Piše: Merima K. Mehinović, Kulturologist

Istina je da su mnoge majke odustale od snova da bi naši mogli biti ostvareni.

Ova rečenica otvara analitički okvir za razumijevanje iskustva u društvima gdje je historijski rad žena ostajao izvan zapisa, priznanja i institucionalne vidljivosti. Iako su gradile društvene i porodične strukture, rijetko im se priznavala ta uloga. Takvi nevidljivi napori postali su temelji na kojima stoje naše današnje mogućnosti, obrazovanje, profesionalni razvoj, politički glas i lična autonomija.

Primjer u mojoj porodici dio je šire društvene matrice. Fazila je umrla nakon dugog bolovanja, ostavivši sedmero djece. Moja majka je tada imala trinaest godina.

Škola je ostala pet kilometara dalje, dok su brige o kući i djeci, te stoka čekali na pragu. Najmlađa tetka, bila je stara nepune 3 godine. Ovakvi slučajevi su postojan generacijski obrazac, u postkonfliktnim društvima još i snažnije izražen. Životni tok žena često je bio usmjeren prema potrebama zajednice, a ne prema individualnim aspiracijama. Djeca su najbolji svjedoci.

Putanje kojima danas idemo, ne pripadaju samo nama. Samo jednu generaciju unazad, žene su morale odustati od vlastitog obrazovanja i snova kako bi omogućile opstanak porodice.

Time su kreirale ono što u teoriji nazivamo intergeneracijskim kapitalom, a što je skup nevidljivih resursa, obrazaca ponašanja, otpora i vrijednosti koji omogućavaju napredak generacijama nakon njih.

De Beauvoir kaže da se ženom postaje, a ona potencira upravo ovu društvenu ulogu opstojnosti, kontinuirane borbe i svih tereta koje jedna žena podnosi zarad koristi zajednici.

Na našim prostorima, to postajanje nije bilo kulturni proces u smislu identitetskog razvoja sam po sebi, nego proces preuzimanja odgovornosti. To sam najbolje shvatila u periodu kada smo sestra i ja polagale ispite u istom periodu, iako je ona starija 13 godina od mene. I svako slovo, svaki red što nastaje, dugujem njoj.

Koncept performativnosti identiteta pomaže nam da razumijemo kako su žene svakodnevno reproducirale obrasce opstanka: izvodile su rad, nosile brigu i emocionalni teret kao društvenu obavezu, a ne kao prvi izbor. Taj rad je gradio društvo, ali se nije prepoznavao u njegovim strukturama moći. Zato ga danas moramo i trebamo njegovati u nama, govoriti glasno i biti svjesne odgovornosti koje nosimo.

Nije li red da prestanemo živjeti u iluziji da su žene prirodne suparnice jedna drugoj ili da njihove interakcije nužno reproduciraju međusobnu konkurenciju?

Analiza društvenih struktura i rodnih odnosa pokazuje da patrijarhalni narativi često oblikuju očekivanja i ponašanje žena, podstičući ih da podržavaju interese dominantnih članova zajednice ili institucija, umjesto da razvijaju međusobnu solidarnost.

Iskustvo iz političkog i društvenog konteksta Bosne i Hercegovine potvrđuje da žene, zbog kulturnih i institucionalnih ograničenja, često ne mogu računati na dosljednu podršku drugih žena. Ova dinamička nesigurnost dolazi zbog historijski oblikovanih normi i nejednakih distribucija moći. U praksi, odsustvo međusobne podrške žena umanjuje kolektivni kapacitet za otpor prema nejednakim strukturama i otežava ostvarivanje stvarne rodne ravnopravnosti.

Stoga je ključna strateška solidarnost među ženama, koja uključuje prepoznavanje i podržavanje ženskih prava, profesionalnih postignuća i društvenih inicijativa kao oblika kolektivnog otpora patrijarhalnim obrascima. Naglašavamo, uvijek da je ključ u institucionalnoj podršci. Solidarnost i interdisciplinarno djelovanje, ne samo da bi omogućili definisan individualni napredak, nego bi postavili strukturu održivih društvenih promjena i pravednije institucije.

U praksi, odsustvo međusobne podrške, nedovoljno umrežavanje i nepovjerljivost umanjuju kolektivni kapacitet za otpor prema nejednakim strukturama i otežavaju ostvarivanje stvarne rodne ravnopravnosti.

I nije tajna da se u balkanskim društvima, sloboda žene ne mjeri individualnim dostignućima, nego stepenom kolektivnog napretka. U tom duhu rezonira i misao Audre Lorde: „Nisam slobodna sve dok i jedna žena nije slobodna.” I upravo ta međuzavisnost definiše naše društvene dinamike. Napredak jedne generacije žena temelji se na odricanjima prethodne i vidljiv je u svakom tragu obrazovanja, profesionalnog uspona i društvene participacije naših savremenica.

Woolf nas podsjeća da su žene stoljećima ostajale anonimne, njihovim glasom poslužili bi se vidljiviji, a u ime ženskog rada često bi profitirali drugi.

Na nama je da taj anonimni rad učinimo vidljivim, društveno priznatim i institucionalno vrednovanim. Promjene koje živimo danas su dio procesa koji traži nastavak: jasnije politike ravnopravnosti, pravedniju raspodjelu i vrednovanje rada i kontinuirano uklanjanje prepreka koje ograničavaju žensku autonomiju.

Historija može ostati pisana rukom onih koji imaju moć, ali društvena stvarnost naći će put istine i trajat će kroz sve što radimo.

Ne treba zaboraviti da kad god su žene izborile mogućnost oblikovanja vlastite stvarnosti, perspektive i odluke, morale su platiti cijenu. U porodici, u društvu, na radnom mjestu…

Traje to i danas, ne dajte se zavarati.

Ipak, danas je 11. februar, Međunarodni dan žena i djevojaka u nauci.

A svaki dan u godini treba biti Dan ženske žrtve. Njihovi snovi su našim koracima, i u svakom redu koji napišemo i nikada im nećemo moći dug vratiti. Izgubljeni snovi naših prethodnica oblikuju naše mogućnosti i izbore, a njihova odricanja ostaju temelj našeg napretka. Zato zahvalnost dugujemo majkama, tetkama, sestrama, komšinicama; učiteljicama, nastavnicama i profesoricama; mentoricama, naučnicama i svakoj ženi koja je bila oslonac drugoj ženi. Ujedno dugujemo zahvalnost i vlastitim nastojanjima da budemo obrazovanije, sigurnije u sebe i odgovornije prema generacijama koje dolaze.