Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Pamela Beverly-Quigley

Godinama poznajem dr. Georgea Riveru — umjetnika, sociologa, profesora i neumornog putnika koji se uvijek iznova vraća Sarajevu. Ono što me od početka fascinira nije samo njegova umjetnost, nego i način na koji o njoj govori: promišljeno, strastveno i s dubokim razumijevanjem društvenih konteksta u kojima umjetnost nastaje. Dr. Rivera je profesor na Univerzitetu Colorado u Boulderu (SAD), doktor sociologije umjetnosti, umjetnik, kustos i osnivač međunarodnog umjetničkog kolektiva Artnauts. Rivera je izlagao širom svijeta. Njegov rad — kao i njegov povratak Sarajevu, gradu koji je u njemu pronašao iskrene prijatelje — podsjetnik je da umjetnost može biti most, svjedočanstvo i poziv na promjenu.

Kako biste opisali osnovnu nit koja povezuje vaše sociološko istraživanje i vaš umjetnički rad?

Cijeli moj život posvećen je društvenim promjenama. Kao sociolog, bio sam duboko zabrinut zbog rasizma i diskriminacije u američkom društvu prema Meksikancima (poput mene) i drugim rasnim i etničkim manjinama. Moj umjetnički rad danas stvara slike koje smatram arhetipskim duhovima. Smatram da je pojedinac mnogo više od onoga što se vidi izvana – njegove etničke pripadnosti, boje kože i sl. Njegov duhovni identitet ne može se vidjeti, ali on je mnogo dublji od svega što se može opaziti spoljašnjim pogledom.

Osnovali ste međunarodni kolektiv Artnauts — možete li nam reći kako je nastala ta ideja i koje vrijednosti kolektiv zastupa?

Ja sam Meksikanac-Amerikanac (pripadnik manjinske grupe u Sjedinjenim Američkim Državama). Moja kultura vjeruje da je kolektiv važniji od pojedinca. Zbog toga izlaganje u okviru umjetničkog kolektiva potpuno odgovara mom meksičkom sistemu vrijednosti. Kolektiv Artnauts osnovao sam 1996. godine, a naredne godine (2026.) obilježit ćemo 30. godišnjicu rada.

Artnauts teži transformaciji društva kroz moć kreativnog izraza, utemeljenu na filozofiji društvene skulpture. Spajajući umjetnost, dijalog i aktivizam, sarađujemo sa zajednicama koje teže iscjeljenju i društvenim promjenama. Kroz zajedničke izložbe i društvene akcije nastojimo potaknuti razgovore o zajedničkim ljudskim borbama i kolektivnoj transformaciji prema pravednijem i mirnijem svijetu.

Sarajevo zauzima posebno mjesto u vašem radu — kako je počela vaša povezanost s ovim gradom i njegovom umjetničkom scenom?

Moja prva Artnauts izložba održana je u Galeriji Atelje Kunik u Sanskom Mostu. Palestinski prijatelj rekao mi je da ima kontakt u Sanskom Mostu. Stupio sam u kontakt s tom osobom, koja je pozvala Artnautse da tamo izlažu 2014. godine. Tema izložbe bila je: Where do we come from? What are we? Where are we going? (Odakle dolazimo? Ko smo? Kuda idemo?).

Zatim sam iste godine kontaktirao Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Poslao sam email s molbom za izložbu, preveden na bosanski jezik, ali su mi odgovorili da ne razumiju poruku i zamolili me da je pošaljem na engleskom. Tada mi je odgovorila profesorica Iva Simčić, koja je magistrirala umjetnost na Univerzitetu Yale u SAD-u. To je bila prva Artnauts izložba u Sarajevu. Na toj izložbi upoznao sam Ibrahima Spahića, koji me pozvao da učestvujem na Međunarodnom festivalu Sarajevska zima. Od tada dolazim svake godine, već deset godina zaredom. Tokom prve izložbe na Akademiji upoznao sam i Edisа Vojića, tada studenta postdiplomskih studija, koji me pozvao da izlažemo u njegovom gradu Bihaću. Tamo smo 2018. godine u Gradskoj galeriji održali izložbu Hegira & Other Passages. Kasnije sam upoznao Emira Klepu, tadašnjeg dekana Fakulteta za obrazovanje i humanističke nauke na Burch Univerzitetu, gdje smo također imali nekoliko izložbi.

Kako biste opisali energiju i umjetničku atmosferu Sarajeva u poređenju s drugim gradovima u kojima ste izlagali?

Sarajevo ima izuzetno živu kulturnu scenu, što najbolje pokazuju Međunarodni festival Sarajevska zima. Najvažnije je, ipak, to što Sarajevo ima Ibrahima Spahića, snažnog zagovornika umjetnosti i kulturnog dijaloga.

Postoji li nešto u sarajevskom ili bosanskom identitetu što je posebno utjecalo na vaš umjetnički izraz ili teme koje istražujete?

Duboko sam inspirisan sarajevskom voljom za preživljavanjem. Sarajevo je pružalo otpor — ima revolucionarni duh. Taj duh i sam nosim u sebi, naslijeđen od mog djeda Nicanora Rodrigueza, koji se borio uz Pancha Villu u Meksičkoj revoluciji.

Kao Meksikanac-Amerikanac, pripadam etničkoj manjini u SAD-u. Moja kultura postoji mnogo prije dolaska Španaca u “Novi svijet” (novi za Evropu, ali star za nas). Zbog toga me zovu mestizo — osoba miješane krvi, potomak autohtonih naroda i španskih osvajača.

