Ujutro u mnogobrojnim radnim obiteljima graja počinje rano i traje kratko. Uskoro su svi već na poslu ili školi, haustorskim hodnicima neko vrijeme vlada tišina. Zatim se pojave oni. Ljudi koji nisu otišli nigdje, ali imaju gdje da budu. Uz stepenice i niz stepenice, u liftu, na vratima pozdravljaju se komšije koje su, eto, kad se i ovaj dan sve stišalo, došli praviti društvo jedni drugima. Posjećuju se međusobno, najčešće usamljene žene, starice, ali i starci, kojima, čini se, više prija šetnja kvartom. Majke s malom djecom. Samohrani roditelji. Bolesni.
Čujemo ih, pozdravljaju se tiho, nose na tanjirićima komadiće pita, kolača, domaćeg kruha. Svaka od tih stvari u njihovim rukama govori: „Niste sami“; „Ja mislim na vas“; „Jutros imate zbog čega ustati.“
Neko se rodi u porodici u kojoj vlada osnovna doza razumijevanja i u kojoj se problemi svladavaju ljubavlju, ili prosto vremenom. Neko, međutim, tu porodicu mora da nađe.
To su one čudne grupice ljudi koje za večeri gledate kako šetaju, ponekad sasvim različitih generacija, često sa svojim ljubimcima, jer su i oni obitelj koju smo za sebe pronašli. I ona može imati najčudnije oblike. Neko možda neće nazvati svoju majku ili sestru u dva noću dok ima panični napad nakon ružnog sna, ali hoće prijateljicu, osobu koju je prepoznala i odabrala kao – obitelj.
Mnogo se u posljednje vrijeme, povodom zakona u susjednoj Hrvatskoj, raspravlja o tome šta čini obitelj i koji je to nedostatak koji zajednicu ljudi koji se vole čini nečim manjim od obitelji. Nedostatak djece? One jutarnje žurbe i graje s osobom s kojom ste krvno povezani? Čini se da je krv, još uvijek, u ovom ili onom kontekstu, na ovim prostorima opsesija i zakletva. I razlog mnogim nepravdama.
Porodicu ne čini krv već odanost i, prije svega, intimnost. Intimnost koja znači bliskost posebne vrste, koja ne mora biti ljubavna, ali koja je rođena iz ljubavi i iz prepoznavanja nekog kao „svog roda“. Krv dijelimo s mnogim ljudima koji nam nisu bliski i koji nas ne razumiju, nekako ih podrazumijevamo, pa se tako vezujemo za druge, sebi sličnije ljude, ne samo zbog usamljenosti već i zbog udaljenosti od obitelji u kojoj smo rođeni.
Stoga bi glavno pitanje trebalo biti, ne šta to ne čini obitelj, već šta ju čini. Jer ljubav i intimnost koje se jednom rode između ljudi koji su bili jedno drugom stranci nešto je što se postiže i gradi. Nešto u što se ulaže. Nešto što je naše vlastito postignuće, naša vlastita zasluga. Neko nas voli jer smo onakvi kakvi jesmo, a ne zato što nas vežu krv i rođenje u zajednici koju ne biramo i kojoj nećemo nužno pripadati.
Obitelj je svaki komadić domaćeg kruha, svaka jutarnja kafa sa susjedom, svako listanje novina s prijateljem, svaki nježan trenutak s vašim ljubimcem. Jer obitelj je zajednica ljudi koje spaja želja da se bude zajedno, a ne okolnosti. Obitelj je nešto što može i mora da bude ćelija društva, jer nije svaki čovjek sam za sebe ostrvo. Ali ona ne smije da bude definirana nedostacima, manama, pravnim restrikcijama, diskriminatornim zakonima – već isključivo odanošću i ljubavlju. Bezuvjetnom.
