Radmila Karlaš: Svi smo mi od zvijezda

Piše: Radmila Karlaš

Zrinko zove i kaže da je knjiga na putu. Preuzimam je od njegovog prijatelja na vrhu svoje ulice. Otpakujem je i prvo što vidim njene su oči. Posmatraju me s osmijehom. Upadam u te oči i Odiseja počinje.

Te iste večeri govorim sama sebi: Ajde, ajde, smiri se. Ali ja se ne smirujem. Plačem bez prestanka. Onda nastavljam ujutro. Uzdrmana sam preko svake mjere. Napokon sam shvatila da se neke emocije ne mogu nikad isplakati. U svojoj sam osami, toliko sličnoj osami i bezmalo istom stanju svijesti i nesvijesti, kao i snoviđenja kod nje, da sam potresena po svim onim tačkama koje moju vlastitu dušu drže na okupu. Plačem, dakle, jer smo pokusale ista g. i zato što je u meni pokrenula mene. Stvarnu mene. Prožimanje mi se čini naprosto nevjerovatnim. Kažu da svi imamo svog dvojnika, pri tome misle na fizičkog, ali duhovnog, uobličenog, negdje iznutra utisnutog kao otisak prsta… Kako mogu biti dva gotovo ista otiska prsta. Ne znam, ali mogu biti slična do te mjere da može doći do zabune. Kako neko istovremeno može biti i tako pametan i tako glup, često joj govori njena mama Branka. Iste riječi mi je kroz život ponavljao moj tata, Branko. Tim redom. Kao da me grom pogodio.

Kada sam čula da je zadnji put udahnula, kako je to na kraju knjige napisao njen Goran, zaboljela me po samoj srži mog bića. Nikada nešto slično nisam osjetila, a otišli su mnogi i mnoge sa jugoslovenske umjetničke scene. Prije rata bila je sjajna, bila je opaka, bila je vrhunska, bila je zločesta u svojim ulogama, koliko su joj to njene prodorne, ali dobre oči dozvoljavale. San i strah muškaraca, ljubomora i zloba kod žena. Može li drugačije? Rijetko. Mjestimice sam pratila poneki njen intervju, i da, bila je lucidna, vrlo obrazovana. Ko bi mogao da joj odoli? Ko bi mogao da odoli da taj savršeni spoj intelekta, prelijepog izgleda, izvanrednog talenta (sve te predstave u HNK, & TD, JDP, ukratko, diljem naše lijepe Jugoslavije) i enormnog znanja u okeanu mediokriteta, neznanja, zlobe, konformizma, izama svih vrsta koji su, i to, bili prisutni sve vrijeme, ali su onda dobili i institucionalni oblik, ne sruši, ne razori (i ne učini hiljadu najžešćih pakosti). Niko. Ili gotovo niko. Trebalo je biti ljepši, pametniji, lucidniji, širi u duši, trebalo je imati ljubavi. Bila je rijetka i preplašila ih je sve redom, tako da su nasrnuli. Bila je sama ili gotovo sama. Naprosto nije moglo drugačije. Nije mogla da se suzi, niti da se zaglupi, niti da se proda, niti da bude manje lijepa, pametna i dobra. I pravedna. Time je zapečatila svoju sudbinu. I pošla putem stradanja. Narušila je ravnotežu. Jin i Jang. Ma kako čovjek u sebi imao plemenite težnje, bio širok i sveobuhvatan, on se klacka, i čega više povuče, ono drugo će ga klepiti. Prost zakon univerzuma. Mora postojati ravnoteža. Sve drugo je tragedija. Naravno, odmah sam naručila njenu knjigu iz Zagreba da vidim šta je to što me povezalo s njom (na nekom duhovnom nivou), persone su mnogobrojne i ograničene, ali sjenke, one su moćne, nekad i proždiruće, ali su jedine prave. Gdje su nam se sjenke susrele? Gdje nisu. Tu količinu uzdrmanosti teško mi je objasniti. Bilo mi je jasno gdje smo se susrele. U svijetu koji ne ograničava ni prostor, ni vrijeme.

