Piše: Tarik Hadžirović, Blindography

Kad sam oslijepio, mislio sam da je to kraj. Mislio sam da nema dalje i da sam bespomoćan. Glavom su mi kružila pitanja poput: “Kako ću sutra pronaći posao?”, “Da li ću više ikada moći da se bavim sportom?”, “Hoću li moći koristiti tehnologiju i komunicirati s ljudima?”, “Kako ću učiti u školi?”, “Kako ću uopće doći do škole?”… I vi biste isto, to je potpuno u redu. Čovjek kada prelazi iz jednog svijeta u drugi, nije u početku svjestan kroz kakvu tranziciju prolazi. Od tog trenutka, život kreće ispočetka. Ali, i to je nova prilika. Prilika za nešto jače, ljepše, bolje.

I tako, kada se svijet iznenada doslovno ugasi pred očima, sva druga čula se probude. Ne postanu jača kao što mnogi misle, već samo naučite više i bolje da ih koristite i na njih se više oslanjate nego inače. Naučio sam “čitati” grad po njegovim zvucima: ritam tramvaja na šinama koji govori koliko je pun, odjek koraka u uskoj čaršiji koji otkriva da li je ulica prazna ili živa, čak i šapat vode na Sebilju koji mi govori gdje sam. Zvuk je postao moja topografska mapa. Otkrio sam da Sarajevo ima svoj dnevni i noćni otkucaj – i da sam ja možda jedan od rijetkih koji ga zaista čuju.

Naučio sam cijeniti sve ono što odsustvom vida primjećujem. Kada ne vidite lice, počnete više slušati ljude, slušati ih na drugi način. Bolje razumijete namjere iz tona glasa, hladnoću ili toplinu iz riječi i osmijeha. Naučite prepoznati iskrenost. A to je nešto što se teško sakriva mimikom.

A onda je došlo i treće otkriće: svijet ima teksturu. Asfalt nije isto što i kaldrma, beton nije kao drvo. Svaki materijal govori priču o mjestu. Naučio sam da prepoznam staru austrougarsku četvrt po glatkom kamenju, a osmansku po neravnoj kaldrmi. Moje ruke i štap su postali moji očni kapci – a kroz njih vidim historiju grada bolje nego što bih ikad mogao očima. I tu je miris: pekara ujutro, ćevabdžinica u podne, vlažni zidovi starih dvorišta. Grad se više ne sastoji od slika – on je multisenzorna simfonija.

Možda zvuči paradoksalno, ali gubitak vida me naučio da bolje “vidim” – sebe, ljude oko sebe, suštinu stvari. To ne znači da je lako. Ali znači da je moguće pronaći vrijednost i u onome što izgleda kao gubitak. Vjerujem da u svakoj nesreći postoji prilika za nešto pozitivno – makar to bilo samo naučiti nešto o sebi.

Zahvalan sam na onome što imam danas. Da se ovo nije dogodilo, ne bih bio ovaj ja – čovjek koji je naučio da svijet doživljava kroz više od očiju. Postoji ona stara: “Ko zna zašto je to dobro.” Možda je dobro zato što sam otkrio da je najvažnije vidjeti ono unutra – a ono nikad ne nestaje. I da, sada znam kako ću doći do škole. Ići ću slušajući grad, osjećajući put pod štapom, i znajući da sam jači nego što sam ikad mislio da mogu biti.