Piše: MSc Merima K. Mehinović

Posljednjih mjeseci pažljivo sam pratila digitalni narativ koji se formira oko fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine, posmatrajući hiljade komentara, reakcija i međusobnih obračuna na društvenim mrežama, svjesna da se iza tog prividno banalnog prostora, koji mnogi još uvijek smatraju tek neobaveznim mjestom za razmjenu mišljenja, krije mnogo ozbiljnija priča o stanju jednog društva, njegovim strahovima, neizgovorenim traumama i načinu na koji jedan narod doživljava vlastite simbole.

Povod za ovu analizu je ljubav. Ipak, ne smijemo prihvatiti pretpostavku da se količina mržnje, vulgarnosti i ponižavanja kojoj su izloženi pojedini reprezentativci može objasniti njihovim učinkom na terenu, znajući da između jednog promašenog zicera i stotina uvreda koje nadolaze postoji ogroman prostor koji ne pripada sportu, nego društvu, njegovoj unutrašnjoj strukturi i emocionalnoj geografiji.

Upravo zbog toga komentari ispod fotografija Demirovića, Tahirovića ili bilo kojeg drugog reprezentativca predstavljaju mnogo više od navijačkih reakcija i treba ih promatrati kao dokumente kolektivnog mentaliteta i kao fragmente jednog šireg narativa u kojem se ogleda odnos zajednice prema uspjehu, pripadanju, razočarenju i nadi.

Digitalni prostor danas funkcioniše kao svojevrsni društveni skener koji neumoljivo registruje ono što formalne institucije, politički govori i službene statistike ne mogu pokazati. U njemu postaju vidljivi izrazi kolektivnog iskustva, talozi frustracija, osjećaji poniženosti i nemoći, kao i stepenice emocionalne historije koji nikada nisu dobili priliku da budu artikulisani kroz ozbiljan javni razgovor.

Fudbaler u tom procesu postaje simbolički ekran na koji se projektuje mnogo više od sportskih očekivanja.

Na njega se projiciraju porodične priče o neuspjehu, iskustva migracija, ratne traume koje nikada nisu dobile adekvatan društveni epilog, osjećaji političke izdaje, egzistencijalne nesigurnosti i duboko ukorijenjeno uvjerenje da ono što je naše, bh. predznaka, ne može dugo trajati.

Reprezentacija Bosne i Hercegovine zbog toga zauzima posebno mjesto u društvenom prostoru. Ona je jedna od rijetkih preostalih institucija simboličkog jedinstva, posljednje veliko zajedničko mjesto susreta ljudi koji žive u različitim državama, govore različitim akcentima, pripadaju različitim generacijama i nose različita životna iskustva, ali u određenom trenutku pristaju da vjeruju u isti grb i istu zastavu. Zato i funkcioneri gramzivo otimaju trenutke, trpaju ih u svoje prljave političke safove i traže svoj dio kolača, iako ni marku u sastojke ne ulažu.

U tom smislu reprezentacija nije samo sportska selekcija, nego odavno postaje mjesto susreta različitih bosanskohercegovačkih univerzuma.

U jednom od njih žive ljudi koji su ostali i svakodnevno pregovaraju sa stvarnošću zemlje koju vole i koja ih istovremeno iscrpljuje. U drugom žive oni koji su otišli, ali nisu uspjeli otići do kraja, pa Bosnu i dalje nose kao emocionalnu kartu, često snažniju od fizičkog prostora u kojem se nalaze. Treći univerzum pripada generacijama rođenim u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Italiji, Americi, koje Bosnu nisu upoznale kroz vlastito iskustvo nego kroz porodično sjećanje, priče roditelja i kroz nostalgiju koja se prenosi poput porodičnog nasljeđa.

Svi ti univerzumi sastaju se u devedeset minuta utakmice. Zbog toga emocije koje proizvodi reprezentacija nikada nisu samo sportske.

Trebalo bi da razumijemo da kada Edin Džeko primi loptu, prema protivničkom golu ne trči samo jedan fudbaler. Zajedno s njim kreću porodična sjećanja iz izbjegličkih kampova, uspomene na porušene gradove i nade da pripadnost nije izgubljena, kao i želja onih koji su ostali da barem negdje vide potvrdu da zajednički napor može proizvesti uspjeh.

Teret koji reprezentativci nose zbog toga je mnogo veći od sportskog.

Na njihovim leđima često završavaju očekivanja koja nijedan pojedinac ne može ispuniti. Upravo zato pitanje nije zašto pojedini navijači vrijeđaju reprezentativce. Mnogo važnije pitanje glasi zašto jedan dio društva tako teško podnosi vlastitu radost.

