda joj se upravo zato i vraćamo. Ne zato što vjerujemo da je savršena, nego zato što nas podsjeća na dio nas koji u ubrzanijim životima lako zaboravimo.

Iza javnih uloga sasvim obični ljudi

Radili ste u izdavaštvu, marketingu i kulturi. Šta vas je privlačilo tim oblastima? Kako bi izgledao, u skladu s Vašim osobinama, idealan radni dan?

Sve te oblasti imaju jednu zajedničku tačku – naraciju. Bez obzira da li uređujete knjigu, razvijate kampanju ili organizujete kulturni događaj, uvijek pokušavate ispričati priču koja će nekoga dotaći.

Idealan radni dan za mene nije onaj u kojem nemam obaveza, nego onaj u kojem mogu spojiti kreativnost i razgovor s ljudima. Volim dane u kojima postoji prostor za istraživanje, pisanje, susrete i nove ideje. Rutina je korisna, ali znatiželja je ono što me pokreće.

Otvaramo poglavlje „U kontekstu“ – zašto baš taj naziv? Šta želite da slušaoci dobiju nakon svake epizode?

Naziv „U kontekstu“ nastao je iz uvjerenja da nijedna priča nije potpuna ako je posmatramo izvan okolnosti u kojima je nastala. U fokusu podcasta nisu samo biografije naših gostiju, nego način na koji razmišljaju o temama u kojima su relevantni i iskustva iz kojih su ti stavovi nastali.  Vjerujem da tek tada razgovor dobija stvarnu vrijednost.

U tom nekom riječima skoro neuhvatljivom momentu mislim da se gledateljima otvara širina razumijevanja teme.  Ako uspijemo otvoriti prostor za drugačije promišljanje i kvalitetniji dijalog, onda je podcast ispunio svoju svrhu.

Kako birate goste – šta je presudno da neko dobije poziv?

Bit ću jednostavna: Ne biram goste po tome koliko su popularni, nego koliko imaju šta reći.

Najzanimljiviji sagovornici ne moraju biti oni koji najviše govore, nego oni koji imaju iskustvo, integritet i spremnost da budu iskreni. Mene zanima priča koja može inspirisati, otvoriti novo pitanje ili ponuditi drugačiji pogled na svijet.

Da li Vam obrazovanje iz psihologije pomaže da postavite pravo pitanje u pravom trenutku? Postoji li pitanje koje uvijek želite postaviti gostima, bez obzira na to čime se bave?

Apsolutno. Psihologija me naučila da dobro pitanje rijetko nastane samo iz pripreme. Ono nastaje iz pažljivog slušanja, ali i iz pokušaja da razumijete čovjeka – njegov način razmišljanja, vrijednosti i iskustva koja su ga oblikovala.

Zato ne postoji jedno univerzalno pitanje koje postavljam svakom gostu. Ali gotovo uvijek pokušavam doći do trenutka ili iskustva koje je najviše uticalo na način na koji danas razmišlja. Mislim da se upravo tu krije ono najzanimljivije, jer mnogo govori o čovjeku, a ne nalazi se u njegovoj biografiji.

Kako izgleda priprema jedne epizode – koliko istraživanja stoji iza jednog razgovora?

Priprema počinje mnogo prije uključivanja kamera. Čitam intervjue, knjige, tekstove, slušam druga gostovanja i pokušavam razumjeti put kojim je sagovornik prošao. Ali jednako važno je ostaviti prostor da razgovor ode u neočekivanom pravcu. Najljepši trenuci u podcastu gotovo nikada nisu unaprijed isplanirani.

Šta ste kroz podcast naučili o ljudima, a šta o sebi?

Naučila sam da ljudi mnogo češće žele biti saslušani nego impresionirati druge. Podcast me podsjetio koliko su ljudi složeniji nego što na prvi pogled djeluju. Često iza sigurnih stavova stoje dileme, iza velikih uspjeha nevidljivi neuspjesi, a iza javnih uloga sasvim obični ljudi. Razgovori me uvijek iznova podsjete koliko je važno ne donositi zaključke prebrzo.

O sebi sam naučila da još uvijek imam veliku radoznalost i da me iskreni razgovori pune energijom. Svaka epizoda me podsjeti koliko se čovjek može obogatiti kada je dovoljno radoznao da postavlja pitanja i dovoljno otvoren da ga odgovori mogu iznenaditi.

U vremenu brzine, podcast je postao prostor sporosti

Zašto je podcast kao forma komunikacije danas toliko popularan i privlačan?

Mislim da ljudi danas sve više osjećaju zamor od površnih sadržaja. Podcast vraća ono što smo gotovo izgubili – vrijeme za razgovor. Omogućava da neko objasni svoju misao bez prekidanja i bez potrebe da sve stane u nekoliko sekundi. U vremenu brzine, podcast je postao prostor sporosti. Upravo zato je toliko važan.

Šta vas trenutno najviše inspiriše?

Najviše me inspirišu ljudi koji ostaju dosljedni svojim vrijednostima bez obzira na okolnosti. Inspirišu me moja djeca, dobre knjige, umjetnost, putovanja, razgovori nakon kojih dugo razmišljate, ali i obični susreti koji vas podsjete koliko su ljudske priče neiscrpan izvor učenja.

Šta ste, slušajući ljude i radeći u različitim oblastima kreativne industrije, naučili o ljudima? Koju osobinu kod ljudi najviše cijenite, a koju najteže podnosite?

Naučila sam da iza gotovo svakog uspjeha stoji mnogo više rada, sumnji i odricanja nego što se vidi izvana. Ljude zanima rezultat, a rijetko put koji je do njega doveo. Najviše cijenim ljude čije se riječi i postupci ne razilaze, koji su radoznali i spremni učiti bez obzira na to koliko iskustva imaju. To su ljudi kojima vjerujete i kada griješe.

Kroz godine rada mi se čini da sve teže podnosim nedostatak empatije, površnost i potrebu da se o svemu ima brz i konačan sud. Mislim da možemo imati različita mišljenja, ali ne bismo smjeli izgubiti sposobnost da pokušamo razumjeti jedni druge.

Za kraj – šta biste voljeli da ljudi zapamte kada ugase jednu epizodu podcasta „U kontekstu“?

Voljela bih da ugase epizodu s osjećajem da su kroz temu upoznali čovjeka, a ne samo njegovu funkciju ili javnu sliku. Ako nakon razgovora požele pročitati nečiju knjigu, poslušati njegovu muziku, drugačije pogledati na neku situaciju ili jednostavno postaviti sebi jedno novo pitanje – onda je podcast ispunio svoju svrhu. Na kraju, vjerujem da kvalitetan razgovor ne završava kada se ugasi kamera. On tada tek počinje, u mislima onoga ko je gledao.