U onim munjenim časovima, dok nam u međuvremenu prolazi život, ma kako izgledao uspješno i sjajno, ili pak tragično, a gdje zapravo samo dodirujemo stvarnost, a negdje smo drugdje, u suštini. U suštini smo se srele. Čudan osjećaj ogledala. Nikada ranije to nisam doživjela. Stekla sam prijateljicu kakvu nikad nisam imala, tačnije, sve vrijeme bila je negdje u meni, a ja sam je sad osvijestila i povezala se s njom. Kakav divan dar. I dirljiv. Čitajući njenu knjigu, razgovarale smo i razgovarale. I plakale. Moj partner danima je slušao o Miri. Potom o Miri i Branki. Pa o Miri i baki Ljubi. O Miri i Ivanu Furlanu. Miri i Goranu. Pa o Miri i Marku Lavu. O njenom buntu, neobuzdanom. Njenoj vulkanskoj energiji. Spoj nevjerovatnog intelekta i fizičke snage. I o nepristajanju na kompromise. Kuc, kuc. Znate, ja sam malo protiv ovih, ali za one. Ne, bila je protiv fašista, redom. I nije htjela ni pod čiju zastavu, do umjetničku. Do svoju, beskrajnu, koja me najviše dotakla. Ko nije platio ceh svoje beskompromisnosti i unutrašnje slobode, taj ne zna o čemu pričam. To nije priča o dželatu i žrtvi, to nije priča o timovima, ni najmanje, to je priča o istinskom kosmopoliti, ali priča ogoljena do koske. Znala sam da i sama bolujem od totalne nesposobnosti da se povinujem bilo čemu, što ne bi bio moj unutrašnji odziv. To se može prevesti i kao stradanje. Jedno je stradati kao manjina etničke skupine i slično. To što sam bila i protiv tog fašizma po cijenu života, nije me amnestiralo od određenih poganosti upravo iz te, uslovno rečeno, grupe. Mirin kosmopolitizam podudarao se s mojim u potpunosti. Ona je otišla sa Balkana, ja sam ostala. Sve ostalo je isto. Propala si kao rock and roll, kaže moj partner, citirajući naziv filma Mirinog muža Gorana Gajića, tačnije Peze, Slavice i Gorana. To je već njegov teren. I to o mojoj “propasti” i o muzici. Prvi je odgonetnuo ko je Genijalac. Ona ga zove samo tako u svojoj autobiografskoj knjizi. Genijalac, bez imena ili prezimena. Davor Slamnig, kaže moj partner k'o iz topa, na osnovu nabacanih podataka. A gdje je sad Pezo, pita. Pezo, who, zabezeknem se ja. Zna da sam mentalno i emotivno ostala u eri Woodstocka. Ali, nije baš da toliko ne znam. Lapidarij na Gornjem gradu. Mirine i moje reakcije na “popularna” mjesta gdje idu tobož važni ljudi su iste. Ne volimo takva mjesta. Ko je zapravo neko? Tada sam u Zagrebu, znam o čemu priča. U te posebne male klubove išlo se samo sa pozivnicom. Ne mogu, a da se ne sjetim Londona i “posebnog” restorana, prvog na listi te godine pred kojim su bili redovi. Bila sam užasnuta, hoću u Soho, u običan pab. Moja dosada i gnušanje na takvom mjestu dostigli su vrhunac baš kada sam otkrila da slučajno sjedim pored nekog glumca koji je upravo završio rolu u filmu Gorana Paskaljevića koji je sniman negdje u Makedoniji. Da ne bi priče o Makedoniji i pomfrita kojim me ponudio i na koji uvijek “padam”, mislim da bih presvisnula. Ali u Lapu, popularna skraćenica za Lapidarij, upravo je njen Goran, od kojeg tada, u smislu neke emotivne veze nema ni nagovještaja, sa svojim Pezom. Vesela televizija, sa pametnim DJ-ejevima i video umjetnicima još nije zanimala Miru. Uzgred, nije dobila ni pozivnicu za takozvani doček Nove godine, kako su se zvale te seanse, obično četvrtkom uz šampanjac i čestitanje. Uzgred, ona za to mjesto do tada nije ni čula. I uzgred, prijateljica koja joj objelodanjuje da pozivnice dobivaju svi koji su neka fora u gradu i da je sigurna da je se Gajić (Goran) i Pezo boje, što je vjerovatno najbliže istini, tek joj je ubacila bubu u uho. Za neka druga vremena.

