Ermin Lagumdžija, historičar umjetnosti: Promišljanje kulturne baštine kroz kustoske koncepte

Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Mirza Hasanefendić

Baština nije statičan relikt – ona traži promišljeni kontekst, kontinuiranu pažnju i relevantan savremeni izraz. Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića, sa bogatom bibliotekom i arhivom, te sistematičnim pristupom muzejskoj i galerijskoj djelatnosti, jedan je od rijetkih prostora koji tu baštinu promišljeno njeguje i otvara prema savremenim čitalačkim, istraživačkim i umjetničkim interpretacijama. Posebnu pažnju zaslužuju kustoski koncepti historičara umjetnosti, Ermina Lagumdžije, koji Zbirku umjetničkih djela Instituta ne tretira kao statičan fond, već kao živo tkivo koje se neprestano reinterpretira kroz tematski raznolike, pažljivo strukturirane izložbe. Njegov pristup istovremeno afirmira klasike domaće likovne scene, ali i otvara prostor za manje poznate autore i zaboravljene narative. Paralelno s tim, savremeni umjetnici zauzimaju značajno mjesto u prikupljačkoj i izlagačkoj politici Instituta, čime se uspostavlja ravnoteža između tradicije i aktuelnog stvaralaštva. Razgovarali smo s njim o savremenim izazovima prezentacije i zaštite kulturne baštine, kao i o kustoskoj koncepciji aktuelne izložbe posvećene Behaudinu Selmanoviću – umjetniku čiji opus, kako vrijeme odmiče, sve snažnije odjekuje svojom estetskom postojanošću i nadvremenim izrazom.

Kako Bošnjački institut doprinosi očuvanju i promociji kulturne baštine u današnjem društvenom kontekstu? Koji su najveći izazovi sa kojima se danas suočavamo u prezentaciji i zaštiti baštine u Bosni i Hercegovini?

Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića jedinstvena je ustanova u Bosni i Hercegovini koja objedinjuje muzejsku, galerijsku, bibliotečku i arhivsku djelatnost, te kontinuirano radi na očuvanju, razvoju i afirmaciji bosanskohercegovačke kulture, nauke i umjetnosti. Samo u prošloj godini Institut je bio organizator ili domaćin oko stotinu različitih programa: konferencija, foruma, izložbi, koncerata, radionica, predavanja, promocija knjiga i slično. Uz tekuće aktivnosti tu su naravno i stalne galerijske i muzejske postavke koje pružaju presjek bogatstva institutskih fondova i kolekcija. Kao i svi koji rade na afirmaciji kulturne baštine i savremenog umjetničkog stvaralaštva u našoj zemlji, u radu se suočavamo sa izazovima koji su odraz kompleksnih društvenih prilika i nedovoljno razvijene svijesti o značaju i ulozi kulture i umjetnosti, ali to nas ne sprječava da dajemo sve od sebe radeći ono za šta vjerujemo da je ispravno i svrsishodno.

Vaši kustoski projekti često tematiziraju različite medije, poput akvarela, skulptura i portreta iz kolekcije Bošnjačkog instituta. Zanimljiv koncept – kako balansirate između prezentacije individualnog umjetničkog izraza i stvaranja koherentne naracije kroz izložbu ili katalog? Koliko težite otkrivanju manje poznatih narativa unutar domaće i regionalne umjetničke baštine, a koliko afirmaciji dobro poznatih autora i djela?

