Razgovarala: Elma Hodžić

Ida Fazlić je restauratorica koja na umjetničkim djelima vidi složenu hemijsku i fizičku dinamiku — tihi život materijala koji traje stoljećima. Upravo u tom skrivenom prostoru, na mjestu gdje se susreću nauka i umjetnost, gradi se karijera naše sagovornice, naučnice čiji rad povezuje bosanskohercegovačku stručnost sa najvećim svjetskim muzejskim laboratorijama. U ovom razgovoru, Ida nas vodi kroz svoj put od djevojčice koja je podjednako voljela umjetnost, hemiju i praktični rad, do istraživačice čiji su eksperimenti, analize i otkrića dio međunarodnih projekata na djelima kao što je Rembrandtova Noćna straža. Govori nam o izazovima i ljepoti nauke o materijalima, o tome kako slike “dišu”, stare i mijenjaju se, te kako precizna naučna saznanja pomažu da se remek-djela sačuvaju za budućnost. Iznad svega, Ida nam otkriva šta znači biti dio generacije mladih bh. naučnika koji svojim radom pomjeraju granice u globalnoj zajednici — i kako se upravo na spoju različitih disciplina rađaju najvrednija pitanja i najuzbudljiviji odgovori. Nedavno je odbranila doktorat u Amsterdamu. Uvažena profesorica Amra Hadžimuhamedović je Idi čestitala riječima: “Ponosna sam na tebe, Ido. Hvala ti što ne biraš lakše puteve. Što s neophodnom sumnjom osvjetljavaš tajne koje prava naučnica treba otkrivati…” Zato ovaj razgovor donosimo i kao čestitku Urban magazina, u znak poštovanja prema naučnici koja znanjem, hrabrošću i upornošću pomjera granice svoje struke. Draga Ida, sretno!

 

Ida, možete li nam ispričati kako je vaša naučna priča počela i šta vas je dovelo do istraživanja hemijskih i fizičkih procesa koji utiču na očuvanje svjetskih remek-djela?

Kroz rano školovanje pokazivala sam naklonost prema umjetnosti. Uživala sam čitajući satima o nastanku svjetski poznatih djela koja smo obrađivali u srednjoj školi. Istovremeno mi je oduvijek dobro išao praktični rad, vjerovatno naslijeđen od majke i tetke, koje su uvijek nešto ručno izrađivale. Pored toga, odlično mi je išla hemija. Imala sam profesoricu koja bi me često zadržala pred tablom kroz više časova, dok ne riješim kompleksne hemijske reakcije. Uvijek sam pronalazila neki svoj način da dođem do rješenja i voljela sam da eksperimentišem s njima, što je ona prepoznala i podsticala. Interes za nauku i umjetnost prirodno me je doveo do studija konzervacije i restauracije, gdje sam prvi put dobila priliku da spojim ta dva svijeta.

Konzervatorsko-restauratorski rad na nekoliko slikanih djela u Umjetničkoj galeriji BiH otvorio mi je niz pitanja: Kako je nastala degradacija koju tretiram? Ako razumijem hemijsku reakciju, mogu li bolje razumjeti kako je usporiti ili tretirati njene produkte? Kako informacije o sastavu i stanju slike utiču na odluke u konzervatorskom tretmanu? Upravo te informacije određuju naš pristup i način tretmana.

Nakon dodiplomskih studija na Univerzitetu u Sarajevu, potražila sam odgovore na svoja pitanja kroz master program iz nauke i tehnologije u konzervaciji kulturno-historijskog naslijeđa na Ca’ Foscari univerzitetu u Veneciji. Tu se moja ljubav i strast prema nauci rasplamsala… i od tada nije jenjavala.

Vaše istraživanje se fokusira na hemijske i fizičke procese koji uzrokuju degradaciju svjetskih remek-djela, uključujući Rembrandtovu “Noćnu stražu”. Šta vas je motiviralo da se bavite ovom specifičnom temom?

Tokom studija u Veneciji istraživala sam kako umjetničke slike stare, reaguju i degradiraju. Fokusirala sam se na ulje – material koji čini najveći dio uljane slike i samim time presudno utiče na njeno ukupno stanje i stabilnost.

Mjesece sam provela radeći na magistarskoj tezi, analizirajući poziciju svakog atoma u kompleksnim molekulskim lancima lanenog ulja putem nuklearne magnetne rezonance (NMR). Taj proces bio je poput rješavanja sudoku zagonetke, samo sa atomima ugljika i vodika. Istraživanje me potpuno osvojilo: davalo je mom mozgu dopamin i intelektualni stimulans kad nešto riješim. Razmjena mojih otkrića s profesorima i kolegama me dodatno motivisala da zaronim još dublje u reakcije sušenja ulja.

