Senahil Asanagić, autor romana prvijenca “Prokleta brda”: Prilika glasu koji nije smio nestati

Senahil Asanagić rođen je u Velikoj Kladuši, a život ga je u turbulentnim devedesetim godinama doveo u Ljubljanu. Ekonomist po struci, poslovni čovjek po karijeri, a pripovjedač po unutrašnjem zovu, danas pred čitaoce donosi svoj prvi roman – Prokleta brda.

Knjigu koja govori o zemlji, zavičaju, ljubavi, boli, patnjama, nasilju, ženskoj snazi i pamćenju. Roman je inspiriran stvarnim događajima, ispripovijedan ženskim glasom a opisuje ga se kao “književni sevdah” jedne zemlje u kojoj ljubav, bol i zulum rastu iz iste brazde.

Roman Prokleta brda vaš je književni prvijenac. Kada ste prvi put osjetili da ovu priču morate napisati?

Mislim da takve priče ne nastaju u jednom trenutku. One dugo žive u čovjeku, nekad kao sjećanje, nekad kao nemir, nekad kao dug prema onima koji više nisu tu da sami govore.

Kod mene je ta priča dugo postojala u fragmentima. U glasovima, u slikama, u rečenicama koje sam čuo kao dijete, u porodičnim pričama koje su se prenosile poluglasno. Nekad uz kahvu, nekad u tišini, nekad kroz uzdah, a nekad kroz ono što niko nije do kraja rekao.

Tek kasnije sam shvatio da u tim pričama nije bila samo jedna porodična historija, nego čitav jedan svijet. Svijet žena koje su nosile kuće, djecu, zemlju, muževe, ratove, nepravde i šutnje. Svijet u kojem se mnogo toga preživljavalo, a malo toga objašnjavalo.

U jednom trenutku sam osjetio da više nemam pravo tu priču držati samo za sebe. Kao da je tražila svoj oblik. Kao da je rekla: sad je vrijeme da se napišem.

U središtu romana je Sebila. Zašto ste odlučili pisati ženskim glasom?

Zato što je taj glas bio najistinitiji za ovu priču.

Da sam pisao izvana, s neke muške distance, mislim da bih izgubio ono najvažnije. Ova priča nije samo o događajima. Ona je o osjećaju života. O onome što se nosi u prsima. O onome što žena vidi, prešuti, izdrži, oprosti ili ne oprosti.

Sebila nije zamišljena kao “lik” u književnom smislu. Ona je za mene bila prisustvo. Glas. Neko ko ne govori da bi se žalio, nego da bi posvjedočio. Ona ne traži sažaljenje. Ona priča svoj život onako kako se život u tim krajevima često i pričao – s mjerom, s bolom koji nije uvijek izgovoren do kraja, s mudrošću koja ne viče.

Pisati ženskim glasom bilo je i velika odgovornost. Morao sam paziti da ne govorim umjesto nje, nego da joj otvorim prostor da ona govori. To je za mene možda bio i najteži dio pisanja romana.

Roman je pisan posebnim, arhaičnim bosanskim jezikom, koji nosi mnogo topline, starine i autentičnosti. Koliko vam je bilo važno da se taj jezik sačuva?

Bilo mi je izuzetno važno. Taj jezik nije samo sredstvo pripovijedanja, nego dio svijeta iz kojeg roman dolazi. Da smo ga previše “ispeglali” i približili savremenom jeziku, izgubili bismo puno od duše romana.

Sebila ne može govoriti jezikom koji ne pripada njenom vremenu, njenom prostoru i njenom unutrašnjem svijetu. Njena rečenica mora imati miris starih vremena i mora ostati opervažena mehkoćm bosanskog govora koji se danas sve rjeđe čuje.

Pri tome bih se posebno zahvalio lektorici Ameri Spahić, koja je obavila izuzetan posao. Ona nije samo popravljala tekst u tehničkom smislu, nego je razumjela šta taj jezik znači za roman. Uspjela je sačuvati njegov arhaični bosanski duh, a istovremeno ga učiniti jasnim, čitkim i urednim za savremenog čitaoca.

