Piše: Tarik Hadžirović, Blindography

Bila je nedjelja. Ona tipična, dosadna. Radovi po kući, spremanje za školu, ništa specijalno. I onda me mama zamoli da izađem napolje, da bacim smeće i kupim hljeb. „Nema problema“, pomislih, neće to biti problem. Mnogo puta sam to do tada radio, šta bi ovog moglo poći po zlu? Ono što ona tada nije znala, jeste da je moj vid drastično opao za samostalno kretanje na otvorenom. O tome nisam govorio. Nisam imao hrabrosti. Bojao sam se reakcije. Nisam mogao naglas.

Kao i svaki „normalan“ sin, želio sam pomoći roditelju bez pogovora. I krenem ja lagano napolje. Bacim smeće, ostala mi još samo pekara. Sve je to blizu moje zgrade, u krugu od nekih, recimo, pedeset metara. Međutim, na putu do pekare, meni se, da li od straha i pomisli da sam sam, ili čega god, vid krene mutiti. Pomislio sam na prvu da će potrajati par sekundi, ali nije. Stao sam kao ukopan nasred ulice, dok auta prolaze pored mene. Zastanite na trenutak i zamislite sebe u toj situaciji.

Kad se stišalo, skočio sam na desnu stranu, gdje me dočekao travnati tepih. „Okej, otprilike znam gdje sam.“ Ali ne znam kako da se vratim. Vidim obrise zgrada, ali ne mogu da procijenim gdje sam – ni da bih nastavio naprijed, ni da bih se vratio natrag. I tako sam tumarao uskim prostorom između trave i parkiranih automobila. To je trajalo možda petnaestak minuta.

Već sam mislio: „Okej, nema nikoga oko mene da mi pomogne, mama je možda sada zauzeta poslom i neće ni pomišljati šta se dogodilo, barem za sada. Ostat ću ovdje, neću se pomjerati, pa valjda će Bog dati da me neko ugleda, shvati o čemu se radi, i smiluje se da mi pomogne.“ Dok ovo pišem, smijem se. Ali tada sam počeo razmišljati o najgorim scenarijima: past će noć, bit ću gladan, umrijet ću. Kao da sam u džungli, a ne vrlo naseljenom gradskom kvartu. A onda misli prekide – majčin glas. Topao, zabrinut, ali veseo što me vidi. „Eeej, šta je bilo?“

Tada, najveća životna trauma. Danas, trenutak kojeg nije da se rado sjećam, ali koji je apsolutno promijenio način na koji gledam na svijet.

Naučio sam da nije sramota stati. Nije sramota priznati da ne vidiš. I da je ponekad najhrabrije što možeš učiniti – dozvoliti nekome da te pronađe.

I danas, kad god zastanem i ne znam dalje, čujem majčin glas. Topao, zabrinut, ali veseo što me vidi. „Eeej, šta je bilo?“ I nastavim. Jer kako drugačije? Natrag neću, kukavica nisam. I dok god čujem taj glas – znam da nisam sam.