Odlučila sam da kroz doktorski rad istražujem kako ulja reaguju kada im se dodaju sikativi koji ubrzavaju reakcije sušenja slikanih slojeva, a koje su, kako danas saznajemo kroz moj doktorski rad, koristili i Rembrandt i Leonardo da Vinci. Rad na “Noćnoj straži” uslijedio je kada je tim Operacije Noćna straža metodom rendgenske difrakcije praha otkrio prisustvo rijetkih olovnih produkata: olovnog formata i plumbonakrita. Postoji nekoliko hipoteza o tome kako su nastali, ali moja istraživačka hipoteza bila je da potiču od reakcija ulja i sikativa koji su činili dio umjetnikove palete.

Ovo istraživanje pružilo je nove uvide u upotrebu historijskih sikativa poput olovnog oksida, njihove ulogu u ubrzanom sušenju slikanih slojeva i formiranju produkata. Istovremeno smo i potvrdili da su Rembrandt i Da Vinci bili su izvanredni hemičari. Precizno su znali koliko dugo kuhati mješavinu olovnog oksida i ulja i kako je nanijeti da dobiju željeni efekat.

Naš naučni rad vrijedi samo onoliko koliko vas drugi razumiju

Kako izgleda svakodnevni rad naučnika u oblasti konzervacije umjetničkih djela? Možete li nam opisati neki primjer iz svog istraživanja?

Naš svakodnevni rad obuhvata izvođenje naučnih analiza, razmjene i rad s konzervatorima i kustosima, česta učešća na konferencijama i pisanje naučnih radova. Ali za mene je najposebniji trenutak dana onaj kada se muzej zatvori za posjetioce, nakon 17h. Tada nekoliko nas ulazi u osamljeni muzej da u tišini obavimo kratke preglede stanja i analize. U tim trenucima muzej postaje potpuno tih; djela kao da ožive i počnu šaputati stoljećima čuvane tajne. Kao da vam kao svom njegovatelju “govore” šta im treba. Profesori na Likovnoj akademiji govorili su nam da kulturno-historijskom dobru pristupamo kao vlastitoj djeci – s punom pažnjom i brigom. Upravo taj osjećaj dobijem svaki put kada stojim licem u lice sa velikim djelima u Rijksmuseumu.

Doktorat ste branili na Univerzitetu u Amsterdamu. Koje su najvažnije lekcije koje ste naučili tokom ovog procesa?

Prije svega, naučila sam da možete biti vrhunski stručnjak, ali da je sposobnost komunikacije i prezentacije kompleksnih ideja  ključna. Naš naučni rad vrijedi samo onoliko koliko vas drugi razumiju. Naučila sam biti samostalan istraživač, ali i to koliko je važno imati slobodu i povjerenje od strane mentora da to postaneš. Shvatila sam da je mentor često važniji od samog projekta, jer i najbolji projekat može postati teret ukoliko vas mentor ograničava umjesto da vam bude blagi vjetar u leđa, pružajući smjernice i alate potrebne na putu do cilja. Naučila sam i da su greške neprocjenjivo vrijedne: kada pogriješite i to prepoznate, saznate šta ne znate i  na čemu trebate dalje raditi.

Najvažnije od svega, naučila sam brinuti o sebi. Doktorat je izuzetno zahtjevan i traži ravnotežu. Naporan rad treba da prati aktivan odmor. Posebno trebate brinuti za svoje mentalno zdravlje, ishranu, san, ali i društveni život, koji često ispašta. Moj mentor, Jitte Flapper, mi je jednom skrenuo pažnju na važnost samobrige tokom doktorata. Naglasio je da se na kraju ovog mukotrpnog procesa očekuje energična i odmorna osoba koju oni žele zaposliti, neko spremna za nove izazove, a ne neko iscrpljen i umoran.

Koliko vam je značajno spajati nauku i umjetnost, te svoj identitet sa profesionalnim radom?

Za mene su nauka i umjetnost nerazdvojivi. Hemija je sve oko nas – u trenutku kada umjetnik zamijesi pigment i vezivo, počinje hemijska reakcija. Na stoljećima starim platnima pigmenti i veziva “razgovaraju”, a mi smo ti koji te razgovore osluškujemo savremenim naučnim metodama i prevodimo konzervatorima, kako bi djela sačuvali za buduće generacije.

Da pigmenti i veziva razgovaraju su znali i sami umjetnici. Tokom istraživanja, osobito u radu s kolegama iz Francuske na Mona Lizi i Posljednjoj večeri, prolazila sam kroz Leonardove zapise i recepture. Detaljnost i stručnost opisa njegovih receptura i tehnika su zapanjujući. Čitajući te stotine godina stare bilješke, vidjela sam nevjerovatnu sličnost s modernim naučnim principima, kao da opisuje hemijsku reakciju iz današnjeg udžbenika hemije, koristeći malo drugačiji i poetičniji rječnik.  Za mene su stari majstori istovremeno i naučnici jer dobro razumiju materijale, njihove reakcije i posljedice.