Istovremeno, njoj je, kako kaže, dojadila sva ta pompeznost visoke kulture, čijim se dijelom nikad nije osjećala (kao vječni autsajder, što mi je takođe poznato), a što je najjasnije shvatila dok se sva pokisla tresla ispod nekog drveta blizu Pulske arene, netom nakon što je dobila Zlatnu arenu za “Ljepotu poroka”. Naime, pljusak koji je tokom ceremonije iznenada počeo, a koji je ona sa znatiželjom posmatrala glave uperene u nebo, tek sekundu kako joj se činilo, uvijek fascinirana prirodom i njenim manifestacijama, opustio je za tili čas cijelu čuvenu Arenu. Shvatila je da je na pozornici sasvim sama, a u gledalištu je u toku bila bježanija. Samo zbog nekoliko kapi kiše, pomislila je. I shvatila mnogo toga. Sic transit gloria mundi, gotovo da je mogla čuti bakin glas. Poruka od bogova za nju je bila jasna: Ne vjeruj vlastitoj slavi, ona ne znači ništa. Pokupila se i otišla na turneju sa rock bendom. Tri godine ranije, Mira je snimila album sa zagrebačkim glazbenikom i književnikom, narečenim Slamnigom. Album Mira Furlan i orkestar Davora Slamniga 1983. godine objavio je slovenski Helidon. Hrabro i eksperimentalno, pomalo na tragu Buldožera, tako bi glasio jedan od mogućih opisa ove muzike, negdje sam pročitala kritiku. Slušam je kako pjeva. Divna je i tad. Buntovnica. A toliko krvava ispod kože. Znam šta mi sve vrijeme slama srce. Njena nevinost i naivnost. I neka je otišla. Jer se u Komiži na Visu srela sa Goranom.

Njena stalna potreba da propituje sistem, kaže ona, puritancima je dizala kosu na glavi. I po pitanju seksa. Tema koju Mira ne zaobilazi. Naročito je ne zaobilazi. Bujna i burna, traži se. I kroz seks, ali kao feministkinja, kako to poima. Ne kroz reproduktivne aktivnosti, licemjerno odobrene, već kao neko ko kuša i tu vrstu slobode bodući oko malograđanštini. Ili si svetica majka ili bespolna kurva. Pogotovo ako si glumica. Ali, ona zna gdje posrće, kad put nije pravi, ne libi se da imenuje i ukaže na bilo šta u i kod sebe. Razlikuje tjelesnu glad od emotivne. Kada nju nakon svojih veza ne zadovolji, raspada se. (I onda kada je odlučila da će biti sve ili ništa, živeći to ništa, srela je Gorana u Komiži.) Ali taj malograđanski, primitivni koncept kada revne domaćice odvežu kecelju, odu da se nađu sa ljubavnikom, vrate se kući, dočekaju muža, pomiluju djecu po glavi, ravan je najvećoj podlosti. Mira ne bi bila Mira kada i o ovoj temi ne bi pisala ili govorila, svejedno, najotvorenije. Ona u sebi nema ništa palanačko. Palanačko zaista jest jednako fašizam. Da parafraziram, seks nije jednak mužjačkoj moći kojom će se dati trsiti kao kakva budaletina pred društvom, već potpada i pod izbor partnerke. Jednako. Priče, on ne mora, a ona mora da voli su nonsensi. Prazni mogu biti oboje, ako dođe do pogreške. Jednako. Balkane, Balkane, Balkane moj, budi mi silan i dobro mi stoj. Mira govori otvoreno o svojim vezama. Najotvorenije. Ne krije ih. Kao što nikad ništa nije krila od svog muža Gorana. Od prvog dana. Muža koji rukopis njene knjige donosi na objavljivanje iz dalekog LA nakon njene smrti. Muža koji je prerastao palanačke okvire. Ne čudi što je Mira uz Gorana spoznala šta je ljubav. Knjiga jeste pisana za njenog sina, ali ona sa dubokom zahvalnošću knjigu takođe posvećuje Branki, Ljubi i Ivanu (majci, baki i ocu), koji su je naučili slobodi i pravdi, Goranu, koji ju je naučio ljubavi i Marku, koji ju je naučio lakoći.