Značajan dio izložbeno-galerijskih programa i aktivnosti Instituta vezan je uz Zbirku umjetničkih djela koja broji preko 1.500 radova, gdje su zastupljeni reprezentativni radovi nekih od najznačajnijih slikara, skulptora, grafičara i drugih domaćih likovnih umjetnika 20. i početka 21. stoljeća. U prethodnih sedam godina imao sam zadovoljstvo da kao kustos Zbirke autorsko-kustoski priredim preko 30 likovnih izložbi. Dugoročnim konceptom promocije Zbirke kroz izložbe kakve su bile, između ostalih: Poetika otiska, Uramljena baština, Izviranja, Sarajevske razglednice Mersada Berbera, Odjeci: likovne refleksije ratne destrukcije, Figurativno, Hronika stradanja, Izazov formata, Likovna lirika Salima Obralića i druge, rađene na osnovu cjelina po kriterijima poput tehnike, tematike, ciklusa i slično – javnost se upoznavala s likovnim blagom Zbirke, ali su ujedno i promovisane istinske vrijednosti naše baštine. U isto vrijeme smo nastojali organizirati godišnje i jednu veliku likovnu izložbu u saradnji s umjetnicima ili porodicama nekih od klasika naše umjetničke scene. Tako su nastale izložbe na koje sam izuzetno ponosan, kakve su, recimo, Mehmed Zaimović: Tajna slikarevog ateljea iz 2019. godine, Seid Hasanefendić Trabzon: Reminiscencije iz 2023. i aktuelna izložba Behaudin Selmanović: Slikarstvo čistine. Ne zanemarujemo ni tekuće umjetničko stvaralaštvo što potvrđuju izložbe umjetnika poput Izeta Alečkovića, Seada Čerkeza, Adisa Eliasa Fejzića ili prošlogodišnja kolektivna izložba RazLikovno: Hadžić/Haračić/Karaman Pašić.

Slikarstvo čistine

Ermine, možete li nam približiti značaj Behaudina Selmanovića u kontekstu bh likovnog stvaralaštva? Šta je, po Vašem mišljenju, specifičnost njegovog slikarskog rukopisa?

Behaudin Selmanović se ubraja u najznačajnije likovne stvaraoce naše zemlje koji su stvarali sredinom i u drugoj polovini 20. stoljeća. Njegov slikarski rukopis, kao harmoničan amalgam modernističkih kreativnih svjetonazora i uticaja islamske umjetnosti, u vrijeme nastanka radova je bio usamljen i autentičan fenomen na likovnoj sceni. Čini se da je bilo neminovno da dođe do vremenskog odmaka kako bi se Selmanovićev opus objektivno i u cjelini sagledao i valorizirao. Tom složenom procesu je Bošnjački institut dao značajan doprinos, najprije velikom izložbom i naučnim skupom 2015. godine, a onda i izdavanjem kapitalnog djela, monografije autorice Aide Abadžić Hodžić, 2019. godine. Aktuelna izložba se oslanja na rezultate tih napora.

Naglasili ste u katalogu izložbe da je Selmanović ostavio izuzetan trag koji i danas djeluje izuzetno živahno i suvremeno, gotovo kao da njegovo djelo ne stari. Kako biste objasnili taj fenomen nadvremenske kvalitete njegove umjetnosti kroz koju progovara duh prostora i vremena Bosne – ne kao nostalgični spomen, nego kao živa prisutnost?

Vjerujem da svaka istinska umjetnost predstavlja jedinstven i neponovljiv otisak autorskog duha koji je u stanju da kroz djelo nadživi svog stvaraoca – što omogućava da se o djelu, figurativno rečeno, očituje i Vrijeme kao najdostojniji sudija vrijednosti umjetničke kreacije. Među mnogim drugim primjerima, tu je i Selmanović koji se danas ubraja u one čije je djelo na koncu konca sagledano u pravom svjetlu – a tek pošto se dubinski uđe u analize i interpretacije nečijeg estetsko-umjetničkog doprinosa kulturnom naslijeđu, moguće je donositi bitne zaključke od kojih društvo u cjelini može imati koristi. Tako u likovnim dostignućima autora poput Zaimovića, Hasanefendića, Selmanovića, ali i mnogih drugih, možemo prepoznati prisustvo nekih aspekata duha Bosne utkanog u strukture njihovih slikarskih izraza.

Iako je imao samo dvije samostalne izložbe za života, danas Selmanovićeva djela dobijaju novu pažnju. Šta mislite zašto je to tako?

