Piše: Tarik Hadžirović, Blindography
Sve ide glatko dok ne moraš izaći iz svoje zone komfora. A onda, kad svane to jutro i znaš da trebaš nešto promijeniti, da odnekud moraš krenuti – ne znaš ni šta tačno ni odakle. Najgori je taj osjećaj koji te iznutra izjeda: ne želiš zavisiti ni od koga, vjeruješ da možeš, ali ne smiješ jer nikada do sada nisi.
Bilo je to pred sami kraj mog osnovnoškolskog obrazovanja. Čovječe, uskoro će pet godina od toga… Elem, škola u koju sam tada prešao (Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu) zamišljena je tako da je zgrada osnovne na jednoj, a zgrada srednje škole na drugoj strani. Između njih je ta jedna mala cesta koju treba preći. Mala je ona iz ove perspektive danas; tada je za mene to bila najprometnija i najopasnija ulica u cijelom gradu. Moram priznati da se ovog trenutka ne sjećam baš svih detalja, ali ono najvažnije – osjećaj – ostao je.
Nisam imao četvrti čas, a u srednjoj školi bi mi, kao i ostaloj dječurliji tih godina, bilo mnogo interesantnije biti sa starijom rajom. Većina želi odrasti prije vremena. I tako, odvažim se ja krenuti putem srednje škole – sam, bez ičije pomoći, sa sve štapom koji sam nedavno dobio, a koji pritom nije bio moj, već posuđen od radnika iz štamparije (ako bude čitao, a vjerujem da hoće, prepoznat će se). Često sam tu rutu prelazio s nekim, uglavnom bez štapa, ali nikada nisam imao hrabrosti krenuti sam.
Izlazim iz osnovne, a da bih prešao tu cestu i došao do srednje, trebalo je proći kroz još jednu zgradu – internat. Imao sam i drugih opcija, alternativnih puteva, ali kako tada o tome nisam imao blage veze, ne zamjeram sebi što sam izabrao možda onu najgoru. Vidjeli su me svi kako krećem negdje, ali nikome nisam rekao ni gdje ni zašto. Furiozno izlazim iz internata, da se ne bih morao dodatno objašnjavati, i uputim se ka kapiji. Prelazim cestu iz prve, pratim stazu do srednje i napokon stižem.
Jeste, to djeluje brzo i jednostavno kad se ovako čita. Ali trajalo je to sigurno više od pet minuta. Danas mi za isto trebaju dvije, ako su uslovi povoljni – pod tim mislim da uhvatim zeleno svjetlo i da nema parkiranih auta na trotoaru. Sve u svemu, nakon onog gubljenja na putu do pekare, bila je to moja najveća dotadašnja avantura koja je, za razliku od prve, imala sretan epilog. Tu sam životnu pobjedu slavio do kasno u noć.
I čudili su mi se svi kad sam stigao: “Otkud ti?”, “Zar nemaš čas?”, “Šta ćeš ovdje sam?”… A ja, onako u svom stilu: “Evo, malo svratio da vidim šta ima. Nemam časa.” Tad sam išao kod prijatelja da provedemo to vrijeme zajedno (i on će se također prepoznati ako bude čitao). Jedino je on znao šta namjeravam i bodrio me od samog početka. Zahvalan sam mu na tome i danas. Džaba je – ne možeš baš sve sam.
Nivo skoka dopamina, rasta samopouzdanja i vjerovanja da mogu na Mjesec otići – neprocjenjiv je. Tad sam zapravo shvatio da samostalnost nema cijenu i da svi što prije trebaju početi raditi na njoj. Poslije će im biti žao što nisu. Jer, šta je najgore što se može dogoditi? Mogu se izgubiti – super, pitat ću nekog za pomoć. Ali šta ako nema nikog? Odlično, ima telefon. A ako nema ni telefona? E pa, jebiga onda – kud ste napolje krenuli nespremni.