Zašto se uspjeh dočekuje s nepovjerenjem? Zašto se nada prati sumnjom? Zašto se prva greška kažnjava kao izdaja?

Odgovore na ta pitanja nećemo pronaći na stadionu, nego u historiji.

Društva koja su dugo živjela u iskustvu prekida, ratova, migracija, ekonomskih lomova i političkih razočarenja razvijaju specifičan odnos prema nadi. U takvim zajednicama patnja postaje poznat i prepoznatljiv prostor, dok uspjeh ostaje neobičan gost kojem se nikada ne vjeruje do kraja. Generacije odgojene na iskustvu gubitka često razvijaju uvjerenje da iza svakog razloga za radost stoji nova mogućnost razočarenja, zbog čega se sreća dočekuje oprezno, gotovo defanzivno, kao nešto što će prije ili kasnije biti oduzeto.

U tom svjetlu ljutnja poprima sasvim drugačije značenje, prestaje biti sportska reakcija i postaje povod za istraživanje i indikator.

Društvo koje nije naučilo da živi sa uspjehom jednako prirodno kao što je naučilo da živi sa porazom, zajednica koja je razvila visok prag tolerancije na bol, ali nizak prag povjerenja u vlastitu sreću, izbacit će vlastite rane na one koji to najmanje zaslužuju.

Stanje kolektivne svijesti koja se mnogo lakše prepoznaje u tragediji nego u trijumfu, posljedica je. Naš čovjek godinama osjeća da ga niko ne čuje, da nema kontrolu nad vlastitim životom, da ga je neko prevario, ponizio ili ostavio. Najglasniji komentatori zato nisu nužno najjači dio zajednice. Naprotiv, često predstavljaju njenu najranjiviju tačku, mjesto na kojem se talože osjećaji nemoći, neuspjeha i neostvarenosti. Njihova agresija nije dokaz društvenog samopouzdanja nego pokazatelj duboke nesigurnosti, a njihova potreba da ponižavaju često otkriva nemoć da podnesu vlastitu ranjivost. Između uvrede upućene Demiroviću i čovjeka koji ju je napisao često stoji mnogo više od jedne utakmice.

Tu se nalaze godine neizgovorenih frustracija, porodičnih trauma, ekonomskih neizvjesnosti, osjećaja zapostavljenosti, institucionalnih nepravdi i uvjerenja da su drugi uvijek imali više sreće, više prilika i više pravde.

Zbog toga i naslov ove priče predstavlja jedno od najvažnijih pitanja našeg vremena.

Šta zapravo liječimo kod sebe kada radost šutamo u ofsajde?

Možda osjećaj da smo previše puta bili ostavljeni, ili strah da ništa dobro i lijepo neće potrajati. Možda kolektivnu nesigurnost koja se generacijama prenosi kao nevidljivi teret, ili vlastitu nemogućnost da povjerujemo kako uspjeh nije slučajnost, nego mogućnost.

I svaki put kada ponižavamo ljude koji nose naš grb, svaki put kada nadu pretvaramo u podsmijeh, svaki put kada radost dočekujemo kao prijetnju umjesto kao dar, mi pucamo daleko preko gola i gazimo priliku da ozdravimo vlastiti odnos prema sebi.

A to je već tema koja daleko nadilazi sport i ulazi u prostor najdubljih pitanja o tome kakvo smo društvo postali i kakvo društvo želimo ostaviti onima koji dolaze poslije nas.

Zato bi petak mogao biti prilika za jedan društveni i personalni rast.

Hajde da pokušamo nešto drugačije od onoga što predugo ponavljamo.

Da prije uvrede zastanemo.

Da prije presude sačekamo.

Da prije ogorčenosti volimo i zagrlimo radost.

Da se sjetimo kako na teren neće istrčati savršeni ljudi, nego naši ljudi; mladići sa svojim strahovima, greškama, pritiscima i snovima, koji će devedeset minuta nositi ono što milioni nas nose cijeli život — potrebu da pripadamo nečemu većem od sebe, ponos i prkos jedne male zemlje, ranjene i raščupane, ali na svijetu najljepše.

Prolazno je i ovo, tabele se promijene, generacije igrača odu svojim putevima, ali ostaje pitanje kakvi smo bili prema onima koji su, makar na devedeset minuta, na svojim leđima nosili naše zastave, naše uspomene, čežnje i vjeru da još postoji nešto zajedničko što nije podijeljeno, posvađano, raseljeno ili izgubljeno negdje između granica, godina i nesretnih vremena kroz koja smo prošli.

Jedna si jedina, Bosna i Hercegovina.