Razgovarala: Elma Hodžić
Dobitnica Plakete Grada Sarajeva za doprinos kulturnom životu, Claudia Zini kroz svoju kustosku i istraživačku praksu već godinama razvija suptilan i promišljen dijalog o načinima na koje umjetnost može artikulisati iskustva postkonfliktnih društava. U radu s umjetnicima, studentima i zajednicama, kroz platformu Kuma International, Zini oblikuje prostor u kojem umjetnost postaje mjesto susreta, razumijevanja i pažljivog promišljanja kolektivnog sjećanja. U razgovoru govori o etici reprezentacije, ulozi umjetnosti u procesima obnove i ličnom odnosu prema Bosni i Hercegovini kao prostoru koji je trajno oblikovao njen profesionalni i emotivni horizont. Može li umjetnost, u vremenu fragmentiranih sjećanja i trajnih društvenih podjela, još uvijek otvoriti prostor za susret koji nadilazi historijske, identitetske i emotivne granice?
Vaš istraživački i kustoski rad dugoročno je usmjeren na vizualne prakse u postkonfliktnim društvima — kako danas definirate ulogu umjetnosti u artikulaciji i posredovanju kolektivnog sjećanja?
U svom radu umjetnost manje vidim kao nešto što definiše kolektivno sjećanje, a više kao prostor koji omogućava da se ono izrazi, propituje i dijeli s drugima. Sjećanje nikada nije jedinstveno niti fiksno — ono je fragmentirano, emotivno i često predmet različitih tumačenja, posebno u postkonfliktnim kontekstima. Umjetnost omogućava nijansiraniji pristup tim kompleksnostima. Ona može nositi kontradikcije, dati prostor ličnim pričama i otvoriti razgovore koji možda ne bi bili mogući u formalnijim ili institucionalnim okvirima. Ono što me najviše zanima jeste način na koji umjetničke prakse mogu djelovati kao oblik posredovanja — ne nudeći odgovore, već stvarajući uslove za susret. Kroz izložbe, radionice i kolektivne procese, umjetnost može povezati različite perspektive i životna iskustva, omogućavajući im da postoje zajedno bez potrebe za konačnim razrješenjem. U tom smislu, umjetnost postaje alat za slušanje, empatiju i postepenu obnovu veza — ne samo s prošlošću, nego i među ljudima danas.
U kojoj mjeri savremena umjetnost u Bosni i Hercegovini uspijeva prevazići binarne narative žrtve i traume, te otvoriti prostor za kompleksnije interpretacije nedavne prošlosti?
Posljednjih godina primjećujem značajnu promjenu u umjetničkim praksama u Bosni i Hercegovini, gdje umjetnici počinju otvarati sjećanja i iskustva koja su dugo ostajala neizgovorena ili manje vidljiva. Ovi radovi često prevazilaze dominantne narative uvodeći kompleksnije i ponekad neugodne perspektive — uključujući priče koje se ne uklapaju lako u ustaljene okvire viktimizacije ili kolektivnog identiteta. U nekim slučajevima, oni daju prostor i onima koji su možda osjećali da nema mjesta za njihova iskustva unutar javnog narativa, kao da su neka sjećanja bila vidljivija ili legitimnija od drugih. Mnogi od ovih radova su izrazito lični. Umjetnici često promišljaju vlastita iskustva, svoje porodice i neposredno okruženje, stvarajući intimnije i nijansiranije razumijevanje prošlosti. To vidim kao znak određene zrelosti — kako unutar umjetničkog polja, tako i društva šire. Ovi novi narativi ne zamjenjuju postojeće, već ih proširuju, omogućavajući slojevitije i inkluzivnije razumijevanje prošlosti.
Foto: Amina Hećimović
Kako je nastala Kuma International?
Osnovali ste Kuma International kao platformu za umjetnost iz postkonfliktnih društava — šta je bila Vaša početna vizija i kako se ona razvijala? Koliko je teško održati ovakav tip organizacije u kontekstu kakav je BiH, ali i šire regije?