Mislim da u ambijentu današnjih globalnih kreativnih trendova svako umjetnički uspješno i relevantno oslanjanje na temeljne odlike medija – a u slučaju slikarstva to se može svesti na elemente boje, linije i oblika – zavrjeđuje pažnju, uzimajući u obzir preovladavajuću multimedijalnu prirodu umreženog društva. Selmanović svojom poetikom odmjerenosti forme i sadržaja u kojoj se kroz stiliziranu redukciju likovnih elemenata, gotovo fanatičnu predanost pozivu i samosvjestan pristup stvaralaštvu izražava poštovanje i dokazuje doraslost duhovnoj i materijalnoj baštini na koju se slikarski oslanja. To su sve kvaliteti koji ga danas čine aktuelnim i relevantnim, a sposobnost da se kistom na platno prenese ljepota dublja od one nagoviještene pukom pojavnošću svakako da je bezvremenski poduhvat vrijedan posebne pažnje.

Kako ste pristupili kuriranju ove izložbe s obzirom na Selmanovićev širok opseg rada – i na koji način ste željeli predstaviti njegov umjetnički opus? 

Predstaviti opus Behaudina Selmanovića bio je zaista izazovan zadatak pri kojem mi je pomoglo sada već veliko iskustvo rada na različitim likovnim izložbama od kojih sam neke spomenuo. Morao sam koncept postavke naravno prilagoditi dostupnim radovima, prostoru galerije Instituta, ali i imati u vidu dosad urađeno na polju afirmacije Selmanovićevog opusa, kako bih uspio u onome što mi je uvijek jedan od ciljeva izložbi koje priređujem: ispoštovati djelo i autora, uz pružanje – koliko je to izvodivo – novog pogleda na predstavljeno stvaralaštvo. U slučaju Selmanovića odlučio sam se na koncept pod naslovom Slikarstvo čistine kako bih u toj bogatoj sintagmi naznačio da je riječ o autoru koji je bio jedinstvena i usamljena likovna pojava, a koji je slikarstvu pristupao gotovo ritualno, s čistom namjerom i vjerom u snagu istine što s vremenom izlazi na vidjelo. U katalogu tekst završava tvrdnjom da s obzirom na njegov veliki uticaj na umjetnike narednih generacija i recentniju adekvatnu afirmaciju, na toj čistini svojih beskompromisnih etičko-estetičkih načela nije dugo ostao i usamljen. Imajući u vidu sve izrečeno, prostorno sam postavku podijelio na dvije cjeline: Horizonti likovnih izazova i Intima estetskih utočišta, naglašavajući zanimljive odnose prisutne u Selmanovićevom opusu na relaciji interijera i eksterijera, intimnog i javnog, unutrašnjeg i vanjskog, bliskog i dalekog… Ti odnosi na temelju kojih sam koncipirao jedan nešto drugačiji, aktuelni i nadam se uzbudljivi pogled na Selmanovićev doprinos našoj umjetničkoj baštini vjerujem postaju znakovitiji u kontekstu specifične biografije posvećenog umjetnika-samotnjaka i dinamike društvene valorizacije njegovog djela.

Kakve su bile reakcije publike? Ili, da malo izokrenem pitanje, ako biste mogli publici ostaviti neku misao ili osjećaj nakon Vašeg kustoskog susreta s ovom izložbom, šta bi to bilo?

Reakcije publike i stručne javnosti su bile izuzetno dobre i sretan sam da je izložba doživljena kao kontinuitet rada Bošnjačkog instituta na afirmaciji Selmanovićevog djela. Lično mi je jako drago da sam se uvjerio kako među značajnim brojem umjetnika i kulturnih djelatnika postoji svojevrstan konsenzus o djelu Behaudina Selmanovića kao dragocjenosti našeg kulturnog naslijeđa – što daje nadu da i u ovim turbulentnim vremenima i pratećoj medijskoj kakofoniji ipak postoje određeni kriteriji za vrednovanje istinskih estetskih vrijednosti. U konačnici, interes publike i stručne javnosti je i doveo do mogućnosti da se realizira ovaj razgovor na kojem Vam, poštovana kolegice Hodžić, srdačno zahvaljujem.