Vaš rad povezuje Bosnu i Hercegovinu sa svjetskom naučnom zajednicom. Kako vidite ulogu mladih bh. naučnika u globalnom kontekstu?

Izuzetno sam ponosna na mlade naučnike iz Bosne i Hercegovine, osobito one koji su se posljednjih godina istakli globalno. Velika mi je čast biti dio mreže BH Futures Foundation pod vodstvom dr. Edhema Čustovića. Kroz njih pratim rad mladih istraživača koji postižu izvanredne rezultate, kao što je Arman Korajac u oblasti elementarne fizike čestica, Ajla Nurkanović čijim matematičkim istraživanjima utiče na globalnu ekonomiju i Džemila Šero, meni posebno draga, koja je u Rijksmuseumu koristila umjetnu inteligenciju za modeliranje otisaka prstiju na terakota skulpturama.

Ovo su samo neki primjeri mladih Bosanaca i Hercegovaca koji oblikuju budućnost nauke. Dolazeći iz skromnih i ograničenih uslova, dokazali smo svijetu koliko smo inovativni, hrabri, uporni i otporni. To su sve osobine koje se vani izuzetno cijene i na koje se strane kolege često ugledaju.

Pokreće me spoznaja da moj rad može biti koristan radu drugih

Koji su najveći izazovi u istraživanju degradacije umjetničkih djela i kako ih prevazilazite?

Umjetnička djela, posebno slike su jako kompleksne zbog samog materijalnog sastava i brojnih produkata koji se formiraju tokom stotina godina prirodnog starenja. Na njihov sastav utiču i klimatski uslovi u kojima su čuvane. Dodatnu kompleksnost donose i materijali dodani tokom historijskih konzervatorskih tretmana. U takvim slučajevima teško je utvrditi porijeklo određene supstance, šta je primarno, a šta je dodatno nastalo, i kako su se slojevi mijenjali tokom vremena.

Dobiti naučni rezultat je kao držati sve dijelove slagalice u rukama, ali tek kada ih povežete i uklopite, otkriva se potpuna slika – a to je za mene najizazovniji dio.

Ako biste mogli sačuvati jedno umjetničko djelo za buduće generacije, koje bi to bilo i zašto?

Ne bih mogla izdvojiti samo jedno. Svako umjetničko djelo je podjednako važno i zaslužuje biti sačuvano bez obzira na njegovu ulogu u kulturi ili historiji umjetnosti. Kao što sam ranije spomenula, konzervatori i naučnici djela doživljavaju kao vlastitu djecu. A može li majka izabrati samo jedno dijete koje će spasiti?

Šta biste poručili mladim ljudima iz Bosne i Hercegovine koji razmišljaju o karijeri u nauci, posebno u interdisciplinarnim oblastima poput vaše?

Ohrabrila bih sve mlade da se upuste u nauku i interdisciplinarne oblasti jer upravo u njima leži budućnost. Budite znatiželjni i postavljajte pitanja (čak i ona koja djeluju jednostavno ili naivno). U pravom okruženju to će biti prepoznato kao želja za rastom i napretkom. Umrežavajte se, dijelite znanje i učite jedni od drugih. U interdisciplinarnim projektima svaki član doprinosi svojim stručnim znanjem, a time cjelina postaje veća od zbroja svojih dijelova.

Gledajući unaprijed, koji su Vaši naredni naučni ciljevi i projekti, i kako planirate dalje razvijati spajanje nauke i umjetnosti u svom radu?

Voljela bih se sve više baviti primijenjenim naučnim istraživanjima, dakle onim koja su direktno u službi konzervatora. Toliko je gorućih pitanja na koja još nemamo odgovore a koja otežavaju rad konzervatora. Najviše me pokreće spoznaja da moj rad može biti koristan radu drugih.

Veliki izazov u našem polju je međusobno nerazumijevanje stručnih jezika. Naučna istraživanja znaju biti toliko kompleksna da ih je teško prevesti u praktične smjernice za konzervatore, dok su konzervatorski termini i procedure ponekad prestručne i nejasne naučnicima. Zato smatram da je jednostavna i jasna komunikacija ključ uspješne saradnje. Prvo se moramo razumjeti i govoriti zajedničkim jezikom, a tek tada se možemo zajedno kretati ka cilju. Vjerujem da bi upravo to dodatno ojačalo vezu nauke i umjetnosti.