To je vrlo osjetljiv posao. Treba znati gdje ne dirati, gdje samo malo poravnati, a gdje pomoći rečenici da prodiše. Mislim da je Amera tu našla pravu mjeru i da je njen rad važan dio konačnog oblika romana.

U tekstovima koji prate roman često se kaže da je Prokleta brda “književni sevdah”. Šta za vas znači ta formulacija?

Ta odrednica me je duboko dotakla kada ju je Almir Flisar, moj dobar prijatelj i urednik romana, prvi put izgovorio. Jer sevdah se često svodi na pjesmu, a on je, po mom mišljenju, mnogo više od toga.

Sevdah je stanje duše. To je ona tačka gdje se ljepota i bol ne mogu razdvojiti. Gdje voliš nešto što te je možda ranilo. Gdje se sjećaš nečega od čega si otišao, ali ga nisi nikada sasvim napustio. Gdje tuga nije samo tuga, nego ima neku svoju toplinu, dostojanstvo i dubinu.

U tom smislu, Prokleta brda zaista jesu književni sevdah. Ne zato što roman pokušava oponašati pjesmu, nego zato što nosi isti unutrašnji ritam. U njemu ima ljubavi, bola, zuluma, radosti, stida, ponosa, zemlje, kuće, odlazaka i povrataka.

To je sevdah jedne zemlje, ali i sevdah jedne žene.

Roman je inspiriran stvarnim događajima. Koliko ste se držali stvarnosti, a koliko ste dopustili književnosti da preuzme priču?

Stvarnost je bila korijen. Književnost je bila krošnja.

Želio sam ostati vjeran onome što se zaista dogodilo, ali sam isto tako morao pustiti književnosti da priču otvori, produbi i učini je univerzalnijom. To je vrlo osjetljiva granica: poštovati stvarne ljude i njihovu sudbinu, a istovremeno napisati roman koji će živjeti i izvan jedne porodice.

Stvarni događaji dali su romanu težinu, ali književnost mu je dala dah. Ona je omogućila da se pojedinačno iskustvo otvori prema nečemu širem. Da Sebila ne bude samo jedna žena, nego da u njoj mnogi prepoznaju svoje majke, nane, bake, tetke, žene iz komšiluka, žene koje su se borile, šutjele, radile, nosile i opstajale.

Nisam želio sve objasniti. Nisam želio sve zatvoriti. Život se nikada ne objasni do kraja. Zato ni roman ne smije čitaocu uzeti prostor da osjeti.

Jedan od snažnih slojeva romana je nasilje – porodično nasilje, zulum, nepravda učinjena ženi. Kako ste pristupili toj temi?

S velikim oprezom.

Nasilje u romanu nije tu da bi šokiralo. Ono nije ukras drame. Nažalost, ono je dio stvarnosti mnogih ženskih sudbina. I nekada i danas. Možda se mijenjaju okolnosti, jezik, vrijeme, ali mehanizmi šutnje, stida i izdržavanja često ostaju isti.

Meni je bilo važno da nasilje ne pojede Sebilu. Ona nije samo žrtva. Ona je mnogo više od onoga što joj je učinjeno. Ona voli, radi, misli, pamti, gradi, trpi, oprašta, ne oprašta, diše. Njen život nije reduciran na bol, iako bol jeste važan dio tog života.

Mislim da je to ključno. Ako pišete o nasilju nad ženama, morate paziti da ženi ne oduzmete ono što joj je nasilje već pokušalo oduzeti – dostojanstvo i glas.

Čitatelji koji su imali priliku vidjeti prve tekstove o romanu često spominju opise Krajine, prirode, starih bosanskih enterijera, predmeta. Koliko vam je bio važan taj vizualni sloj?

Izuzetno važan.

Za mene prostor nije pozadina. Prostor je lik. Brda, doline, voda, avlija, kuća, soba, singerica, ćilim, kamen – sve to nosi pamćenje. U starim kućama predmeti su svjedoci. Oni pamte ruke koje su ih dodirivale, dane koji su prošli, šutnje koje su se u njima skupljale.

