Piše: Kenan Zuković

Zašto ti stalno na jutjubu tražiš stara videa iz Berlina?

Upitala me moja mlađa kćerka kad se search napunio mojom opsesivnom potragom za prošlošću koju sada pokušavam vratiti kroz digitalno doba, kao svaki čovjek koji uspješno stari. U takvom stanju najbolji apaurin je odlutati u mladost, i to što raniju.

Dok sam razmišljao o tome, ponovo sam se vratio u Berlin na način kako se uvijek vraćam. Natraške. Kolut nazad. Puštajući se da s mosta padnem na šine brzog voza.

* * *

Bilo je četiri ujutro, mrak je bio gust, i činilo mi se da sam tek sklopio oči. Jozo me drmao, dozivao pola na našem a pola na njemačkom jeziku, očinski psovao onako kako se kod nas psuje kad nekome želiš dobro više nego što on želi sam sebi. Sve je to značilo da moram ustati iz toplog kreveta i izaći u hladnu berlinsku novembarsku noć.

Lijeno sam vukao metlu i plastična kolica na dva točka za sobom. Na Ku”dammu me dočekalo brdo praznih limenki, rejveri su se sporo izvlačili iz kluba u kojem su proveli noć. Svo to smeće, još uvijek u nekom zombi stanju, morao sam ukloniti prije nego svane. Prije nego normalni njemački svijet krene na posao i prepozna reciklat vlastite djece, što bi u tom, po njih nezgodnom trenutku, izazvalo izvjesnu nelagodu. Zato sam ja bio tu, da počistim švapsko smeće kako bi utješni građani mogli izvršavati svoje građanske i porodične obaveze. Na kraju sam trebao biti zadovoljan jer sam pomagao njemačkom društvu da sabahile otpočne dan kako treba. Ali ta utjeha mi nije pomagala da se ne osjećam kao sklupčano govno.

S Ku”damma sam se vraćao izmoren kao pseto. Po licu su mi žmirkala neonska svjetla prodavnica koje su se tek otvarale. Obasjavala su me kapitalistička loga uspješnih firmi. Ulazio sam u prljavu garsonjeru na Charlottenburgu i brzo bih se sručio na ustajali krevet. Jozo bi mi kuhao topli čaj, a njegovo dvoje djece tek su ustajali i odlazili na fakultet.

Imao sam šesnaest godina i te hiljadu devetsto devedeset i pete završio sam drugi razred srednje škole. Napustio sam Sarajevo u hladnjači za meso u kojoj smo bili nas četvero juniorskih atletskih reprezentativaca, od kojih je ostalo samo troje, jer sam ih izdao k’o zadnji šupak i izašao na nekoj njemačkoj pumpi.

Jozo je prije trideset godina iz malog slavonskog sela došao u Njemačku. Bio je dobroćudni radnički šaraf dobro ušarafljen u njemačku industriju, u usponu. Tu je upoznao ljubav svog života iz Bosne, s kojom je izrodio dvoje fine djece i upotpunio identitetski kuršlus svoje porodice.

Kao svaki Jugošvabo čekao je i dočekao penziju u Siemensu, i od tog trenutka dane nastavio provoditi u svojoj fotelji. Jedina tačka u kojoj se doslovno sjekao naš složeni identitet bila je Musaka – ovdje molim lektore da odustanu jer je za mene bila i ostala s velikim M.

Obično bi to bilo nedjeljom, kad bismo svi sjeli za mali sto koji se jedva i bez nas ugurao u skučenu kuhinjicu. Ručali bismo i šutjeli. Oni su tada vrlo malo koristili njemačke riječi, kako se ne bih osjećao još više popišano i udaljeno od svega što je ostalo iza mene. Ali negdje na sredini ručka neko bi izgovorio riječ joghurt, jedinu riječ koju sam znao na oba jezika. U frižideru ga nije bilo, pa se počelo raspravljati ko će otići da ga kupi.

– Ustao sam i rekao: Idem ja.
– Nein, izvini, ne – odgovarali su me.
– Ja ću – ponovio sam.

Prekinuo sam blagu raspravu i pobjedonosno, kao čuvar bitne riječi, otišao u market preko puta. Mislio sam brzo ću, dok se musaka ne ohladi.

Kad sam se našao pred škrinjom, ispred mene se stvorilo dvadesetak vrsta jogurta s različitim njemačkim predznacima i nisam znao koji je pravi, onaj najsličniji našem koji ide uz musaku. Našao sam se pred važnom dilemom jer sam u svom kratkom odsustvu spašavao naš rascjepkani identitet, a u konačnici i ručak. S gomile flaša čitao sam: Natur, Griechisch, Mild, Bio – i ono što bih najradije uradio, a nisam nikako smio, bilo je da otvorim čep, nagnem i uvjerim se koji je pravi. Uvukao sam ruku u škrinju i izvukao onaj s najdužim imenom, jer ako već ne znam jezik, bolje je da izgledam kao da ga znam.

Došao sam do kase. Ispred mene se zaglavila švapska porodica u predbožićnom duhu. Kolica su bila puna i usred njih dijete je otpakivalo božićnog čokoladnog zeca. Razmišljao sam o musaki koja se hladila. Vrijeme koje je porodica ispred mene potrošila na kupovinu bilo je ravno inventuri u zemlji iz koje sam stigao.

Kad sam došao na red, prodavačica je uzela flašu jogurta, okrenula je i nešto pročitala, zatim me pogledala i nešto rekla. Kad je vidjela da ne razumijem ni riječ, ustala je i gestikulacijom u kojoj ko fol naginje flašu i pije, nakon čega joj se lice pretvara u gadljiv izgled, izgovorila: nein.

Shvatio sam da je jogurtu istekao rok. Izgubio sam volju da se ponovo vratim do škrinje po novu flašu. Opsovao sam i brzo izašao. Kasnije, kad sam ušao u kuhinjicu u njoj više nije bilo nikoga. Na stolu me čekao tanjir hladne musake koju nisam ni pipnuo. Sve mi se činilo kao potpuno izgubljeno i kiselo. Ozbiljno sam vjerovao da čovjek može propasti zbog jedne flaše jogurta. Danas vjerujem da može i za mnogo manje.