Razgovarala: Elma Fišić

Od trenutka kada je čovjek prvi put podigao pogled prema nebu, ono je postalo prostor projekcija i (ne)ostvarenih mogućnosti. U njegovoj beskrajnoj širini prepoznavali smo granice vlastitih snova, ali i potrebu da ih prevaziđemo. Danas, kada avioni svakodnevno presijecaju zračne koridore iznad naših gradova, nebo više nije samo simbol slobode i kretanja – ono je i precizno uređen prostor u kojem se susreću tehnologija, znanje, ljudska odluka i odgovornost. Iza svakog sigurnog leta postoji nevidljiva mreža ljudi, procedura i odluka koje putnici rijetko primjećuju. Dok se pažnja najčešće usmjerava prema avionu, pilotu ili destinaciji prema kojoj putujemo, u sjeni tog iskustva ostaju oni koji sa zemlje bdiju nad svakim pokretom na nebu.

Kontrolori letenja pripadaju rijetkim profesijama u kojima se najveća stručnost ogleda upravo u sposobnosti da njihov rad ostane neprimjetan – da sve funkcioniše savršeno, tiho i sigurno. U nekoliko sekundi donose se odluke čije posljedice ne ostaju samo na ekranu ispred njih, nego se tiču stvarnih ljudi, njihovih putovanja, susreta i povrataka. Sagovornik ovog intervjua, Haris Mehičić, svoj profesionalni put nije započeo u kontrolnom tornju, već na fudbalskom terenu. Na prvi pogled udaljeni svjetovi sporta i avijacije povezuju se upravo onim vrijednostima koje oblikuju i jedan i drugi poziv: disciplinom, povjerenjem u tim, koncentracijom i sposobnošću donošenja odluka u presudnim trenucima. U razgovoru za Urban magazin otkriva kako izgleda život iza stakla kontrolnog tornja, šta znači donositi odluke od kojih zavisi sigurnost drugih, ali i šta za njega danas znači pogled prema nebu.

Vaš profesionalni put vodi od fudbalskog terena do kontrolnog tornja. Na prvi pogled riječ je o dva potpuno različita svijeta – ali postoji li nešto što ih zapravo povezuje?

Da, izgledaju potpuno različito, ali u biti imaju mnogo zajedničkog. I fudbal, odnosno sport generalno, i kontrolu letenja karakteriše timski rad, donošenje brzih odluka pod pritiskom, disciplina, dinamično okruženje i ono možda najbitinije odgovornost. Istina, radi se o potpuno različitim odgovornostima, ali upravo sport u ranim godinama razvija taj osnovni osjećaj odgovornosti da svaka odluka ima određene posljedice kako pozitivne tako i negativne. Možda mi je upravo fudbal pomogao u razvoju vještina koje su potrebne za jednog kontrolora letenja.

Kada ste prvi put shvatili da želite postati kontrolor letenja? Je li to bila odluka donesena planski ili Vas je taj poziv pronašao neočekivano?

To se desilo sasvim spontano. S obzirom na to da sam završio Saobraćajni fakultet, smjer zrakoplovstvo, tokom studija upoznao sam se s različitim profesijama u avijaciji i želio sam raditi u struci, ali nisam imao jasnu viziju kojim bih se tačno poslom želio baviti. Na posljednjoj godini studija objavljen je konkurs za kontrolore letenja i rekoh: „Hajde da se prijavim, da pokušam, pa ćemo vidjeti.“ I eto, sad sam tu.

Kontrola letenja često se opisuje kao jedno od najodgovornijih zanimanja na svijetu. Kako izgleda jedan sasvim običan radni dan kada sjednete za radnu poziciju?

Svaka smjena počinje preuzimanjem radne pozicije i upoznavanjem sa svim relevantnim informacijama – trenutnom saobraćajnom situacijom, vremenskim uslovima, stanjem opreme i značajnim događajima koji su se desili u prethodnoj smjeni. Nakon toga slijedi standardni rad vezan za kontrolisanje letova i koordinaciju s raznim službama. Iako postoje veoma rigorozne procedure koje se svakodnevno primjenjuju, ni jedan dan nije potpuno isti, jer se jedan naizgled običan, normalan, ponekad i pomalo monoton (i to se zna desiti) radni dan u sekundi može promijeniti u veoma stresan i naporan. U to sam se imao priliku lično uvjeriti.

Putnici vide avion, pilota i kabinsko osoblje, ali rijetko razmišljaju o ljudima koji sa zemlje koordiniraju svaki let. Šta biste voljeli da javnost bolje razumije o poslu kontrolora letenja?