Krajina je sama po sebi dramatična. Lijepa, tvrda, nježna i surova istovremeno. Ima u tom prostoru neke čudne mješavine bajke i ožiljka. I mislim da je upravo ta mješavina bila važna za roman. Ljepota prirode ne poništava bol priče. Naprotiv, ona je čini još dubljom. Jer život često i jeste takav: oko čovjeka cvjeta svijet, a u njemu se nešto lomi.

Ahmed Burić je u svom osvrtu napisao da u knjizi postoji nešto zbog čega čitalac “apsolutno zavoli glavnu junakinju” – neka životna strast i vitalizam koji joj daju snagu da izdrži. Kako ste vi doživjeli te riječi?

Vrlo emotivno. Jer mislim da je pogodio suštinu.

Sebila nije velika zato što nikada nije slaba. Ona je velika zato što, uprkos svemu, u njoj ostaje život. To je taj vitalizam. To nije optimizam u površnom smislu. To je nešto dublje. Neka unutrašnja odluka da čovjek neće biti samo ono što mu se dogodilo.

Ahmed je u svom tekstu otvorio i pitanje koje me posebno dirnulo: ako smo ono najbolje u nama dobili od svojih majki, od koga su to dobile naše majke?

To je jedno od najdubljih pitanja koje se može postaviti nakon čitanja ovog romana. Jer roman ne govori samo o jednoj generaciji. On pita šta se prenosi. Bol, naravno. Ali i snaga. I mudrost. I sposobnost da se voli i onda kada život nije bio blag.

Dr. Lejla Panjeta roman je opisala kao historijsko-lirski snažnu priču o vremenu koje prolazi, ali nikada ne nestaje. Da li ste tokom pisanja osjećali tu historijsku dimenziju?

Da. Ali nisam želio pisati historijski roman u klasičnom smislu.

Historija u Prokletim brdima nije samo niz velikih događaja. Ona ulazi u kuću. U brak. U porodicu. U zemlju. U odnose. U strahove. U odluke koje ljudi donose, često ne znajući da ih je historija već pritisnula uza zid.

U krajevima poput naših, vlasti su se mijenjale, ratovi su dolazili i prolazili, granice su se pomjerale, a čovjek je morao nastaviti živjeti. Orati, rađati, šiti, sahranjivati, slaviti, šutjeti, čekati. To me zanimalo. Kako velika historija postaje mala svakodnevica. I kako ta svakodnevica ostavlja tragove koje porodice nose generacijama.

Vrijeme prolazi, ali ne nestaje. Ono ostaje u jeziku, u običajima, u porodičnim ranama, u onome što se govori i u onome što se zaobilazi.

Vi živite u Sloveniji, a roman je duboko vezan za Bosnu i Krajinu. Da li je udaljenost pomogla ili otežala pisanje?

Realno, i jedno i drugo.

Kad si daleko, zavičaj postane jasniji, ali i bolniji. Ono što ti je nekada bilo svakodnevno, odjednom postane dragocjeno. Miris zemlje poslije kiše, glas starijih ljudi, način na koji se sjedi u kući, način na koji žena prešuti rečenicu, način na koji neko kaže “hajde, proći će” – sve to iz daljine dobije drugu težinu.

Možda je udaljenost bila potrebna da bih mogao vidjeti cjelinu. Da sam bio preblizu, možda bih vidio samo detalje. Ovako sam osjećao i bol i nježnost distance.

Ali čovjek nikada sasvim ne ode. Može živjeti u Ljubljani, može stvoriti porodicu, posao, dom, ali ako nosi Bosnu u sebi, ona se javlja. Nekad kao pjesma, nekad kao nemir, nekad kao roman.

Roman je dobio i snažnu likovnu opremu kroz djela akademskog slikara Admira Ganića iz ciklusa Scenografija za sevdah. Kako je došlo do te saradnje?

To je bio jedan od jako lijepih trenutaka u procesu nastanka knjige.

Dugo smo razmišljati kako roman vizualno opremiti. Nismo željeli ilustraciju u banalnom smislu. Trebalo nam je nešto što neće prepričavati roman, nego će s njim razgovarati. Nakon što se odrednica književni sevdah udomaćila, pojavila ideja da se povežemo s Admirom Ganićem, bosanskohercegovačkim slikarom koji živi i stvara u Sloveniji, a koji je radio ciklus Scenografija za sevdah. Već sam naziv tog ciklusa bio je kao stvoren za našu knjigu.

