Piše: Teodora Marković

Ovih dana shvatam da je ono što sam želela da bude laž ipak postalo istina. Nema ispravnog puta za početak ove kolumne, jer ona govori o kraju i bilo koja vrsta početka samo je suludi pokušaj optimizma, od kog ne može i neće biti sačinjena. Govorenjem njegovog imena potvrdiću zvaničnost kojoj ni on ni ja nikada nismo želeli da se priklonimo.

Nisam sigurna u kom smeru teče naše vreme. Prihvatam da sačekam trenutak u kom ćemo se ponovo upoznati. Opažam ga u svemu i neprestano sanjam o budućnosti koja je svetlija od ove. Iščekujem njegov dolazak u Beograd, zamišljam razgovore o mojoj novoj predstavi, pomešane sa njegovim smehom i neposrednošću prema svemu što čini svakodnevni život. Pokušavam da vratim zagrljaj u Zagrebačkoj ulici. Ne prihvatam da je to bio poslednji put kada sam pohvalila njegov dobar odabir parfema i kritikovala moju lošu organizovanost, zbog koje iznova kasnim. Sad mi se čini da bih dala sve da sam taj dan zakasnila na autobus i ceo dan provela s njim i Ardijanom.

Uvek sam tvrdila da bi za umetničku akademiju trebalo da se odlučuju samo oni koji su spremni da neumorno stvaraju. On je bio jedan od tih za koje sam znala da će uspeti, van granica ovog našeg sumornog Balkana. Stvarao je pasionirano, stalno mi objašnjavao šta znači biti nečija muza, učio kako se voli i osvaja ono što želiš. Nema mnogo ljudi za koje sam to osetila, ali njegov uspeh ogledao se ne samo u njegovim slikama već i u pojavi, sigurnom hodu, pomalo zanesenom pogledu i neretkoj oštroumnosti, na kojoj bi mu pozavideli i studenti jezika, a kamoli studenti umetničkih fakulteta.

Obično mi život obeleže ljudi čije prisustvo iznenada dođe u moj život. Ne volim jutra, sem ako ih ne provodim u samoći i tišini. Tako sam i tog jutra u Grbavičkoj odlučila da se probudim pre svih u stanu i na miru popijem jutarnju kafu. Skoncentrisano sam pazila da se moja puna šolja ne prolije po tek očišćenom tepihu u dnevnoj sobi, ne sluteći da će me trgnuti prisustvo nove osobe na kauču. Bio je to još jedan od recidiva našeg mladalačkog života i divnih prijateljskih okupljanja koja smo pravili u Grbavičkoj. Mnogo ljudi je prolazilo kroz taj stan. U tim trenucima nismo slutili da ćemo naredne godine svi biti razdvojeni i da će tek poneko ostati deo naše svakodnevice — što zbog početka života u drugoj državi, što zbog ljubavi, a ponajmanje zbog smrti. U dvadesetima o tome ne razmišljaš. Našim godinama priliči da sanjamo o osvajanju — novih zemalja, poslova, predmeta požude. Žao mi je što nismo dobili bezbrižnost koju zaslužujemo.

Sedam puta je pogledao nešto što sam napisala. Priznaću da sam ponekad pomislila da je lud, jer ne vidi moje greške i propuste u stvaranju nečega. Ipak, u trenucima kada sam najviše sumnjala u sebe, imponovalo mi je što je pasionirano pratio ono što sam proizvela. Sada mi taj dolazak znači više od bilo čega na svetu. Znajući da je nešto moje toliko voleo, dobijam veru u to da će sa svakom sledećom predstavom nastaviti da živi sa mnom — biti moj kritički sud i neprestana podrška. Ono što meni ostaje jeste da ljudima nastavim da govorim i prikazujem njegov talenat, kao i da zagrlim Ardijana, jer u tom odnosu i on nastavlja da živi. Ponavljaću ljudima koliko je volje imao da promeni svet i sa koliko je snage to uspevao da učini. I još uvek čini…

Želim da odustanem od uverenja da u životu sve ima smisla. Ne uspevam u tome, jer se neprestano sećam sa koliko lakoće je on svemu uspevao da da značenje, kao i da prihvati ljude i njihove odluke, bez obzira na to da li one menjaju njegov život.

Zahvalna sam što prvi put u Sarajevu odsedam u drugom delu grada. Ne znam hoću li ikada više moći da prihvatim Grbavicu i Marijin Dvor kao mesto radosti. Posle nekih ljudi umiru i mesta susreta, ulice koje su te vezivale za nju ili njega. Umire ceo jedan svet uspomena. Jer svaki put kad se setiš, osetiš i neopisiv bol. Ne želim da mi bol bude sinonim za nekog ko je uvek bio radost i poletnost mog okruženja.

Ovog puta nisam došla u Sarajevo sa uobičajenom radošću. Više me ne zanima grad niti njegova arhitektura… Ne uživam ni u čemu. Čak mi se i pozorište, koje najviše volim, čini kao suvišno u danima tugovanja. Ipak, podsećam se da mi je to posao i da bi me on terao da stvaram, jer jedino tako možemo da ostvarimo sebe. Ne znam kako da zamislim premijeru bez prisustva mog najvećeg kritičara. Štaviše, ne znam da li mi je iko drugi u publici uopšte i važan. Ništa više ne znam — ni šta je pravilno, ni kako treba, a ponajmanje koji je put ispravan.

Stojim na ulici, u masi koja viče neke reči meni potpuno nerazumljive. Jedino što raspoznajem jeste tvoj lik na transparentima. Ako me neko zagrli i izjavi saučešće, trgnem se na tren, ali se brzo vratim u anestezirano stanje, u odsustvo onoga što bi se moglo definisati kao normalno. Saplićem se o smrt na svakom koraku i nemam načine da je opravdam niti da se borim protiv nje. Nemam jasnu svest o bilo čemu. Ponavljam da želim da me probude iz košmara. Ali košmar se nastavlja svakim novim danom. Razliva se na čitavo društvo. I ponovo se ujedinjujemo u zajedničkom bolu…

Erdoane, ako ikada bude postojao način da se ponovo sretnemo, biću zahvalna na onom blagom osmehu i mekom zagrljaju. Na tvom umeću da se raduješ tuđoj sreći. Na toplini i veri u ljude, kad i oni sami prestanu da veruju u sebe. Na bezuslovnoj podršci i brizi. Na podsećanju da novi dan uvek donosi nešto novo i lepše.

Tako si me učio kako se pravilno završavaju odnosi i prihvata kraj. Ipak, sada te nema da me naučiš kako ovo da prihvatim. Čekaću neumorno znak, reč, sliku, pokret, uverenje… Nešto što će oslikati smisao ovog besmisla.

Ako je jedna mlada osoba mogla postati prikaz čestitosti, ljubavi i visprenosti, to si onda ti. Neopisivo smo mnogo dobili, a još više izgubili. Slike će ostati zalog onoga što je bilo, jeste i može postati. A ti zauvek naše svetlo…