Kuma International osnovala sam dok sam radila doktorat na Courtauld Institute of Art u Londonu, gdje sam istraživala savremenu umjetnost Bosne i Hercegovine. U to vrijeme primijetila sam da unutar akademskog i kustoskog okruženja kojem sam pripadala postoji vrlo malo znanja ili razumijevanja umjetničkih praksi iz Bosne i Hercegovine. Kuma je nastala upravo iz tog nedostatka — kao način povezivanja bosanskohercegovačkih umjetnika i umjetničkih praksi s međunarodnim studentima, istraživačima, kustosima i publikom, dok je istovremeno od samog početka funkcionisala i kao edukativna platforma. Kao kustosica bila sam navikla raditi s umjetnicima i izložbama, ali sam osjećala da u ovom kontekstu same izložbe nisu dovoljne. Kompleksnost recentne historije i načini na koje se ona reflektuje u umjetničkim praksama zahtijevali su dublji nivo angažmana. Počela sam razmišljati o Kumi ne samo kao o kustoskom projektu, nego i kao o prostoru za istraživanje i učenje — mjestu gdje se umjetnički radovi mogu kontekstualizirati, diskutovati i, kada je potrebno, dodatno objasniti. To je proizašlo i iz mog vlastitog iskustva historičarke umjetnosti koja se susretala s radovima koji se bave ratom i traumom, a koji su otvarali brojna pitanja, posebno ona vezana za etiku, reprezentaciju i odgovornost.
Tokom vremena Kuma se razvijala organski. Od male inicijative prerasla je u širu platformu koja uključuje edukativne programe, izložbe i saradnje, ali njena osnovna namjera ostala je ista: stvoriti prostor u kojem se umjetnosti može pristupiti s pažnjom, dubinom i kritičkim promišljanjem. Kada je riječ o izazovima, resursi — posebno finansijski — svakako predstavljaju važan problem. Međutim, Kuma je rasla postepeno i vrlo svjesno. Nikada nismo pokušavali praviti prevelike ili neodržive korake. Umjesto toga, gradili smo je polako, korak po korak, razvijajući projekte onda kada su postojali pravi uslovi i mogućnosti za finansiranje. Na neki način, upravo je taj tempo oblikovao i samu platformu — omogućivši joj da ostane fleksibilna, otvorena za promjene i duboko povezana s kontekstom u kojem djelujemo.
Foto: Amina Hećimović
Kroz Kumu razvijate transnacionalni dijalog između različitih postkonfliktnih konteksta — koje su ključne sličnosti, a gdje prepoznajete nepremostive razlike među tim iskustvima? Kako pristupate etičkim izazovima reprezentacije traumatičnih iskustava? Koliko kustoska praksa, u kontekstu kakav je BiH, nužno prelazi granice izložbenog i ulazi u polje društvenog angažmana?
Kroz Kumu smo se prvenstveno fokusirali na Bosnu i Hercegovinu, a u posljednje vrijeme sve više i na Ukrajinu. Ono što usmjerava naš pristup nije toliko direktno poređenje različitih konteksta, koliko pažljivo posmatranje samih umjetničkih praksi. Ono što prepoznajem kao zajedničku nit između različitih postkonfliktnih konteksta jeste snažna potreba umjetnika da ispričaju vlastite priče. Iz toga proizlaze brojne teme koje se stalno vraćaju — gubitak doma, raseljenost, trauma, pitanja identiteta, dijaspora i proces obnove. To su iskustva koja odjekuju kroz različite kontekste, iako se manifestuju na veoma različite načine. Moja perspektiva prvenstveno dolazi iz rada historičarke umjetnosti i kustosice. Tokom godina pažljivo sam pratila, istraživala i prikupljala umjetničke prakse koje se bave ovim temama, gotovo stvarajući jednu vrstu dugoročnog arhiva kroz same umjetničke radove. Posmatrajući različite kontekste i generacije umjetnika, fascinira me koliko se često ponavljaju slična emotivna i egzistencijalna pitanja — posebno ona vezana za dom, gubitak, sjećanje i pripadnost. Istovremeno, veoma sam svjesna da je svaki kontekst duboko specifičan. Moje iskustvo i etički okvir ukorijenjeni su u Bosni i Hercegovini i tu svijest uvijek nosim sa sobom kada pristupam drugim kontekstima. Jednako tako, trudim se da ne projiciram niti prevodim jedno iskustvo na drugo. Zbog toga mi je izuzetno važno raditi sa lokalnim glasovima i kroz njih. Unutar Kume mi je uvijek bilo važno da bosanskohercegovački umjetnici govore sami za sebe, a isto važi i kada radimo u drugim kontekstima. Moja uloga kustosice često je da stvorim uslove da se to dogodi — da podržim, povežem i kontekstualiziram — dok sama, na mnogo načina, ostajem u pozadini.