Admir je pročitao roman i odmah osjetio njegovu atmosferu. Kroz razgovor, kroz dijalog između slike i teksta, izabrani su motivi za naslovnicu i unutrašnju opremu i time postali dio identiteta knjige. I nastavak te priče je jako zanimljiv. Uz knjigu smo pripremili i posebnu ediciju grafika Admira Ganića koja donosi mogućnost da se svijet romana sačuva i u likovnom obliku.

Planirana je posebna edicija četiri različite grafike iz serije Scenografija za sevdah, svaka u ograničenom broju od 30 primjeraka, potpisana i opremljena certifikatom autora.

To je za mene predivno jer roman na taj način izlazi iz okvira same knjige.

U tom susretu književnosti i likovne umjetnosti postoji nešto vrlo prirodno. I roman i grafike govore o prostoru, tišini, tragu, zavičaju, unutrašnjoj scenografiji čovjeka.

U pripremi je i ideja promocija koje bi povezale književni, likovni i muzički sevdah. Možete li nam reći više o tome?

To je ideja koja me posebno raduje i koju razvijamo, jer osjećam da Prokleta brda traže više od klasične promocije. Ovaj roman ima svoj damar i bilo bi lijepo da se to na predstavljanjima osjeti i kroz senzorični doživljaj.

Zato razvijamo koncept književnog, likovnog i muzičkog sevdaha. Književni sevdah je roman, likovni sevdah su Ganićeve grafike, a muzički sevdah je onaj živi glas koji sve to može povezati i dati publici dodatnu emocionalnu dubinu.

Trenutno smo najdalje u razgovorima sa Sevdah horom Rosa, koji u Sloveniji na posebno lijep način njeguje sevdalinku. Vjerujem da bi takav spoj riječi, slike i pjesme mogao promocijama dati snagu i toplinu kakvu ljudi žele a ujedno bi to bila i najljepša promocija bosansko-hercegovačke kulture i umjetnosti.

Gdje planirate predstavljati roman?

Jedan od prijatelja koji je knjigu čitao dok je nastajala, izjavio da potreba po njenom čitanju raste sa kvadratom udaljenosti od rodne grude. Zato bi najprije počeli sa dijasporom – Slovenijom, gdje je knjiga i nastala a na to i u BiH. Planiramo promocije u Ljubljani, Jesenicama, Velenju, Celju, Mariboru, Kopru. Hrvatska i Austrija također imaju publiku za ovu knjigu.

Što se tiče Bosne i Hercegovine – Sarajevo, Bihać, Velika Kladuša… Puno će nam značiti svaki poziv iz gradova koje možda nisam spomenuo.

Volio bi da te promocije budu susreti ljudi. Da dođu oni koji vole knjige, ali i oni koji nose zavičaj u sebi. Oni koji možda dugo nisu čuli neku riječ iz djetinjstva. Oni koji će u Sebili prepoznati nekoga svog.

Šta očekujete od čitalaca? Kakvu reakciju priželjkujete?

Ne očekujem da svi roman pročitaju na isti način. To ne bi ni bilo dobro.

Neko će u njemu vidjeti priču o ženi. Neko priču o porodici. Neko o zavičaju. Neko o nasilju. Neko o ljubavi. Neko o staroj Bosni. Neko o onome što su mu pričali njegovi stari, a sjećanja na to su izblijedila.

Najviše bih volio da čitalac nakon završetka knjige osjeti potrebu da nazove nekoga. Majku. Oca. Nanu. Sestru. Prijatelja. Nekoga iz zavičaja. Ili da se sjeti nečije rečenice koju je davno čuo.

Ako roman probudi sjećanja, ako otvori razgovor, ako nekome pomogne da bolje razumije žene iz svoje porodice, onda je učinio mnogo.

Postoji li opasnost da ovakva knjiga bude doživljena samo kao “nostalgična”?

Nadam se da ne, jer nostalgija je samo jedan sloj.

Ovo nije roman koji idealizira prošlost. U njemu ima ljepote, ali ima i zuluma. Ima topline, ali ima i nasilja. Ima zavičaja, ali i pitanja šta zavičaj sve može nositi – i dobro i teško.

