Piše: Emina Mukić

U KAWA-i se tog jutra nije moglo ući bez rezervacije. Miris svježe pržene kafe miješao se s parfemima žena. Stakleni zidovi gledali su na Sarajevo — grad koji uvijek djeluje kao da stoji između elegancije i rasapa, baš poput žena koje ga svakodnevno iznova sastavljaju.

Sjedila sam preko puta Adriane i palila cigaretu uprkos obećanju da više neću pušiti. Govorila je da me to odaje; da žena mojih godina treba izgledati smireno, uređeno, pomireno sa sobom.

Mojih godina.

Postoji nešto gotovo brutalno u toj formulaciji kada zakuca na prag četrdesetih.

„Lete mi tridesete“, rekla sam kroz dim, više da razbijem tišinu nego iz potrebe za šalom.

Adriana se nasmijala onim svojim sofisticiranim osmijehom žena koje su nekada živjele glasno, a danas piju zeleni čaj i govore o energijama prostora.

Nas dvije bile smo dokaz da vrijeme ima smisao za ironiju.

Ja sam se udala rano. Dok je Adriana učila kako živjeti sama, ja sam učila kako uspavati dijete dok spremam ispit. Moje dvadesete prošle su između pelena, vrtića, kuhanja i pokušaja da budem dobra svima. Bila sam žena koja uvijek negdje žuri, uvijek nekome treba, uvijek nešto odgađa za „kasnije“.

Adriana je tada živjela putovanja bez povratne karte. Ljubavi koje traju kratko, ali ostavljaju duge posljedice, gradove u kojima je ostavljala po jednu verziju sebe.

A sada sjedimo jedna preko puta druge i izgleda kao da smo zamijenile živote.

Moja djeca su odrasla. Više me niko ne treba svakih pet minuta. Kuća je tiša nego ikada. Muž i ja ponekad sjedimo jedno nasuprot drugom kao ljudi koji su davno završili razgovor, ali su ostali za istim stolom iz navike i pristojnosti.

I tada se, niotkuda, u meni probudilo nešto što nisam umjela imenovati.

Kupila sam nove usne. Počela gledati avionske karte kao da su obećanja. Za nekoliko dana bila sam u Švedskoj, sama, bez objašnjenja koja žene inače daju svijetu kad urade nešto samo za sebe. Poželjela sam izlaziti više. Oblačila sam haljine koje godinama nisam nosila i posmatrala se u ogledalu s neobičnim osjećajem da pokušavam upoznati ženu koja je negdje usput ostala preskočena.

Adriana je, paradoksalno, počela tražiti mir.

Objavljivala je fotografije knjiga, citate o balansu, pažljivo složene trenutke urednog života. Ali prije svake objave slala bi meni poruku:

„Jesi li tu? Reci mi iskreno — je li ova autorica influenserica koja pokušava izgledati kao književnica ili zaista zna pisati?“

Odgovarala sam joj kratko:

„Ako se prepoznaješ u mislima, objavi ih.“ Uz smajlić, naravno.

To bi je dodatno iznerviralo.

„Emina, ti ideš po tim sajmovima knjiga, poznaješ ljude, reci mi ozbiljno.“

A ja sam zapravo razumjela šta me pita.

Nije provjeravala književnost. Provjeravala je sebe.

Kao da pokušava ispeglati vlastitu prošlost tako temeljito da više niko ne vidi koliko je nekada živjela bez zadrške. Kao da želi dokazati da se žena može dovoljno „smiriti“ da bi je društvo konačno počelo shvatati ozbiljno.

„Ti bi sada da izlaziš, a ja bih sada da se skrasim“, rekla je kroz smijeh.

Pogledala sam je i pomislila kako ništa u životu zapravo nije crno-bijelo.

Samo smo živjele obrnutim redoslijedom.

Ono što dugo nisam razumjela — ili možda nisam željela priznati — jeste da me možda ne hvata druga mladost. Možda me sustiže perimenopauza.

Postoji velika nepravda u načinu na koji društvo govori o hormonima kod žena. Kao da su oni samo medicinska fusnota, a ne tektonski poremećaj identiteta.

Hormoni ne mijenjaju samo tijelo. Mijenjaju način na koji voliš, šutiš, praštaš i trpiš. Estrogen odlazi, ali sa sobom odnosi i potrebu da budeš svima dostupna.

I zato više ne mogu slušati isprazne razgovore. Ne mogu pristajati na ručkove iz reda, obaveze. Ne mogu biti fina onda kada nisam dobro. Kao da mi tijelo prvi put u životu govori istinu koju su nam majke godinama gurale pod tepih zarad mira u kući, pristojnosti i slike o sebi.

Ali društvo za žensku promjenu uvijek ima isti, pomalo podrugljiv naziv: kriza srednjih godina. A uz naziv odmah dolaze i rješenja. Hormonski balans. Anti-age tretmani. Detox. Lifting. Reset žene.

Kao da je žena aparat koji treba vratiti na fabričke postavke čim pokaže tragove života.

Adriana je otpila gutljaj kafe i posmatrala me preko ruba šoljice.

„Znaš šta je danas najveći luksuz?“ upitala je.

Odmahnula sam glavom. Bio je četvrti dan Sarajevskog sajma knjiga i već sam bila umorna od tumačenja tuđih misli, tuđih rečenica i tuđih života.

„Da žena postavi granicu i zbog toga ne osjeća grižu savjesti.“

Sarajevo je tonulo u svoje poslijepodnevno sivilo. Konobar je prolazio između stolova s onom tihom elegancijom ljudi koji cijeli dan slušaju tuđe živote, a o vlastitom ne govore nikome.

Ugasila sam cigaretu i nasmijala se sama sebi.

„Šta misliš“, pitala sam je, „da probam onaj Lola tretman što ga sada svi reklamiraju?“

Odmahnula je rukom kao da tjera dosadnu muhu.

„Ma pusti tretmane“, rekla je. „Pošalji mi nove pjesme one tvoje Sanje Sinanović. One o ženama i društvu. To me danas liječi bolje od svega.“

Pogledala sam je i prvi put tog dana pomislila kako smo možda ipak stigle na isto mjesto, samo različitim putevima.

„Eto“, rekla sam, „više me ne pitaš za preporuke. Sama biraš pametnije.“

Naslonila se u stolici i osmjehnula.

„Da“, odgovorila je. „Kao i ti što konačno biraš opuštenije.“

* * *

CRVENA KARAMELA (Sanja Sinanović)

Sve češće izlazim našminkana.

Koračam sporo

Sa četrdeset pet

odlazim u luna-park.

Na klupi pored automata

za proricanje sudbine

dvije starije dame psuju

glasovima prenapetih glasnica.

Jabuke u crvenoj karameli.

Pamćenje nakon rata

vraća samo odjek

poslije granata.

Skinula sam naočare

s lica muškarcu

za kojeg ću se udati,

da mu vidim oči.

Dodirnula sam mu sljepoočnice,

kao optičar.

Njegova šutnja

bila je mekana.

Poljubio me

Tijela su se

zadržala

na kauču ispod prozora.

Stan sa tri sobe.

Na petom spratu — čovjek.

Ima tri žene

po šerijatu.

Iz njegovog stana

nema muzike.

U zoru nas bude

piskuti utakničenih galebova

i mali tranzistor:

Bosna i Hercegovina

podijeljena na dva entiteta i sjećanje na Tita.