Piše: Tarik Hadžirović, Blindography

Šetam ulicom i samo na jednom mjestu, s potpuno druge strane, čujem glas starijeg gospodina: “Halo, idi desno!” Pomislih: “Šta? Da li meni govori?” Opet: “Ma idi desno, desno!” Okej, onda shvatim da se meni obraća, jer ne bi se ponovio da sam ga prvog puta poslušao. Pomjerim se udesno i shvatim da sam izbjegao neku rupčagu koju su iskopali u tom trenutku samo parkirani bageri u svrhu renoviranja parka kojim sam prolazio. Super, izbjegao sam povredu.

Još kao mali, kad bih negdje išao s mamom, često bismo naišli na nekog starog prijatelja ili poznanika. I znate kako to sada ide: dijete si, ne znaš mnogo o svijetu oko sebe, dosadne su ti te teme starijih i jedva čekaš da dođeš kući, dok cupkaš s noge na nogu i svako malo zapitkuješ: “Kad ćemo kući?”, “Hoćemo li?”. Najgore je ako se desi da u jednom danu imam dvije, tri ili više takvih situacija – ne daj Bože.

I sad, naravno, kad sam tek izgubio vid, ljudi su radoznali, ne znaju mnogo o tome i koga će pitati nego moju majku. Pa jelte, ona me je odgojila, ona je to prošla zajedno sa mnom, šta ja znam – klinjo mali. I tu onda počne: “A dobro, a kako je njemu bilo, kako je prebolio gubitak?”, “Pa dobro, a reci ti meni kako se on danas snalazi?”, “A može li on, na primjer, koristiti telefon?” Muka mi bude, prvenstveno što ne pitaju mene. Zaboga, ja sam neko ko kroz to prolazi, to sada živi – pa od koga ćeš drugog dobiti tačnije i bolje informacije ako ne od mene?

Ne mogu ne spomenuti trenutke u kojima se ovakve situacije najčešće događaju. Odem kod doktora, čekam u čekaonici, izlazi medicinska sestra i moju pratnju (može biti bilo ko) pita: “A šta je njemu?” U ovim i bilo kojim sličnim situacijama, najbolje je odgovoriti: “Ne znam, pitajte njega!” To je nešto najljepše što mogu čuti. A ono, malo te iznenadi da zdravstveni radnik to ne zna… Nekad se osjećam kao da sam torba koju neko nosi sa sobom, a ne osoba koja čuje, razumije i ima svoje odgovore.

A naravno, sve ovo na kraju, kad se sve objasni, bude začinjeno onim, istina, nerijetko dobronamjernim: “Bravo, zlato!”, “Ma svaka tebi čast!”, “Kako te je Bog pogledao – oduzeo ti jedno, a dao drugo!”, “Ja ne bih mogla da se snađem u tome.”, “Divan si ti momak, Bog te čuvao!”…

Znam da ljudi ne misle ništa loše. Zaista vjerujem da žele pomoći. Ali kad me zaobilaze i pitaju moju majku, ili bilo koga s kime se u tom trenutku nalazim, kako se ja snalazim, kako radim ovo ili ono – osjećam se nevidljivim. Kao da sam predmet razgovora, a ne sagovornik. Nije teško: ako želite nešto znati o meni, pitajte mene. Kao što biste pitali i bilo koju drugu osobu. Neću se uvrijediti. Naprotiv – bit će mi drago da ste pitali. Meni ne treba neko da priča o meni, već da priča sa mnom.