Kada je riječ o etici, posebno u radu s traumatičnim historijama, ovaj pristup mi je od suštinske važnosti. Ne radi se o predstavljanju drugih, već o stvaranju prostora za samoreprezentaciju i pažljivom promišljanju o tome kako se priče dijele, ko ih dijeli i u kojem kontekstu. Istovremeno, svjesna sam i da unutar same Bosne i Hercegovine postoje veoma različita postkonfliktna iskustva i sjećanja. Ipak, kada posmatram umjetnike s kojima radimo, ne vidim nepremostive razlike. Ono što mnogo češće vidim jeste zajednička senzibilnost i duboka briga za ljude i zajednice iz kojih dolaze. Susretala sam radove iz veoma različitih konteksta koji o gubitku govore na zapanjujuće slične načine — bilo da je riječ o iskustvu porodica tokom i nakon rata, ili o dugoročnim emocionalnim posljedicama traume, uključujući PTSP kod očeva, vojnika i preživjelih. U tom smislu, tuga, raseljenost i potreba za obnovom postaju duboko univerzalne teme. Na kraju, u kontekstu kakav je Bosna i Hercegovina, osjećala sam da je važno da kustoska praksa prevaziđe granice samog izložbenog prostora. Za mene je to značilo stvaranje prostora za dijalog, refleksiju, učenje i susret — ne u direktno aktivističkom smislu, nego kroz dugoročan rad s umjetnicima, studentima i različitim zajednicama. U tom smislu, izložbe su samo jedan dio mnogo šireg procesa.
Foto: Amina Hećimović
Proces postaje zajednički, a odgovornost se također dijeli
Uvodite u praksu participativne i kolaborativne modele rada — kako vidite odnos između umjetničke autonomije i društvene odgovornosti u takvim procesima?
U Kumi ne radimo samo s umjetnicima, nego i sa studentima, učesnicima naših programa i članovima lokalnih zajednica, i to je ključan dio načina na koji pristupamo saradnji. Naši učesnici dolaze iz veoma različitih sredina i konteksta, često iz cijelog svijeta, i upravo to stvara posebnu vrstu ravnoteže unutar grupe. Upravo zbog toga Summer School od samog početka zamišljam kao zatvoren i ograničen format — malu grupu ljudi koja zajedno radi sedam ili četrnaest dana. To nam omogućava da izgradimo povjerenje, provedemo vrijeme zajedno i stvorimo prostor u kojem se ljudi osjećaju sigurno da dijele iskustva i dublje se uključe u razgovor. U tom smislu, participativni rad nije samo pitanje uključivanja većeg broja ljudi, već stvaranja uslova za povjerenje, smislenu razmjenu i iskren dijalog. To podrazumijeva pažnju prema dinamici unutar grupe, različitim nivoima iskustva i emotivnoj težini tema kojima se bavimo. Ne vidim to kao ograničavanje umjetničke autonomije, nego prije kao proširivanje konteksta unutar kojeg rad nastaje. Proces postaje zajednički, a odgovornost se također dijeli — ne kao nešto nametnuto, nego kao nešto što se gradi kroz dijalog i prisustvo.
S obzirom na Vaše dugogodišnje iskustvo života i rada u Sarajevu, kako se mijenjao Vaš vlastiti istraživački pogled na ovaj kontekst — od inicijalne “vanjske” perspektive do današnje pozicije?