Ljuta je kao paprika. Poznat mi je taj gnjev. Jedna obična opna. Mjehur od sapunice. Jer, ne pobjeđuju ljuti, već perfidni. Oni izguravaju. Mi otkrijemo sve karte, spremne poginuti za širinu, pravdu, jednakost. Kakve besmislice, uviđam napokon. Svijet i ne može biti takav. Ali znam da ću nastojati do kraja da ga činim takvim. Čak je i Salinger objema guru. Freni i Zui, mala zelena knjižica, iskrzana od starosti, dugo je spavala ispod mog jastuka. Zajedničku ljubav i poštovanje dijelimo i prema Krleži. Ostati ili otići, nebitno, biti nigdje je izbor i moranje. Nigdje je nametnuto, ako nisi dio stada. Na Marsu ili LA ili Bosni, svejedno. Nigdje znači da si osamljenik i da si u sebi, da nisi iznevjerio samog sebe. A sve druge jesi, jer nećeš u tabor. Moj otac je bolovao moju osamljenost, jer “nigdje nisam prispjela što tako mislim”. O, bio je na mojoj strani, znao je da je to jedino pravilno i ujedno put ka stradanju. Biti ničiji, a svoj. Zato te mnogi ne vole, mada izgleda da te neki kobajagi vole, kaže moj partner. Dovoljna mi je njih nekolicina. Uopšte ne želim da me mnogi vole. Želim voljeti samu sebe. Tu je lekciju i Mira naučila.

Voli me više od svega na svijetu. Koliko sličnih uspomena. Sjećam se Amerike 1996. i svog šoka. Šta se ovo dešava? Pa ja ne volim nijednu nacionalnu (čitaj nacionalističku) stranku, taj mrski obrazac stvara mi fizičku mučninu. Ko su ovi ljudi skupa sa mnom u grupi? Da li su mislili da ću ćutati na bilo koji fašizam? A oni ćute. Znaš, valja se nama vratiti kući, kažu kolege iz Mostara, Tuzle, Sarajeva. A ja se vraćam u materinu, ne kući. Stalno sam se bunila na tom putu i bila izopštena. Toliko da su me poslije zvali iz američke ambasade u Bosni i izvinjavali mi se, kad su američke kolege novinari podnijeli izvještaj. Bila sam crna ovca. I to ću i ostati. Nikada me niko nije mogao kupiti i tu cijenu nisam morala da plaćam. Bila sam slobodna da dostojanstveno propadnem u svijetu kakav jest. Jer ću uvijek reći, ali uvijek, što je posebno užasavalo mog oca. Briga za dijete ne može se mjeriti s pravom tog djeteta da govori istinu. Džaba je tebi čitati Tao Te Đing od Lao Cea (u prevodu Riharda Vilhelma iz 1924.) govorio je moj otac, aludirajući na jednu od mojih najdražih knjiga. Ali, ti si me tata učio da su svi ljudi dobri. I mogao si podnijeti kad nisu. A ja sam ljuta što sam na svom brodu ostala gotovo sama. Ljuta sam i vjerovatno nezrela. Jin i Jang. A onda otac kaže onu čuvenu rečenicu, koju je i Mira slušala od svoje majke. Tačnije, pitanje. Kako neko istovremeno može biti i tako glup i tako pametan? Mene dodatno ne amnestira činjenica što sam Tao Te Đing osjetila svakim damarom svog bića. Suštinu svijeta i Univerzuma. I pri tome navalila ko Rudonja da istjerujem pravdu. Univerzum je jedva dočekao da mi odalami pljusku. Remetim ravnotežu gdje ona mora postojati. Nikakav dobri bog nije stvorio dobar svijet, već je on onakav kakav jest. Dvojan. I dobro i zlo. I ratovi, izmirenja, propasti i procvati podjednako. Čitala si Bibliju, glupačo. Da nije bilo Jude, Isusova žrtva ne bi bila takva. Izdaja kao tamna podloga na kojoj blješti razapeti Isus. To je dio kolektivnog pamćenja, ma kako ja bila nereligiozna.