Nostalgija zna biti opasna ako briše bol. Meni to nije bila namjera. Ja sam želio da ljepota i rana stoje zajedno. Kao što često stoje u životu.

Zavičaj nije samo razglednica. Zavičaj je i ono što nas oblikuje, i ono što nas boli, i ono čemu se vraćamo, i ono od čega bježimo. Prokleta brda pokušavaju govoriti o svemu tome.

Zašto naslov Prokleta brda?

Zato što brda u romanu nisu samo geografski prostor. Ona su sudbina, granica, strah, zaklon, pamćenje. Ona čuvaju tajne, ali i stvaraju osjećaj da čovjek živi pod nečim što je starije od njega.

“Prokleta” ne znači samo ukleta u nekom vanjskom smislu. To je i pitanje: šta je to što ljudi nasljeđuju, a ne preispituju? Koji se obrasci prenose? Koja se šutnja smatra normalnom? Koji se zulum prihvata kao sudbina?

Naslov je tvrd, ali mislim da je tačan. A opet, roman možda na kraju pita i nešto drugo: jesu li brda zaista prokleta, ili ih takvima čine ljudi koji ne znaju prekinuti ono što ih uništava? Što više razmišljam o tome,  sve više mi se čini da nakon naslova Prokleta brda stoji jedan nevidljivi upitnik.

Mnogi će vas pitati: zašto u jeku poslovne karijere, ulazite u književnost?

Zato što čovjek prije ili kasnije mora odgovoriti onome što ga iznutra zove.

Posao je važan. Karijera je važna. Porodica je najvažnija. Ali postoje stvari koje ne nestaju samo zato što ih odgađamo. Pisanje je kod mene dugo bilo negdje u pozadini, kao potreba da se stvari slože, da se dug vrati, da se glas sačuva.

Ne doživljavam sebe kao nekoga ko je “odlučio postati pisac”. Prije bih rekao da me ova priča natjerala da pišem. I možda je to dobro. Jer kada čovjek ne piše iz ambicije, nego iz potrebe, tekst ima drugu vrstu iskrenosti.

Šta biste rekli čitaocu koji još ne zna da li je ovo knjiga za njega?

Rekao bih mu: ako u sebi nosite mrvu zavičaja, ovo bi mogla biti knjiga za vas.

Ako ste ikada slušali stare ljude i tek kasnije shvatili šta su vam govorili, ovo je knjiga za vas.

Ako ste se ikada pitali šta su naše majke, nane i bake morale nositi da bismo mi danas bili ovdje, ovo je knjiga za vas.

Ako volite romane u kojima priroda, kuća, predmeti i tišina imaju dušu, ovo je knjiga za vas.

Ako mislite da je nasilje tema o kojoj treba govoriti dostojanstveno, bez senzacionalizma, ali jasno i otvoreno, ovo je knjiga za vas.

I ako vjerujete da neke priče ne smiju nestati, onda mislim da ćete razumjeti Prokleta brda.

Za kraj, šta za vas danas predstavljaju Prokleta brda?

Predstavljaju dug i zahvalnost.

Dug prema onima koji su živjeli prije nas. Prema ženama koje nisu imale priliku napisati svoje priče. Prema zemlji iz koje sam potekao. Prema jeziku koji me oblikovao. Prema zavičaju koji se ne završava granicom.

A zahvalnost zato što je roman našao svoj put. Do urednika koji ga je prepoznao. Do lektorice, dizajnerke, slikara, programera, recenzenata, prvih čitalaca. Do ljudi koji su ga razumjeli i prije nego što je izašao iz štampe.

Možda je to najveća potvrda da ova priča nije samo moja. Ona pripada mnogima.

I zato se nadam da će knjiga doći do onih kojima je potrebna. Do onih koji će je čitati natenane. Do onih kojima će nešto vratiti. Do onih koji će je čitati brzo. Do onih koji će u njoj pronaći nečiji glas, šapat, vrisak, neku ranu ili neku snagu.

Jer Prokleta brda nisu samo priča o onome što je bilo. Ona su i pitanje šta ćemo s onim što pamtimo i kako se postaviti prema onome što nas čeka.