Kada sam prvi put došla u Sarajevo, moja perspektiva je neizbježno bila perspektiva nekoga izvana. Na neki način bila sam i prilično naivna — vođena radoznalošću i entuzijazmom, ali bez dubljeg razumijevanja konteksta u koji dolazim. Tokom godina to se značajno promijenilo. Dug život i rad u Sarajevu omogućili su mi da razvijem mnogo dublje i nijansiranije razumijevanje njegovih društvenih, historijskih i emotivnih slojeva. Izgradila sam bliske odnose, kako privatne tako i profesionalne, i osjećam se sve više integrisano. Na mnogo načina osjećam se sve manje kao strankinja — iako sam svjesna da ću, na nekom nivou, to uvijek ostati. Ta pozicija je istovremeno obogaćujuća i izazovna. S jedne strane, omogućava mi angažman koji je utemeljeniji i informisaniji. S druge strane, to također znači da sam ponekad veoma blizu samom kontekstu — možda čak i previše blizu. Postoje trenuci kada emotivna bliskost ili lični odnosi otežavaju održavanje određene kritičke distance. Kao istraživačica i kustosica, stalno pregovaram tu ravnotežu — između uključenosti i distance, između pripadanja i posmatranja. Mislim da je upravo to kontinuirano preispitivanje postalo važan dio moje prakse.
Foto: Amina Hećimović
Često ističete da su ljudi razlog zbog kojeg ste ostali. Kako su ti susreti oblikovali Vaš profesionalni put i pogled na umjetnost? Kako danas, s vremenskim odmakom, gledate na svoju prvobitnu percepciju postkonfliktne BiH i na ono što ste ovdje zatekli?
Ljudi koje sam ovdje upoznala zaista su promijenili moj život. Susreti, razgovori i povjerenje koje su mi mnogi ljudi pružili tokom godina oblikovali su ne samo moj profesionalni put, nego i način na koji razumijem umjetnost. Imam duboko poštovanje prema iskustvima koja su ljudi dijelili sa mnom — njihovim borbama, otpornosti i načinima na koje nastavljaju živjeti i nositi se sa složenim stvarnostima. Ta iskustva i dalje oblikuju i inspirišu moj rad. Vjerujem da je bogatstvo umjetničkih praksi u Bosni i Hercegovini duboko povezano upravo s tim proživljenim iskustvima. Intenzitet emocija, dubina promišljanja i potreba da se artikuliše ono što je proživljeno doprinose izuzetno snažnom i značajnom umjetničkom pejzažu. Kada se osvrnem unazad, shvatam da je moja početna percepcija postkonfliktne Bosne bila prilično ograničena. Vjerovatno sam bila fokusirana na određene narative ili očekivanja. Vremenom sam ovdje pronašla nešto mnogo složenije, slojevitije i duboko ljudsko. Upravo ta kompleksnost nastavlja oblikovati moj rad i moj odnos prema ovom prostoru.
U kojoj mjeri institucije kulture u BiH danas prepoznaju i podržavaju prakse koje se bave suočavanjem s prošlošću, i gdje vidite prostor za njihov razvoj?
Mislim da postoji sve veća svijest unutar kulturnih institucija o važnosti suočavanja s prošlošću, ali nivo podrške i prepoznavanja ovih praksi i dalje značajno varira. Postoje institucije i pojedinci koji su iskreno posvećeni stvaranju prostora za kritičko promišljanje i umjetničke prakse koje se bave sjećanjem, traumom i recentnom historijom. Istovremeno, strukturalni izazovi — ograničena finansijska sredstva, institucionalna nestabilnost i političke osjetljivosti — često otežavaju da se ovakav rad dugoročno i kontinuirano održava. Zbog toga veliki dio inicijative i dalje dolazi od nezavisnih organizacija, umjetnika i manjih platformi koje mogu djelovati fleksibilnije i preuzimati određene rizike. I moja vlastita praksa razvijala se uglavnom unutar tog nezavisnog prostora, fokusirajući se na izgradnju projekata i stvaranje konteksta koji mogu funkcionisati s određenim stepenom autonomije. Iz mog iskustva, čini mi se da u Sarajevu postoji nešto izraženiji odnos prema prošlosti nego u nekim drugim dijelovima zemlje, iako to naravno varira i zavisi od lokalnih dinamika. Vidim veliki prostor za razvoj snažnijih i dugoročnijih sistema podrške — ne samo u smislu finansiranja, nego i kroz dugoročnu institucionalnu posvećenost. Potrebno je ne samo predstavljati ove prakse, nego ih dublje integrisati u kulturne programe, obrazovanje i javni diskurs.
Claudia Zini | Foto: Umut Baltaci