Često me pitaju: „Pa čekaj, da li ti znaš voziti avion?“ Odgovor je: „Ne, ne znam.“ Iako postoje kontrolori koji su ujedno i piloti i koji u slobodno vrijeme lete, većina kontrolora ne zna samostalno upravljati avionom. Naš posao je da sa zemlje osiguramo da svaki let, prije svega, protekne sigurno, da su svi avioni na dovoljnim udaljenostima, kako horizontalnim tako i vertikalnim, jedni od drugih, a zatim da se potrudimo da svaki avion leti što kraćom i bržom rutom, ne ugrožavajući sigurnost. Također, vrlo često prenosimo informacije o meteorološkoj situaciji koje su bitne pilotima, koordinišemo sa drugim službama zahtjeve posada dok su još u letu kako bi prilikom slijetanja sve proteklo bez ikakvih problema, i tako dalje, i tako dalje.

Osim svega navedenog, bitno je naglasiti da je ovo posao koji ne trpi emocije. Bez obzira na situaciju i dešavanja kako u privatnom tako i u poslovnom okruženju, onog trenutka kada se preuzme radna pozicija potrebno je biti i ostati smiren, jer upravo ta smirenost i pilotima ulijeva osjećaj povjerenja i sigurnosti i može im biti od pomoći u izazovnim situacijama.

Ostati pribran u svim situacijama

Koliko je u ovom poslu važna sposobnost donošenja odluka u svega nekoliko sekundi? Može li se hladnokrvnost naučiti ili je to osobina koju čovjek nosi u sebi? Postoji li trenutak u kojem ste posebno osjetili težinu odgovornosti koju ovaj posao nosi?

Cijela suština ovog posla je donošenje bitnih odluka u kratkom periodu. Ne moraju i ne mogu to uvijek biti najbolje moguće odluke, ali uvijek moraju biti dovoljno dobre kako se sigurnost ne bi dovela u pitanje. Iako nas kroz veoma zahtjevnu obuku uče da ostanemo pribrani i hladnokrvni u svim situacijama, smatram da mora postojati određena doza hladnokrvnosti koju čovjek nosi u sebi. S vremena na vrijeme dese se situacije i određeni problemi kada se preslušavaju audio snimci kako bi se čulo šta ste i kada rekli, jer odgovorni ste za sve što kažete, a odgovorni ste i za ono što ne kažete, a trebali ste, jer je sve propisano u dokumentima – kada, šta i u kojem obliku se može i treba reći.

Bili ste fudbaler. Koliko Vam je sport pomogao u razvoju discipline, koncentracije i rada pod pritiskom?

Smatram da je sport imao značajan doprinos. Pored discipline, koncentracije i rada pod pritiskom, sport vas uči da se suočite sa problemom i pristupite njegovom rješavanju bez obzira koliko teško i naporno to bilo.

Radite posao koji zahtijeva gotovo potpunu koncentraciju. Kako izgleda život nakon smjene? Kako “isključujete” posao kada završite radni dan? Šta Vas danas najviše opušta i vraća ravnoteži?

Pokušavam se baviti sportom i biti aktivan jer me to opušta, a i dosta doprinosi zdravlju s obzirom na dugotrajno sjedenje tokom rada. Naravno, druženje s prijateljima i porodicom uvijek je jedan od načina kako se isključiti i udaljiti od posla, ali zbog rada u smjenama toga često nedostaje.

Postoji li neka situacija iz karijere koja Vam se posebno urezala u sjećanje, ne zbog drame, nego zbog osjećaja da ste tog dana uradili nešto zaista važno?

Nema konkretne situacije, ali uvijek je mi je posebno drago čuti kada piloti izraze zahvalnost. Kratko i jednostvano “hvala” znači da su prepoznali i da cijene naš trud.

Avioni su za većinu ljudi simbol putovanja i slobode. Šta je za Vas pogled prema nebu?

S obzirom da je moje radno mjesto na aerodromskom kontrolnom tornju pogled prema nebu predstavlja osnovni radni zadatak. Pored toga što ste naveli meni pogled prema nebu donosi određeni osjećaj smirenosti, a u isto vrijeme, sa profesionalne strane, to je pogled na prostor sa veoma kompleksnim horizontalnim i vertikalnim podjelama, pogled na razne koridore, zone, imaginarne tačke koje su nevidljive golim okom. I još jedna napomena, ni oblaci nisu samo simpatične tvorevine različitih oblika, već mogu predstavljati značajnu opasnost za letjelice i uzrokovati odstupanja od uobičajenih ruta.

Da danas razgovarate s mladim čovjekom koji razmišlja o ovom pozivu, šta biste mu rekli? Koje osobine su važnije od samog znanja?

Ovaj posao jedan od najspecifičnijih zanimanja koja postoje i zahtijeva veliko samopouzdanje. Međutim, samopouzdanje je vrlo često praćeno arogancijom što može biti veoma opasno. Itekako je bitno biti spreman priznati (timu i sebi posebno) da stvari ne idu po planu i da ih je potrebno korigovati.

Smatram da je uvijek važno ostati prizeman, jer dobro odrađen posao daje vam posebno zadovoljstvo i samopouzdanje, ali isto tako, u sekundi se sve može potpuno promijeniti.

Kada biste morali izdvojiti jednu vrijednost koja Vas je pratila i na fudbalskom terenu i u kontrolnom tornju, koja bi to bila?

To bi bila upornost.