Piše: Majda Turkić
Foto: Majda Turkić
Schadenfreude je prema definicijama zajednički izraz koji se koristi da identificira univerzalni fenomen užitka i zadovoljstva nad patnjom drugih. Karakteriziraju ga različite forme osjećaja zadovoljstva u omalovažavanju, ponižavanju ili umanjenju vrijednosti drugih. Posebno se odnosi na emocije osobne ugode stvarajući patnju drugim osobama. Sa ovim fenomenom se suočavamo od najranije dobi, i sami smo nerijetko doživjeli situacije u kojima smo osjećali razinu zadovoljstva nad patnjom drugih ili smo bili mete nad čijom nevoljom su drugi uživali. Schadenfreude podrazumijeva učešće sadističkog subjekta koji svojim postupcima dehumanizira objekat, takvi obrasci ponašanja su prisutni i ogledaju se u našoj svakodnevnoj komunikaciji. Gotovo je nemoguće provesti aktivan dan, a da nismo suočeni s nekim oblikom sadizma na ulici, u javnom prijevozu, u redovima dok čekamo, na poslu ili u školi. Čak i u miru doma, gdje bismo se trebali osjećati najsigurnije i zaštićeno, svjedočimo situacijama schadenfreudea putem društvenih mreža, televizije ili drugog oblika virtualne komunikacije.
Postoji nebrojeno mnogo prilika u kojima sam kao spektator svjedočila poruzi, ismijavanju ili radosti zbog nevolje drugih. Moje značajno oštećenje sluha je razvilo adaptivne mehanizme senzibiliziranije percepcije okruženja i međuljudske interakcije, često me dovodeći u poziciju spektatora. Mimika i facijalna ekspresija postale su mi najvažni elementi razumijevanja sredine. Pišući ovaj tekst u 2024. godini analizirat ću mikronske promjene koje su se dogodile unutar zadnjih dvadesetak godina do danas. Jedno sjećanje me vodi u moje rano punoljetstvo kada sam započela studij na univerzitetu koji bi trebao biti primjer otvorenosti i nepostajanja predrasuda. Na istoj godini studija bio je student kolega koji je imao trideset i šest godina, i u tom periodu je stekao finansijske uvjete da upiše studije. Na početku semestra su ga mlađe kolege posmatrale kao egzotičnu životinju koja je slučajno zalutala na prvu godinu fakulteta. Postojali su pojedinci koji su osjećali divljenje na hrabrosti i upornosti, ali kolektivno su iste kolege bile ujedinjene u namjeri da osude, ismiju i izruguju kolegu čudaka kojem nije mjesto tu među mladim studentima. Ipak, kroz vrijeme se odnos kolega postepeno mijenjao i postao humaniji. Dotični stariji kolega je završio u klasi kao jedan od najboljih studenata i bio je demonstrator na našim vježbama. Činjenica da nije odustao je primjer navikavanja ljudskog uma na pozitivne vizualne simulacije koje prihvata i smatra novim normalnim. Njegovo fizičko prisustvo i neodustajanje zbog schadenfreude i društvenih kalupa da se svijest ljudi oko njega, a ne njegova, promijeni (što je bila namjera takve zluradosti).
Drugo sjećanje me vodi u tinejdžerske dane i svakodnevno treniranje tenisa. Jednom prilikom sam igrala sa poznanicom u njenim ranim četrdesetim godinama koja nije često igrala tenis, ali je željela da ima mogućnost da se oproba u toj igri. Iza ograde teniskog terena stajala je nekolicina mladih ljudi koji su znatiželjno i sa vidnim podsmijehom posmatrali nju i našu igru, dobacujući komentare kako se starija žena usuđuje igrati tenis. Sjećam se mojeg osjećaja nelagode da se njihova zluradost nije uklapala u divljenje i inspiraciju spram moje suigračice. U tom trenutku je ta grupa koja je činila schadenfreude postigla da osjetim strah da neću moći u životu činiti stvari koje volim ili isprobavati nove bez obzira na dob. Važno je spomenuti kako su se tada često vidjeli zreli, uspješni muškarci koji poslije posla dolaze da igraju tenis bez nekog posebnog talenta i tehničke spretnosti, ali se ni u jednom trenutku ne mogu sjetiti negativnih komentara i podsmijeha vezanih za njihovu igru. Bilo je društveno prihvatljivo, čak i poželjno da muškarci poslije posla imaju ispušne ventile dok su žene posmatrane kao neprilagođene ako su izlazile iz bilo kakvih okvira ustrojenog obrasca ponašanja. Danas kada igram tenis, svakodnevno vidim žene starije od poznanice na početku priče, kako bez okolišanja prirodno uče i izvode prve poteze tenisa u svojim pedesetim ili šezdesetim, i uopće bilo kojim godinama. Uvijek osjetim svojevrsno umirujuće zadovoljstvo kada svjedočim takvom prizoru koji je prije dvadeset godina bio tabu.
