Razgovarala: Iman della Luna Glušac
Za Piu Vrdoljak gluma je ulazak u svijet druge osobe, ali i put prema boljem razumijevanju sebe. Da bi neki lik mogla vjerodostojno utjeloviti, kaže, potrebno je mnogo kopati po sebi, suočiti se s vlastitom krhkošću, predrasudama i ograničenjima, ali i naučiti prihvatati greške kao dio procesa.
Jedna od važnih prekretnica na tom putu bio je semestar posvećen klaunu. Ono što je na početku doživjela kao vlastitu slabost – nesigurnost i strah od toga da neće biti dovoljno dobra – kroz klaunsku igru postalo je prostor za otvaranje, istraživanje i neposrednost. Upravo ju je iskustvo da greška ne mora biti neuspjeh, već početak nečeg novog, približilo onome što za nju gluma zapravo jeste – igri.
Uz glumu, Pia sa sobom nosi i iskustvo profesionalnog sporta, iz kojeg je ponijela disciplinu i uvjerenje da talent sam po sebi nije dovoljan. ‘2% talent, 98% rad’, kaže, prenoseći lekciju koju je slušala i od profesora i od oca još od vremena kada se profesionalno bavila skijanjem.
S Piom smo razgovarali o glumi i ogoljavanju koje ona traži, likovima koji su joj izazov upravo zato što nisu nalik njoj, greškama, disciplini, društvenim mrežama i pritiscima koje donose, stanju regionalne filmske industrije, ali i putu koji tek gradi.
Ko je Pia kada se ugase kamere? Postoji li velika razlika između osobe koju ljudi vide na ekranu i Vas privatno?
Inače spremam, čistim, kuham, vozim, učiteljica sam skijanja, kitesurfinga, sestra, brat, kćer, sin, pišem, uskoro i producentica i sve ostalo što treba.
Gluma često podrazumijeva ulazak u tuđe emocije, traume i karaktere. Šta ste kroz svoje uloge naučili o sebi, a što možda ne biste naučili drugačije?
Da, gluma podrazumijeva ulazak u svijet druge osobe, uvijek, a da bismo to mogli, treba mnogo kopati po sebi, čime, naravno, spoznajemo raznorazne stvari. To često zna biti i bolno jer spoznajemo vlastitu krhkost, ograničenja, zablude i predrasude, ali i ljepotu koju nekad podrazumijevamo. Nije se jednostavno ogoliti, a to je upravo ono što gluma od nas traži – istinu. Kroz studij sam nekako sazrijevala što glumački, što lično, kao i kroz projekte van akademije. Možda je jedna od meni najznačajnijih stvari koju me ovaj posao za sada naučio upravo to lišavanje predrasuda, približavanje sebi i drugima, strpljenje.
Da bismo igrali neki lik, moramo razumjeti njegove motivacije, bio njegov čin moralno ispravan ili ne. Moramo ga zavoljeti najviše što možemo i opravdati njegove postupke kako bismo ga mogli utjeloviti vjerodostojno – to znači shvatiti odakle polazi i zašto čini što čini, naravno uz vlastiti stav o tome koji ponekad imamo priliku i suptilno unijeti u izvedbu. Samim time i privatno, malo po malo, dobivaš neku mogućnost većeg razumijevanja ljudi generalno, ako se otvoriš ka tome.
Foto: Ahmed Avdagić
Postoji li lik koji Vam je ostao posebno blizu i nakon što ste ga prestali igrati?
Ne osjećam se još dovoljno iskusnom da bih odgovorila na ovo pitanje, ali mogu govoriti o jednoj stvari koja mi je bila kao neka prekretnica u dosadašnjem iskustvu, a to je semestar na akademiji na kojem smo istraživali Klauna. Kada sam tek stigla na akademiju, bila sam puna nesigurnosti, zidova, preispitivanja – jesam li ja za ovo, šta radim tu i slično. Na drugoj godini, kada sam čula da ćemo se baviti klaunovima i da tu treba biti smiješan, pomislila sam: ‘Nema šanse, ja nisam za to.’ A onda je semestar počeo i uslijedila je disciplina koju sam strašno zavoljela i koja mi je pomogla u lišavanju većine tih mojih prijašnjih problema.
