Jovana Kusmuk: Dizajn nakita kao projektovanje nosivih objekata

Razgovarala: Iman della Luna Glušac

Beton obično posmatramo kao materijal prostora: vezujemo ga za zidove, konstrukcije, gradove i njihovu težinu. Jovana Kusmuk pomjera ga iz tog konteksta i daje mu novu mjeru – onu ljudskog tijela. Kao arhitektica, beton ne posmatra samo kao građevinski materijal, već kao prostor za istraživanje forme, proporcije, strukture i teksture, pretvarajući ga u nosive objekte koji se kreću zajedno s tijelom.

U njenom radu nakit prestaje biti tek ukras. Postaje mala arhitektura, skulpturalni fragment i produžetak tijela, ali i način da se preispita šta određuje vrijednost jednog predmeta. Razgovaramo o brutalizmu na tijelu, odnosu geometrije i ergonomije, nesavršenostima koje nastaju u procesu izrade, Sarajevu kao gradu arhitektonskih slojeva i potrazi za vlastitim autorskim jezikom između arhitekture, umjetnosti i dizajna.

Beton je materijal koji povezujemo s gradovima, konstrukcijama i masom. Vi ste mu dali sasvim drugo mjesto – približili ste ga koži. Šta ste u betonu vidjeli što drugi nisu?

Privukli su me njegova sirovost, struktura, tekstura, ali i prirodne nesavršenosti koje svaki komad čine pomalo jedinstvenim. Iz ljubavi prema materijalu javila se moja potreba da istražujem njegove mogućnosti i prenesem ga iz uobičajenog konteksta u nosive objekte od betona.

Kada komad arhitekture postane nešto što žena nosi na tijelu, mijenja li se time i samo značenje arhitekture?

Ne bih rekla da se samo značenje arhitekture time mijenja, ali izrada nakita od betona svakako otvara jedno novo istraživanje između materijala, forme i prostora. U ovom slučaju, prostor više nije samo nešto što nas okružuje, već postaje dio identiteta osobe koja ga nosi.

Vaš nakit izgleda kao da je negdje između skulpture i arhitektonskog fragmenta. Kada za vas prestaje biti nakit, a počinje biti umjetnički objekt?

Moje stvaralaštvo je fluidnost između različitih disciplina i ne pravi strogu granicu između arhitekture, skulpture i nakita. Dizajn nakita prije svega doživljavam kao projektovanje nosivih objekata, a na posmatraču je da ih doživi na svoj način – kao nakit, skulpturalni element ili mali arhitektonski fragment. Mislim da upravo to prožimanje i sloboda interpretacije intrigira posmatrača da nosive objekte doživi na svoj način.

Koliko tijelo diktira vašu geometriju, a koliko ga vi svojim formama pokušavate „preprojektovati“?

Kao arhitekta, navikla sam da razmišljam o odnosu forme, prostora i čovjeka, i isti princip prenosim na nakit. Geometrija mora da poštuje tijelo – njegovu pokretljivost, proporcije i osjećaj pri nošenju – ali istovremeno volim da uspostavi novi odnos s njim.

Tijelo diktira šta je prihvatljivo u pogledu proporcije, pokretljivosti i osjećaja pri nošenju, a dizajn istražuje šta je još moguće.

Beton ima težinu fizičku, ali i simboličku. Da li vam je zanimljivo upravo to što predmet koji nosimo kao ukras nosi asocijaciju na nešto teško, trajno i gotovo monumentalno?

Njegova fizička težina, konstrukcija i monumentalnost u nakitu dobijaju potpuno novu dimenziju. Kroz proces projektovanja nosivih objekata, posebno olakšan i modifikovan beton prelazi iz arhitektonskog materijala u intiman komad koji se prilagođava tijelu.

Šta se dogodi s brutalizmom kada ga stavimo na žensko tijelo?

U tom slučaju dominira geometrija, naglašena je struktura, sirovost materijala i konstruktivna logika brutalizma. Ono što je u arhitekturi masivno i monumentalno, na tijelu postaje precizno, taktilno i neočekivano implementirano.

Postoji li u vašem radu namjerna pobuna protiv tradicionalne ideje nakita kao nečeg nježnog, sjajnog i vrijednog zato što je napravljeno od plemenitog materijala?

Ne bih to nazvala pobunom, jer izuzetno poštujem tradicionalni način izrade nakita i znanje koje to podrazumijeva. Mene više motiviše izazov savladavanja betona kao materijala i istraživanje njegovih mogućnosti kroz formu, proporciju, teksturu i način obrade. Iz toga nastaju nosivi objekti projektovani na principima geometrije, arhitektonske kompozicije i odnosa prema prostoru, u ovom slučaju prema tijelu.

Ako zlato govori o vrijednosti, šta onda govori beton?

Beton govori o vrijednosti kroz precizno promišljenu formu, te ideju i način na koji je materijal oblikovan. On asocira na trajnost, konstrukciju i arhitekturu, ali u mom radu dobija intimniju, ličnu dimenziju. Vrijednost tako nije u samom materijalu, već u procesu, proporciji, geometriji i predmetu koji od njega nastaje.

Vaše forme djeluju precizno, gotovo matematički, ali svaki komad ipak nastaje kroz ljudsku ruku. Gdje u tom procesu ostavljate prostor za nesavršenost?