Miru i mene povezuju i neka identična iskustva sa istim ljudima. Sticajem okolnosti, doživljavam nešto slično na biseru jadranskih otoka. Okolnosti su naravno potpuno drugačije. Bila sam neoprezna prema nečijoj sujeti i završila, baš kao i Mira, sa potpunim ignorisanjem. Dječijeg tipa. Kao da me nema. Ogromna je razlika i što mi nismo radili skupa. Na sreću. Ali ja jesam bila tu u žiži dešavanja i sav taj metež, ljudi s jahtama (ko zna, možda mi je prišao i pričao mi o svojoj jahti baš taj kojeg Mira pominje, a možda je bio samo neki drugi, sličan njemu). Ja i jahte, brzo sam odjurila u sretniju gomilu običnih smrtnika. Razmišljajući poslije kako su neki ljudi smiješno sujetni, a ozbiljno nesigurni ili je to samo egomanija, ajd znaj, odlučila sam u sebi da se pomirim sa pomenutim slabostima datog umjetnika i da poravnim. Da mu uopšte ne sudim. Jer, da budem iskrena, jesam. Takav je kakav je, što bi rekao moj prijatelj Jopa. Tako sam zapamtila da mi je obilježio djetinjstvo, jer sam rasla uz njegovu umjetničku kreaciju. Kakav je privatno, baš me briga. Napokon, baš me briga. Ja ga volim kroz njegovu profesiju u kojoj je briljantan i saosjećam sa patnjom i izopštenošću koju je u jednom periodu takođe doživio. Srce mi je pjevalo dok se na početku bunio protiv rata, javno. Bio je jedan od onih čije mi je puko postojanje tokom godina koje su pojele baje pomagalo da preživim. Ko zna šta njega sve mori. Lično, ne čini mi se pohlepnim čovjekom. S druge strane, njegovu suprugu sam uvijek doživljavala kao njegov privjesak. I niko me nikada neće ubjediti da nije.  Moj partner u šali kaže da je ona njegov menadžer.  Je li to uopšte šala, i za tim me briga šta je ona. Ali,  Mira je radila s njom. Ženom koja ne dolazi na vlastite probe, kako je napisala. Kako je bilo sjajno kada Mala Žena dočeka Veliku Glumicu i pokaže joj svoje. Da, baš bi to inače radila u životu da se nije udala kako već jest. Mira koja je zapanjajuće iskrena prema svim detaljima vlastitog života koje ljudi obično guraju pod tepih, kako mi je to poznato, da odćuti na ono što vidi tamo. Da to ne zapiše. Nemoguće! Razmišljala sam o ovom dijelu knjige, ali ne pretjerano. Mediji su se zapalili baš za ove detalje. Mira je na koncu oprostila svima o čemu svjedoči da je punih petnaest godina nakon svega prihvatila Ruku. Nema govora da je neko tu nešto izmislio, dodao ili slično. Goran je donio rukopis, svakako je znao šta njegova žena piše. I svakako je on taj koji je najbolje znao šta se tačno dešavalo. Taj drugi čovjek o kojem ona piše, moj je prijatelj već dugo. Tačno je onakav kakvim ga opisuje. Malo je reći da je dobričina. Nju je izabrao zastupati pred sudom, kako bi pokušala vratiti svoj stan. I to pro bono. Kad to uopšte nije bilo popularno. Lomača za najveću vješticu još se dimila. “Mislio sam da si bolja glumica”, kaže joj taj dobri čovjek. Nisu uspjeli. Stan će vratiti mnogo kasnije. Ona nije dobra glumica u svakodnevnom životu, uopšte ne. Izravna je i toliko krhka.

Ako šutiš o svom bolu, ubiće te i reći da si uživao u tome (Zora Neale Hurston); Na koncu, neće nas pamtiti po riječima naših neprijatelja, nego po šutnji naših prijatelja (Martin Luther King Jr.), navodi Mira na početku svoje knjige. Željela sam da njena knjiga nikad nema kraja. S jedne strane, njena žeđ za znanjem od koje mi se suše usta cijeli život, obrazovanost i intelekt pružili su mi napokon priliku da s nekim zaista Razgovaram nakon tatinog odlaska (veliko slovo R). Ta bjesomučna kupovina knjiga od koje smo “patili” cijelog života (njegovog, sad već prošlog) tata i ja, toliko mi poznata i draga. Nikad me nije zanimalo koliko imam knjiga, niti da su sređene pod konac. Samo su morale biti oko mene. Jer, naravno, to nisu bile knjige, već oni koji su ih napisali. Tako divno, uzbudljivo i šaroliko društvo samo sam mogla poželjeti. Savršeno razumijem zašto je ona kuću u LA napokon počela doživljavati, tek kad su u njoj bile sve njene porodične knjige, bakine, mamine, tatine i napokon, njene. Ona je neko ko čita radi sebe iznutra, a ne da se pravi pametan. Nema potrebu da se nadmeće, a taj mi je osjećaj izuzetno poznat. I da se vratim njenoj sopstvenoj knjizi, ona i nema kraja. Nijedna knjiga nema kraja, kada se otkrijete s autorom. Moji su prijatelji iz raznih epoha i sa raznih strana svijeta. Jer, došla je, ne knjiga, već Mira, isplakala me, tačnije isplakala se sa mnom, dijelimo isto tle, vrijeme i istu sudbinu izopštenika, podsjetila me da je uvijek bila tu, unutra, u mom biću, otvorila mi stare rane (moraš ići tamo gdje si ranjena da zacijeliš, savjetovala ju je prijateljica, piše ona u knjizi, ili ne možeš ozdraviti tamo gdje si se razboljela, dodajem ja) i onda sam shvatila da ima još toliko toga što možemo da uradimo. I šta treba da uradimo. Sad sam sigurna da su svi njeni pokušaji, baš kao i moji, bili plemenita težnja univerzuma. Biti kosmopolita u pravom smislu riječi, građanin svijeta i neopterećen ogradama, mahom fašističke provinijencije na našim prostorima. I ne samo na našim. Ali univerzum, kao što rekoh ranije, nema samo plemenite težnje. Nikad nije ni imao. Uvijek su tu dva pola. A to je i u čovjeku. A što je unutra, to je i vani. Bila je to čista ludost, racionalno. Insistirati na jednoj strani. Po svim parametrima, zakonima, učenjima, Univerzum će uzvratiti onom drugom. Jesmo li to sanjale otvorenih očiju i zamišljale da je moguće? Protiv toga se ne može ništa. Čovjek se jednostavno rodi sa manjkom opreza, viškom ljubavi i strasti za spoznajom univerzuma sa tačke ljubavi. To nije izbor, to je moranje. Ali, ovakve krajnosti stvorene su za stradanje. Ovako ili onako. Manjak opreza svakako spada u našu osobinu. I višak svega drugog što je zapinjalo za oko i smetalo, smetalo, smetalo. Utopi se i budi neprimjetan, budi stroj, ne ističi se. Kako? I eto, baš neću!

