Piše: Teodora Marković

Ove godine, uprkos proleću, ne uspevam da budem bolje raspoložena. Činjenica da smo već na kraju trećeg meseca izuzetno me frustrira. Nemam objašnjenje za ovako brz prolazak vremena. Golub koji šeta po ogradi terase utiče na moju koncentraciju, koja je već dovoljno istrošena usled svakodnevnih vesti koje čujem. Ne volim proleće u Beogradu. Upravo zbog malopre pomenutih ptica, ali i alergije na polen koja me prati od detinjstva. Misli su mi nepovezane, nekoherentne i često pravim neprirodne pauze u komunikaciji s ljudima, najčešće zbog lošeg sna koji mi omogućavaju moj začepljeni nos i suzne oči. Takođe, u proleće se broj turista u Beogradu utrostručuje, te je šetnja po samom centru grada gotovo nemoguća.

Nisam sigurna kuda da pobegnem. Opcije su tu, ali znam da ću biti podjednako nesrećna gde god da odem. Umorna sam od konstantnih promena, od odsustva rutine i sigurnosti…

– Šta si planirala posle?

Uvek govori tiho, ali dovoljno duboko da potvrdi svoju muškost, ali i naznači ulazak u prostoriju, praćen zvukom otvaranja pivske limenke. Kao odgovor na pitanje, slegnem ramenima i nastavim da gledam u pravcu televizora, svesna da sam planirala odlazak.

– Mislim dalje? Šta želiš da postigneš?

On nastavlja sa pitanjima na koja ne želim da imam odgovor. Posmatram osrednji muški stan, nimalo ispunjen uspomenama ili bilo čim što bi moglo da oslika pripadnost toj prostoriji. Opet o mojim postignućima, kao da ih je bilo malo u proteklim godinama…

– Dobro, ako nisi za priču…

Prvi put ga u tom trenutku pogledam. Vidim ispred sebe lepog muškarca, u tridesetim, nesigurnog, ali i nezainteresovanog za bilo šta van njegove sfere zanimanja. Iz te sfere izlazim čim se vrata njegovog stana zatvore, ali pošto je uporan, odlučujem da odgovorim.

– Želim dete.

Brzo skrenem pogled, otpijem preostalo pivo i nastavim da se pravim da skoncentrisano gledam jeftini sitkom na televiziji. Opažam da mi se prsti leve ruke blago tresu, te ih stežem u pesnicu. Osećam njegov pogled na sebi. Seda pored mene i počinjemo da dišemo ujednačeno. Razmišljam kako ću što pre napustiti stan i neću se više nikada javiti…

– I ja želim dete…

Okrećem se prema njemu i uočavam ozbiljnost kakvu nikada ranije nisam videla. On nastavlja da priča, ja čujem tek po neku reč, koja nagoveštava nešto o mojoj zrelosti ili dobroj organizovanosti ili potvrdu da mogu toliko stvari istovremeno. Onda lupanje mog srca ponovo bude jedini zvuk koji mogu da razaznam.

Odrastanje zvanično počinje onda kada shvatimo da su naše iluzije neostvarive. Postoje drugarice sa kojima sam provela više od polovine svog života i retko koja može da se pohvali time da je postigla ono o čemu je sanjala. Uglavnom smo se privikavale na životne okolnosti koje nismo mogle da zamislimo. Svakodnevno potvrđuješ svoj nagon za preživljavanjem, ali je pitanje koliko zadovoljstva onda u tome preostaje?

Nezavisnost, koja sa sobom nosi i određeni uspeh, kao i loša iskustva u emotivnim odnosima, često dovode do dve opcije – ili znaš šta nećeš, pa to što hoćeš teško pronalaziš, ili pristaješ na ono što je u tom trenutku dostupno, sa svešću o prolaznosti, pre nego što bilo šta konstruktivno i ostvariš sa osobom preko puta sebe.

