Sami smo stvorili svijet holograma. Svijet puke forme. Svijet u kojem sve fingira da je ono što jeste. I to me umara. Gotovo kao proljeće. Gotovo kao predizborne kampanje koje nikada ne prestaju. Gotovo kao moranje, kao građenje i održavanje karijere. Kao dosadna neprohodna knjiga. Umaraju me i sve nepročitane knjige na mojoj polici. Glazba koju treba poslušati. Ljudi koje poznajem i tek trebam upoznati čine me rastresenim, umornim. Previše odgovora treba dati, previše pitanja postaviti. Žalosti me taj umor u kojem se iscrpljuje suvremeni čovjek. Žaloste me ispijena i siva lica, umorne oči koje gledaju uprazno. Ponekad razumijevam sve one ljude kojima sam se čudio, one koji vikende provode hodajući po planinama ili lješkareći pored neke rijeke. Odsvuda samo vrebaju neuroze. A čovjek je preslab da to podnosi. Trebamo novi svijet. Ali nismo li ga oduvijek trebali?
Umara me i činjenica da ne znam voziti auto. A to je tako potrebno. To je prijeko potrebno. Mene to nikada nije interesiralo, a često sam doveden u situaciju da bi bilo bolje da znam sjesti za volan. Nikada, najiskrenije vam govorim, nisam čak niti sjeo na vozačko mjesto. Uostalom, ne znam voziti ni avion. Motore sam davno batalio jer ne vjerujem samom sebi. Bicikl znam voziti, ali to ne činim. Kupio sam jedan prije nekoliko godina i eno ga, stoji poluhrđav iza kuće u Mostaru, besmisleno jer je izvan funkcije. Vožnja bicikla me umara. Sama pomisao na to me umara.
Umara me opsjednutost zdravim životom. Uvjeren sam da je i to produkt neuroza koje svi osjećaju, produkt te rastrzanosti, unutarnjeg kaosa koji želimo liječiti zdravom i pravilnom prehranom, puno kretanja i osmijeha, jer osmijeh je ljekovit, ali sve je to samo način da se pobjegne sivim, umornim mislima, općoj nesigurnosti. Umaraju me krono proizvodi, lažni organski produkti, guljenje i žvakanje voća gotovo opsesivno.
Od povijesti sam posebno umoran. Umoran sam od svih tih različitih tumačenja iste stvari. Umoran sam od pobjednika. Umoran sam od poraženih. Umoran sam od onih koji revidiraju povijest. Umoran sam od onih koji se slijepo i dogmatski drže svojih teza. Umoran sam od velikih i malih ratova. Od masovnih grobnica. Od genocida. Državnih i nacionalnih projekata. Od lijevih i desnih, a pogotovo srednjih. Umoran sam od manijaka koji pod svaku cijenu žele postati dijelom povijesti. Njihova samopouzdanost me pomalo i plaši. Umoran sam od ambicija. Umoran sam od umora koji osjećam, koji čini da me ništa ne interesira već me umara i ono što me je uvijek interesiralo, ili sam barem tako sebi umislio.
Umoran sam od umišljenih stvari. Umoran od straha za budućnost. Umoran sam od izmišljanja te iste budućnosti. Umoran od pokušaja da je kreiram. Umoran sam od posjedovanja stvari koje me guši kao prašina. Svaka stvar koju posjedujem čini da se osjećam zarobljenim. Zato mi ni onaj bicikl ne treba. A svijet je postavljen tako da nam treba gomila stvari, bez njih se jednostavno ne može. Umoran sam od vlastite nesigurnosti. Od trusnosti tla kojim hodam. Od trusnosti postavki vlastite egzistencije.
Umoran sam od podstanarstva jednako kao što sam umoran od življenja u vlastitoj kući. Umoran sam od velikih gradova, od kaosa koji izazivaju svi ti ljudi koji idu nekuda svojim poslom ili tek besciljno lutaju gradom. Umoran sam od malih gradova u kojima se preko zida zaviruje u susjedov tanjir. Plaši me mir prirode. Umara me energija gradova. Čovjek treba mir. Ali unutarnji mir. Tek onda ono oko njega neće biti tako strašno. Čovječanstvo je postalo deponija. Umara me Internet, ta najveća deponija na svijetu. Umaraju me društvene mreže i sva ta pamet koja se prosipa po statusima. Umaraju me zagovornici bilo čega gotovo jednako kao i kritizeri svega i svačega. Umaraju me arogantni i egoistični konflikti. Umaraju me ljetni odmori na krcatim plažama. Umaraju me pijani turisti iako sam i sam turist u vlastitom životu. Umara me ludilo kojem podliježemo. Umaraju meanksiozni napadi. Umara me strah od depresivnih epizoda. Umara me što moram duboko disati po nekoliko minuta prije nego što izađem iz kuće. Umaraju me dani u kojima imam što raditi. Umaraju me dani u kojima nemam ništa za raditi. Umara me to što sam zbrkan, što je sve ovo nedosljedno, jer valja biti dosljedan, uvijek pametan, imati stav, a ne ovako razarati čak i mogućnost imanja stava.
Umaraju me psovke koje su često jedini odgovor na stvari kojima svjedočim. Umoran sam. Umoran. Umoran. Umoran. Umoran od jurnjave. Umoran od pijanstva. Umoran od trezvenosti. Umoran od svakodnevnih borbi. Umoran od svakodnevnih odustajanja, predaja, poraza i pobjeda. Umoran od natjecanja sa samim sobom. Umoran od nedostatka ambicije i želje da išta poduzmem. Umoran od nesposobnosti da se ičemu radujem. Umoran od nezainteresiranosti. Umoran od velikih planova. Želim rijeku svog djetinjstva, želim jedinstvo sa svijetom. Ali ne ovakvim. Trebamo novi svijet. Ali nismo li ga oduvijek trebali?