Geometrija, proporcija i osnovna forma su pažljivo projektovane, ali proces livenja, sušenja i obrade betona daje sitne varijacije u teksturi i to nisu greške, već dio procesa i identiteta svakog komada.

Da li vas više zanima kako će neko vaš komad vidjeti ili kako će ga osjetiti kada ga stavi na sebe?

I jedno i drugo. Svi utisci su mi važni, jer mi daju priliku da sagledam svoj rad iz različitih perspektiva.

Može li nakit promijeniti način na koji osoba doživljava vlastito tijelo?

Da, jer beton spaja sirovu arhitektonsku snagu s ljudskom estetikom. On djeluje kao objekt za izražavanje identiteta, usmjeravanje pažnje i oblikovanje autentičnosti.

Postoji li forma koju biste napravili kao čistu skulpturu, ali je nikada ne biste pretvorili u nakit i zašto?

Da, ona koja ne poštuje pravila ergonomije.

Koliko je vaš rad zapravo istraživanje granice između objekta i tijela – gdje jedno završava, a drugo počinje?

Granica između tijela i objekta je fluidna. Ona ne postoji kao faza procesa koja jasno određuje gdje jedno završava, a drugo počinje, već kao prostor stalnog preplitanja i međusobnog djelovanja.

Da li nakit za vas ukrašava tijelo ili ga arhitektonski mijenja?

On uvodi novu prostornu dimenziju – mijenja siluetu, način kretanja, osjećaj težine i odnos tijela prema prostoru. On tijelu dodaje novu strukturu ili privremenu arhitekturu.

Kada biste morali dizajnirati komad nakita za jedan konkretan prostor u Sarajevu, koji biste prostor izabrali i kako bi izgledao?

Od konkretnog prostora više me fascinira slojevitost i preplitanje Sarajeva u pogledu arhitektonskih stilova, počev od osmanskog, austrougarskog, jugoslavenskog modernizma do savremenog. Upravo je taj međuodnos različitih arhitektonskih slojeva možda najzanimljiviji aspekt Sarajeva. Način na koji se oni sudaraju, nadovezuju i međusobno mijenjaju percepciju prostora bio bi osnovni koncept za dizajniranje komada nakita posvećenog Sarajevu.

Postoji li zgrada koju biste voljeli pretvoriti u komad nakita?

Više me zanimaju elementi njenog komponovanja – odnos mase i praznine, ritam, proporcija, struktura i način na koji se različiti elementi povezuju. Zanimljivije mi je te arhitektonske principe prevesti u jezik nakita nego prenijeti kompletnu formu objekta.

Šta vas danas više inspiriše: ono što gradite ili ono što vidite da ljudi grade oko sebe?

I jedno i drugo. Proces dizajniranja i izrade nakita je izuzetno inspirativan. Stalno vas podstiče da istražujete, modifikujete i preispitujete ono što ste prvobitno zamislili. Istovremeno, veoma me inspiriše ono što vidim oko sebe – način na koji ljudi grade, organizuju i daju vizuelni identitet prostoru. Ta dva iskustva su međusobno povezana: ono što stvaram mijenja moj način posmatranja svijeta, a ono što vidim u okolini postaje polazište za nova istraživanja u radu.

Kako se vaš odnos prema vlastitom dizajnu promijenio od prvih komada do danas? Šta danas više ne biste napravili?

Moj odnos prema dizajnu se promijenio kroz razvoj materijala – razvila sam formulu lakog betona visokih performansi, što mi je omogućilo veću preciznost elemenata, izradu manjih dimenzija i mnogo manje ograničenja u definisanju forme.

Ne postoji neki model koji danas ne bih ponovo napravila. Svaki komad je dio jednog kontinuiranog istraživanja i vezan je za određene elemente i pravce arhitekture koji me zanimaju i kojima se rado vraćam. Danas ih možda posmatram iz drugačije perspektive, ali su oni važan dio razvoja.

Da vaš nakit nije predmet koji se nosi, nego arhitektura u koju se može ući – kakav bi prostor bio?

To bi bio prostor projektovan principima arhitekture koje smatram bitnim: funkcionalnost i forma, kompozicija i odnos, te povezanost s mjestom i prirodom.

Može li jedan mali objekt nositi istu emocionalnu težinu kao prostor u kojem živimo?

Može. Veličina objekta ne određuje njegovu emocionalnu vrijednost.

Da li vas više zanima trajnost materijala ili trag koji vrijeme ostavlja na njemu?

I jedno i drugo su bitne odlike za materijal kao što je beton.

Kada biste potpuno uklonili riječ „nakit“ iz svog rada, kako biste ga nazvali?

Nosivi objekt.

I možda najvažnije: šta danas pokušavate izgraditi kroz svoj rad – predmet, estetiku, jezik ili vlastiti prostor u svijetu umjetnosti i dizajna?

Da, na neki način kroz svoj rad gradim vlastiti jezik i prostor u svijetu umjetnosti i dizajna. Estetika i jezik su modeli ličnog oblikovanja predmeta i neodvojivi su dio dizajna. S druge strane, stvoriti vlastiti prostor u svijetu umjetnosti za mene jeste ozbiljno i dugoročno pitanje. Ne mislim nužno na fizički prostor, već na prepoznatljiv autorski jezik – nešto što se može prepoznati kroz formu, materijal i način na koji predmet komunicira sa čovjekom. Mislim da upravo kroz taj kontinuitet danas pokušavam da ga izgradim.