Kada čitam o njenom stalnom propitivanju sistema, autsajderstvu ili jednostavnije, kad pročitam neke rečenice, kažem: Ček’ malo, ali ja sam upravo o ovom pisala u toj i toj knjizi. Doslovno istim riječima. Ja znam da ima jedna kvaka. Znala je i ona. Kada kaže da joj je najljepše kad sanja i da nema stanište na Planeti. Imala je, kao što ga imam i ja. Ali, to je kao kada je čovjek podešen na jednu frekvenciju, suptilniju, a remeti ga grublja. Kao kad para igla po gramofonskoj ploči. Zbunjujuće i iritantno. Sve mi je jasno. Ona meni jeste bila zanimljiva i poražavajuće slična u svojoj neobuhvatnosti, nerobovanju bilo čemu, unutrašnjoj slobodi, koju su svuda vani narušavali zakoni, licemjerja, pakosti, ljudske zlobe, sistemi. U gladi za putovanjima i slobodi koju je osjećala putujući bez daha. U tome da joj je najdraže na svijetu čitati knjige. Jer je tada najmanje sama, kako poznato. Ali mi je najbliža bila dok sam je pratila kroz njeno unutrašnje putovanje. Kako je samo lagano preskakala svjetove, dimenzije, balansirajući po onim nevidljivim tačkama, gdje se malo ko usudi poći i kad ih nazre u sebi. To njeno unutrašnje putovanje koje ona tek nagovještava, a koje isijava iz svake rečenice, ono je što je za mene bilo čarobno u toj knjizi. Jer, taj dio “duše” je ono što je dio kosmičke prašine, i tu nije kraj. Mira na kraju, predosjećajući (a urednici izdavačke kuće iz Zagreba rade sjajan posao stavljajući taj odjeljak na kraj knjige), piše da smo svi mi od zvijezda, apostrofirajući riječi Delenn, koju igra u seriji Babylon 5. Kaže da tamo uskoro ide i da se ne boji. I to pet godina prije smrti. Njena rola na Planeti je završena. Poklonila se, zapravo, jedna je od rijetkih koja se nije uvijek klanjala publici, možda je samo klimnula glavom. Ona je savršeno znala da je sve na zemlji bila samo uloga. Sebe pravu vinula je u nebo kao prskalicu. Na milione frekvencija koje su suptilnije i prilagođenije njenoj suštini. Kada sam u miru, podešena na svoju unutrašnju frekvenciju koja se čudesno poklapa sa njenom, a koja je i mene toliko patila u svijetu drugih, grubljih tonova, mogu da osjetim Miru, laganu kao perce, mogu da komuniciram s njom. I to je čarolija, istinska čarolija. Mira mi, kao što joj i ime kaže, tada donosi toliko neophodan mir i spoznaju da je sve u redu i da na koncu, sve ima puno dublji smisao nego što se čini.