Kako je on bio u ovoj drugoj grupi, nisam ni smatrala da bi razgovor o deci uopšte i trebalo da se vodi između nas.

– Nemoj da te neko ubeđuje da je stvar isključiva. Karijera i dete idu zajedno… Potrebno je samo da se sa nekim boriš za isti cilj.

Nekoliko sekundi nisam mogla da razaznam da li je ovo zaista izgovorio. Što me je duže gledao, shvatala sam da nešto moram da kažem, da sada ne mogu da pobegnem. Volela bih da sam mogla da ga pitam zašto nikada nije postao neko ko se sa mnom borio za isti cilj? Ipak, moj ponos to stopira. Grlim ga i možda na tren dozvoljavam sebi da zamislim da je on taj čovek. Možda u dvadesetim više nego ikada osećam potrebu za detinjom idealizacijom, a ne sve češćim ogoljavanjem istine, sa kojom znam da mogu da se suočim, ali bih volela da to odgodim.

Kako sam jedinica, odrastala sam sa sestrama od tetaka i stričeva. Muškarci se retko rađaju u našoj familiji. Moje sestre su sad pretežno majke ili se spremaju da to postanu. Isto je i sa drugaricama. Roditelji me podsećaju da ne smem da budem ljuta na tuđe izbore. Ali izbori potvrđuju da su umorne, istrošene i retko govore nešto što nadilazi okvire materinstva. Stvarni život, dakle, potvrđuje da ravnopravnost još uvek ne seže do zadovoljavajućih okvira. To me iznova rastužuje.

Ne smatram da je moja odluka da ne rodim bolja od njihove. Naprotiv, sve više uočavam nesmotrene postupke koje realizujem usled sopstvene usamljenosti. Usled sopstvenog analiziranja sebe i drugih, toliko da unapred izbegnem bol koju neprestano očekujem. Pripremam sebe za propale poslove, neuspešne ljubavi i smrti onih najbližih, svakodnevno. Stoga sam manje povređena kad se nešto od toga zapravo i desi. Jedino što je uživanje i zadovoljstvo postalo retkost.

Dok se grlimo, simultano ležemo na krevet i ja čvrsto obavijam njegove ruke oko svog tela. Zagrljaj je nepravedno zapostavljena stvar naše vrste i ponekih životinja. Instinkt u kom potvrđuješ nečiju, ali i sopstvenu sigurnost. On shvata da želim da ćuti. Ćutimo, dakle, nekoliko minuta… Svesni da nikada nećemo imati zajedničko dete ni zajednički dom. Svesni da ćemo uskoro biti kilometrima razdvojeni i da to za neke ljude ne bi bio problem, ali za nas jeste.

Dopuštam sebi da ponovo budem petogodišnja devojčica koja veruje da zagrljaj i poljupci rešavaju sve probleme, naročito one koji se tiču stambenog kredita, poslovnih prilika na drugom kraju sveta, verskih i nacionalnih razlika, poslovnih kodeksa i zadovoljenja očekivanja okoline.

– Videćemo se uskoro.

Znam da nećemo.

O autorici:

Teodora Marković je dramaturginja i pjesnikinja, rođena u Beogradu. Trenutno pohađa doktorske studije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Dobitnica je nekoliko nagrada za dramske tekstove i scenarije, a kao jednu od dražih izdvaja nagradu „Josip Kulundžić“ koju dodjeljuje katedra za dramaturgiju na FDU, za ostvaren izuzetan uspjeh iz oblasti pozorišta, radija, filma, televizije i kritike. Trenutno radi na predstavama u Beogradu, Novom Sadu i Sarajevu. U fazi daljeg razvoja je i njen dugometražni film „Psi i ostali“ za koji je dobila podršku Filmskog centra Srbije i Srpskog književnog društva. Ističe da „ne priznaje zastave, podjele, ni boje“ i da je Sarajevo njeno, koliko i Beograd.