Do danas je svijet napravio samo mikronske pomake. Moguće je nešto slobodnije razmišljati o novim stvarima, češće se pokušavamo otrgnuti matricama koje je sredina u kojoj živimo kreirala za nas. Međutim, schadenfreude je dobio novi oblik, evoluirao je u digitalnu formu i postao je snažniji, utjecajniji i sveprisutniji. U moderno doba postoje okultni oblici sadizma kojih smo svi svjesni i o kojima se više ili manje govori, osuđuje i nikako eradicira. Takvi primjeri su policijsko nasilje, rasizam, mobing na radnom mjestu, homofobija, poruke mržnje i prijetnje na internetu ili cyberbulling. Da bi dehumanizacija osobe prema kojoj izražavamo osudu bila društveno prihvatljiva, potrebno je da ima karakteristike amoralnog ili da je javno osuđena, da je prezrena ili da se smatra krivcem za još nepotvrđen čin. Sadisti troše zapravo mnogo energije na takve aktivnosti. Ono što se prosječnoj osobi može činiti kao potpuni gubitak vremena, poput surfanja na internetu i ostavljanje komentara mržnje ispod novinskih članaka, fotografija ili postova, sadistima pričinjava zadovoljstvo. Naučno je dokazano da povremeni ili svakodnevni sadisti imaju inklinaciju za povećanjem učestalosti i intenziteta schadenfreude koji gradualno ispoljavaju. Ono što je posebno problematično jeste rezultirajuća inhibicija koja se kreira kao prirodna reakcija na schadenfreude od strane žrtava. Takve se osobe kasnije mogu ustezati od slobode ideja ili pokušaja da urade nešto drugačije ili novo. Osjećaj nelagode i straha da će biti izloženi porugama i malignom ismijavanju ih ograničava i sputava da bilo što poduzmu. Stotine drugih žena će pomisliti da je pametnije ne učiti igrati tenis u srednjim godinama, jer nije vrijedno biti izložen takvoj vrsti nasilja i poruge. Namjerno ili nesvjesno prihvataju kalupe, jer se u njima osjećaju zaštićenijima. Ali, dogodit će se jedan stariji student i jedna žena koja se odvažuje na novi sport u četrdesetima i koji će bez straha istupiti kao inicijatori promjena, pokazujući drugima da ih schadenfreude nije pokolebao, a možda nekolicinu sadista osvijestiti i senzibilizirati. Takve pojedine mikro promjene i pomaci će gurati stvari naprijed, a mogao se zapravo desiti fluidni pomak koji bi reaktivno doveo do još većeg širenja horizonta da nije bilo schadenfreude društva da nas obeshrabruje.
U knjizi Život duha, Arendt analizira društvenu evoluciju kroz fenomene kolektivnog ponašanja i zaključuje da jedino posmatrač (spectator), a ne činitelj može prepoznati i razumjeti spektakl i udaljiti se od njega. Prema Hani Arendt posmatrač gradi svoj karakter kontemplacijom, te zauzdavanjem instinkta i refleksa čime kontrolira svoje primarne nagone, i ne dopušta kolektivu/društvu da lako djeluje na njegovu svijest. Time podstiče osobnu evoluciju i postaje mali zupčanik u neophodnom evolutivnom prosecu humanijeg društva. Kroz promatranje, tj. povlačenje iz kolektivnog schadenfreude, možemo shvatiti da zapravo ništa nije za porugu u činjenici što neko igra tenis ili studira u kasnim tridesetima u želji da stekne nova znanja. Ponašanje i djelovanje po automatizmu bez promišljanja je svjesno ili nesvjesno put prema zluradosti u čijem limbu činitelji ostaju zaglavljeni i iznova se vrte ukrug bez mogućnosti ikakvog mentalnog/duhovnog razvoja. Samosvjesno povlačenje iz takve uloge može promijeniti perspektivu i buduće akcije, te pomoći da budemo bolji i humaniji prema drugima.