Nakon toga sam se počela mnogo više otvarati procesima koji su dolazili, greškama i istraživanju. Mislim da je to bilo upravo podstaknuto time što je kod klauna greška nešto pozitivno, dobrodošlo i čak nužno. Najviše ono što slijedi nakon što se ona dogodi – kako klaun reaguje na nju sada, u tom momentu, pošto u njegovoj glavi on ne može pogriješiti. Poput djeteta koje je pojelo svu čokoladu i takvo musavo tvrdi da nema veze s tim. Ta blesavost u najljepšem smislu riječi, dječja neposrednost i zaigranost. Igra, jel? Što gluma zapravo jeste.
Koliko u svojim ulogama tražite sebe, a koliko se trudite potpuno nestati u karakteru?
Ja sam uvijek prisutna, evo, ne mogu iz svoje kože nikako.
Da li Vam je teže igrati lik koji Vam je blizak ili onaj kojeg nikako ne razumijete?
Kako kad, ovisi o puno stvari – situacijama, kolegama, priči. Na kraju svakog lika moram shvatiti, jer da bih izašla na scenu ili pred kameru, moram znati šta radim. Volim likove koji su udaljeniji od mene jer je izazovno doprijeti do srži.
Foto: Ahmed Avdagić
Gluma je profesija u kojoj se vrlo rano suočavate s procjenjivanjem izgleda, talenta, tijela, glasa, načina na koji govorite. Kako ste naučili da ne dozvolite tuđem pogledu da definiše Vašu vrijednost?
Uh. Nemam pojma, možda i nisam. Jesam malo, pa ću još malo. To valjda dolazi s nekim iskustvom, možda godinama, vjerom u sebe koja se gradi, usponima i padovima, integritetom, prihvaćanjem sebe…
Šta mislite da se od mlade glumice danas očekuje, a što se od mladog glumca možda još uvijek ne očekuje na isti način?
Ja za sada nisam osjetila razliku što se spola tiče, srećom, tako da nemam odgovor. Sve se isto očekuje.
Živimo u vremenu Instagrama, TikToka i stalne dostupnosti. Da li glumci danas moraju biti i vlastiti PR, influenseri i kreatori sadržaja i šta to radi njihovom odnosu prema privatnosti?
Društvene mreže su svakako postale glavni izvor informacija i vidljivosti danas, tako da mislim da su potrebne, a sada u kojoj mjeri, kome i kako, ovisi. Divim se na neki način ljudima koji imaju smisla za takve stvari, mislim da je i to talent. Treba moći održavati content iz dana u dan, neovisno o tome kako se osjećaš i šta ti se privatno dešava. Neko to voli više, neko manje.
Ja sam osobno negdje na sredini i mislim da je za sada to dosta, a hoće li mi trebati više, vidjet ćemo. Meni su sadržaj i pokriće ipak na prvom mjestu. Volim da ih imam iza sebe ako je moguće i mislim da su društvene mreže izvrsna platforma za promociju vlastitih radova mladih ljudi iz raznih sektora. O privatnosti se sada može svašta psihologizirati, ali kako bi moj profa Atko, odnosno prof. Glamočak, rekao – mani se psihologizacije.
Koliko društvene mreže mijenjaju način na koji mladi ljudi doživljavaju vlastiti izgled, identitet i uspjeh?
Mijenjaju mnogo. Čak, po mom mišljenju, vrlo suptilno. Mislim, to je algoritam. Zeznuto je to i osjetljivo. One su korisne, ali treba educirati djecu i mlade, pogotovo teenagere koji su tu nekako najrizičnija skupina, i širiti uvijek svijest o tome da je ono što gledamo po društvenim mrežama samo jedan mikro djelić nečije stvarnosti koju nam ta osoba dozvoljava da vidimo. Dakle, da je to sve uglavnom daleko od realnosti.
Foto: Jasmin Jatić