Ja sam “etnički” član američkog društva, i zato volim što i Sarajevo ima taj “etnički” osjećaj — vidi se u hrani, na ulicama starog dijela grada. Primijetio sam i amajlije “urokljivog oka” u prodavnicama, što me podsjeća na moju kulturu i narodne običaje koji također vjeruju u tu simboliku.

Koliko vam je važan koncept „globalolokacijske umjetnosti“ u kontekstu Bosne i Hercegovine — zemlje složenog identiteta i historije?

Koncept globalolokacijske umjetnosti bavi se društvenim pitanjima koja su zajednička različitim društvima, kako bismo pokrenuli dijalog o tome kako se određeni problemi ispoljavaju u Sjedinjenim Državama, a kako u Bosni i Hercegovini. Rasizam, izražen kroz mržnju prema Meksikancima u Americi, snažno je utjecao na moj identitet. Etničko čišćenje, kao ekstremni oblik mržnje, duboko je obilježilo Bosance. Upravo tu pronalazimo zajedničko iskustvo koje oblikuje naš identitet.

Po vašem mišljenju, kako umjetnost može premostiti političke i kulturne podjele koje često razdvajaju ljude?

Da parafraziram Herberta Marcusea: umjetnost ne može promijeniti svijet, ali može promijeniti svijest ljudi koji mogu promijeniti svijet. Umjetnost je most — stvara slike koje navode ljude da razmišljaju o smislu života. Na taj način pomaže da prevaziđemo kulturne i političke podjele koje nas otuđuju i razdvajaju.

Artnauts djeluju i u postkonfliktnim područjima — koje sličnosti i razlike primjećujete u reakcijama lokalnih zajednica na vaše projekte?

Pored Bosne i Hercegovine, Artnauts su do sada imali oko 200 izložbi širom svijeta — u Kambodži, Čileu, Kolumbiji, Koreji, Meksiku, Palestini i drugim zemljama. Svugdje nas dočekuju raširenih ruku i zahvaljuju što smo došli, jer osjećaju da ih svijet — naročito svijet umjetnosti — često zaboravlja. Naše prisustvo pokazuje da nam je stalo i da želimo graditi mostove koji traju.

Neka područja svijeta su opasnija od drugih, ali naša misija nas vodi tamo. Razlike su male — ljudi su ljudi, i to je dovoljno za komunikaciju na duboko ljudskom nivou.

Na koji način članovi vašeg kolektiva povezuju lokalne priče kroz globalnu mrežu umjetnika?

Kada sam bio u Izraelu s prijateljima s Univerziteta Haifa, rekao sam svom izraelskom kolegi: „Ponekad se pitam zašto dolazim ovdje, u Izrael i Palestinu. Nisam ni Izraelac ni Palestinac. Ja sam Meksikanac-Amerikanac iz SAD-a.“ A on mi je odgovorio: TI SI OVDJE DA SVJEDOČIŠ. Svi članovi kolektiva Artnauts dijele to uvjerenje — mi smo tu da svjedočimo. Da vidimo, razgovaramo s ljudima i vratimo se kući s pričama koje odražavaju stvarnost tih zemalja.

Planirate li uskoro realizirati novi projekat u Bosni i Hercegovini kroz Artnauts?

Da, vraćamo se u Sarajevo u februaru 2026. godine da učestvujemo na Festivalu Sarajevska zima s izložbom pod nazivom Wounds, Fears, and Healing (Rane, strahovi i iscjeljenje). Svaka osoba, kao i svaka zemlja, nosi svoje rane. Izložbu donosimo u Sarajevo kako bismo razgovarali o tim zajedničkim ranama i strahovima — u nadi da ih možemo iscijeliti kroz dijalog i suočavanje s njima.

Možete li podijeliti neko iskustvo iz Bosne i Hercegovine koje je posebno ostalo s vama?

Jedno od najvažnijih iskustava za mene je susret s Ibrahimom Spahićem, predsjednikom Međunarodnog centra za mir u Sarajevu. Od svih ljudi koje sam upoznao, on je bio najviše posvećen mom umjetničkom radu. Njegov trud u promociji mira utjecao je na sve moje izložbe širom svijeta, jer je promocija mira jedno od glavnih načela kolektiva Artnauts.

Međunarodni centar za mir objavio je i tri moje zbirke poezije, među kojima su: The Bones of My Brother (2019), zbirka pjesama o onome što se dogodilo Bosancima tokom rata, i If Peace Could Only Come (2025), s pjesmama o ratu u Ukrajini.

Također sam sarađivao s profesorima Emirоm Klepom i Dženanom Medanovićem s Burch Univerziteta, čija podrška je bila izuzetna. Oni su producirali film o mom životu — o tome zašto se vraćam u Bosnu svake godine već deset godina, šta me to psihološki privlači ovdje i kako se moji strahovi od rasizma u SAD-u povezuju sa strahovima koji su postojali u Bosni. Film će nositi naziv „Pouring of the Lead“ (Topljenje olova).

Koju poruku biste uputili mladim umjetnicima u Bosni i Hercegovini koji žele povezati umjetnost sa društvenim angažmanom?

Prije svega — stvarajte svaki dan svog života. Povežite svoj umjetnički izraz s vlastitom biografijom i s historijom koju baštinite kao Bosanci. Kada to učinite, shvatit ćete da UMJETNOST IMA MOĆ — moć da mijenja društvo. Ne stvarajte umjetnost samo radi umjetnosti. Stvarajte umjetnost radi društva. Zajedno, mi umjetnici možemo promijeniti svijet.