Piše: Kenan Zuković
Davne 1994. krenuo sam s rajom na dernek. Poklopilo se s primirjem zvanim Plavi putevi – sigurni koridori pod kontrolom plavih kaciga. Ako si imao novca, mogao si kupiti sve. Kad kažem sve, onda znate na šta mislim – sve.
Na ulazu u stan pljusnulo me plavo svjetlo. Plava boja u našem cikličnom univerzumu nije bila slučajna. Takva scena ličila je na onu iz filma Three Colors: Blue, u kojem se dešava poplava plave gdje Kieślowski kaže: “Pazi, sada ulaziš u unutrašnji prostor, logiku ostavi ispred ulaza.” Taj nalet boje značio je slobodu, makar privremenu.
Probijao sam se kroz uski, mračni hodnik i prvi put se sudario s tom divljom detonacijom zvuka zvanom The Prodigy i pjesmom No Good. Nisam vidio spot, nisam znao ime benda, čisti frontalni sudar bez kočenja. Spot koji sam tek kasnije vidio bio je samo déjà vu te noći.
Na ovom mjestu bih pozvao današnje petnaestogodišnjake i šesnaestogodišnjake, ako još čitaju, da rat predoče kao niz brutalnih, ponavljajućih udara granata o asfalt po kojem je razmazana krv njihovih drugova. Zatim neka duboko udahnu, svjesni da su još živi, i da su propali kroz zečiju rupu u mračno podzemlje u kojem je eksplodirala energija, bitovi i ritam, dok se svijet oko njih više ne može ni raspasti ni sastaviti.
Sarajevo pod opsadom. Užas u nama i užas oko nas. Sve se slijeva u jedan gust, miran talog, kao opijum koji se intravenski ubrizgava u ranjena tijela, dok u tom unutrašnjem mraku svira The Prodigy, ritam koji liči na džinovske tregerе s distorziranim basom. Nijedan rat nije mogao protiv takvog stanja.
A onda smo ja i Maja Vukašinović, nakon rata, sjedili na zidiću ispred KUK-a, dok sam joj prepričavao urbani mit po kojem su The Prodigy pred koncert u Beogradu izveli industrijski performans i maljevima uništili novi Yugo 45, pred djecom bivših Jugoslovena. Ona je bila poprilično odsutna pa smo ušli unutra gdje nas je dočekao Firestarter koji nas je pregazio kao brzi voz.
Pored su stajala dva novinara Dana, tupo posmatrajući prizor naše ekstaze, i kratko prije nego što su napustili prostor konstatovali: “Jebo ovo”, što je trebalo značiti protest pred pojavom novog zvuka u kojem se svako usamljeno lišava vlastitog viška energije. Bili su u pravu. Ne tad. Nego sad.
Onda smo ponovo izašli ispred da udahnemo svježe večernje have, gdje sam još jednom pokušao sa svojim sranjima i novom pričom – kako se Keith iz Prodigyja sakrio u kofer usred parka i iskočio, preplašivši neko dijete koje se tu zateklo. Nije je zanimalo. Okrenula se i otišla.
Imao sam nekontrolisan nagon da u gluho doba trčim prema svojoj ulici. Raširio sam ruke i trčao kao Firestarter, vraćajući propuštene i neproživljene trenutke ukradenih godina. Sletio sam niz Kralja Tomislava kao Keith Flint, kao egzistencijalni krik, kao idiot koji se zaljubio i otrovao.
Zatim sam se strovalio na krevet i zaspao u slatkim vibracijama i loopovima.
Nastavio je The Prodigy kroz naše subkulturne tranzicijske godine probijati zvučne zidove, puniti rafale unutrašnjeg haosa, provocirati i dovoditi do ludila mnoge roditelje kojima se na kraju kosa dizala kao u glavnog pjevača benda koji su mrzili.
A varnice, iskre, brusilice, motorke, divlji imidž, bunt, energija, ritam, trans, euforija, znoj, dim, transgresija trajali su dok se nisu počeli gasiti kao svjetla u praznoj hali, jedno po jedno, sve dok nije ostao samo zvuk koji se vraća u tijelo da tamo utihne i struli.
The Prodigy će ove godine doći u Sarajevo, na Grbavicu. Biće tehnički savršeno, neuporedivo bolje od njihovih prvih nastupa i daleko od mog prvog sudara s njima u nečijem stanu u Šenoinoj. Ako odem, mogu samo pokvariti mentalnu sliku koju sam u sebi zadržao kao iluziju bez originala. Kao sprženi stari CD. Može se desiti i da me polomi diskushernija, ubije propuh ili proguta napad panike. Svašta se može desiti otkako sam odlučio biti oprezniji prema životu.
Imao sam jarana koga su roditelji kasno osunetili, i dok su ga pekli bolovi, neke komšije su mu donijele na poklon igračku koju je davno prerastao. Iako u jakoj boli i muci, uzeo je igračku i razbio je o zid, rekavši, kao ona dvojica novinara u susretu s nepodnošljivim: “Jebo ovo!”
