Merima K. Mehinović: Sarajevo traje i trajat će

“2. maj 1992. godine nije bio samo najteži dan odbrane, nego trenutak kada je postalo jasno da grad neće biti slomljen brzo, nego iscrpljivan godinama. Sarajevo je tada već bilo stegnuto obručem, bez vode, bez struje, sa horizontom prepunim cijevi koje su čekale naredbu. Ono što je trebalo trajati sedmicama, pretvorilo se u iskušenje koje će trajati godinama.”

Jovan Divjak

Piše: MSc Merima K. Mehinović

Svako društvo pamti tačku u kojoj historija zastane i trebalo bi da se urušava sama u sebe, krvari, razapinje i nestane. Cikličnost podrazumijeva ovakav raspad gradova, društava i civilizacija. A Sarajevo jeste civilizacijski prostor, pa su mu namijenili nestanak. Po istom principu, samo što je čin konačnog brisanja zamišljen brzinski: dvije, tri sedmice, mjesec najviše.

Sarajevo je trebalo ostati bez svakog simbola postojanja. Kao i mi.

Samo što nisu ni pretpostavili da će od bola narasti, od vatre i kiše metaka stepenike nove graditi. Makar mu sve porušili, zapalili, uništili.

Sve će to proći i prošlo je. Sarajevo traje i trajat će.

Kroz svoje bolne terete i teške sudbine, dijete izraste u časnog čovjeka. Tako i gradovi, kad ponesu svu bol svijeta. Najljepši ostaju, pružaju majčino krilo i postanu zaklon. Kad god ustreba, Sarajevo otvori kapije od kovane ograde i zagrli ne pitajući za ime. Iscijeli.

Početak aprila, devedeset i druge, zaista je lom u vremenu.

Smatra se da tada počinje najduža opsada jednog glavnog grada u savremenoj evropskoj historiji, ali i jedan od najradikalnijih eksperimenata nasilja nad gradom kao idejom. Sarajevo postaje paradigmom prostora na kojem se testira koliko dugo može trajati razaranje, a da život ipak ne nestane.

Ipak, u ovom gradu se živjelo od prvog do posljednjeg dana najmračnijeg perioda savremene historije; zlo nikada nije uspjelo ugušiti svjetlo koje su donosili ljudi, priče, dostojanstvo i Sarajevo samo po sebi.

Opsada traje 1.465 dana i takvo trajanje ovdje je mjera izdržljivosti jednog društva izloženog stalnoj proizvodnji straha. Granate ne razaraju samo fizički prostor, zgrade i zidove. Niti je to ikada bio jedini cilj. Oduzeti ritam, naviku, sigurnost, samu ontologiju svakodnevice, razvući pamet i glas – ti ciljevi su bili najbitniji.

Snajperisti su pucali u tijelo, u meso. Ciljali su kretanje, pogled, odluku da se pređe ulica.

Mijenjali su strategije, pozicije, intervale granatiranja. Ciljali redove za vodu, igrališta… uvijek drugim redoslijedom.

Tako nastaje stanje permanentne nesigurnosti; život se svodi na minimum, ali u Sarajevu nikada ne nestaje u potpunosti. Umijeće preživljavanja kroz kreaciju, inovaciju, hrabrost i žrtvu Sarajlija trebalo bi proučavati na katedrama. Edin Džeko je danas živ jer je njegova majka bila svjesna opasnosti koje igralište priziva. Bajraktarevićima je namijenjen nestanak, ali su opstali pod tuđim nebom, da bi svoje plavo-žuto danas obradovali. Sarajevo je stvorilo neponovljivu kulturnu scenu; takav je to grad.

Gradovi nikada nisu promatrani kroz arhitekturu, niti su puki zbir cigli i zgrada, nego predstavljaju odnos i zbivanje.

Zato ni opsadu glavnog grada nije moguće razumjeti bez pojmova koji nadilaze vojnu terminologiju. Agresija kakvu je BiH hrabro podnosila, branila se i odbranila, treba promatrati i kroz samu opsadu Sarajeva. Sve ono što je trebalo nestati simboliziralo je konačni nestanak Bosne i Hercegovine. Urbicid obično pojednostavimo na definiciju: sistematsko uništavanje grada kao društvenog organizma.

Uništiti most, biblioteku, pijacu, školu znači razgraditi mrežu odnosa koja čini zajednicu, tačnije društveni organizam, ostaviti bez resursa. Simbol Vijećnice u vatri jeste jedna od najpotresnijih scena u kulturološkom kontekstu. Ljudski životi su i dalje najvažniji resurs koji je planski uništavan. Doslovno se razvlačila pamet stanovnicima, ali se ništa nije prepuštalo slučaju. Uništavali su se resursi i odnosi. Ubijali su mladost. Kapija nam je pred očima kad god vidimo vijest o ubijenim djevojčicama tamo negdje na istoku.

Istovremeno, provodi se i kulturocid – pokušaj da se izbriše simbolička struktura jednog svijeta. Hm, nismo mnogo odmakli, osim što imamo stalni prijenos uživo.

Spaliti knjigu znači pokušati spaliti pamćenje; srušiti instituciju znači napasti kontinuitet; dovoditi raspamećene bolesnike da se iživljavaju nad djecom kroz snajperski objektiv znači zvjerstvo.

Nasilje nad civilnim stanovništvom – ubistva, progoni, silovanja, mučenja… – nisu nuspojave rata i pojedinačne odluke, nego su metod i ratne strategije.

Proizvodnja straha kroz proizvodnju značenja – poruka upisana u tijela i prostore, poruka koja želi da kaže da zajednica više nema pravo na postojanje – bila je strateška greška.

Ono što agresor u tom trenutku zaboravlja jeste prkos BiH i njezinih sinova, koji je poznat još od Batona Dezidijatskog i otpora rimskim trupama, negdje u srcu Ze-Do kantona; oko Vranduka ili u potocima sa kamenim kuglama oko Zavidovića.

U Sarajevu taj prkos bilježen je u gracioznim koracima bosanskih žena, novim kulinarskim otkrićima, rađanjem kulturne scene koja će postati svjetski crveni tepih i godinama poslije trajati i svake godine izazivati više pažnje.

Zamislite kakvo nas ljeto čeka poslije Svjetskog prvenstva.

U jednoj fazi provođenja strategije koja će koštati agresore ratnog plijena – a što je država Bosna i Hercegovina – brutalno nasilje prestaje biti sredstvo i postaje cilj. Rađa se iz nemoći Vojske RS da u kratkom periodu osvoji ovaj grad, zato imamo brojeve koji zaista bole.

Ubijen je 11.451 civil, među njima 1.601 dijete.

Ove brojke bi trebale biti granica jezika; broj prestaje biti informacija i postaje optužnica. Muk. Stid. Sarajevo safari. Suza.

Opsada Sarajeva je ogledalo. U njemu se reflektuje sposobnost modernog svijeta da proizvede barbarstvo unutar vlastitih civilizacijskih okvira: da gleda umjesto da ruku pruži, da pusti umjesto da zaustavi.

Simbol multietničnosti i urbane slobode pretvoren je u laboratorij destrukcije iz kojeg se izrodio i momenat otpora. Uporan. Snažan. Iskren.

U ono što je trebalo postati brisani prostor uselio se otpor svakodnevnice: kuhanje pod granatama, čitanje bez svjetla, odlazak na posao kroz snajperske nišane, insistiranje na kulturi u trenutku kada je kultura proglašena suvišnom.

Upravo tu nastaje njegova najdublja subverzivnost. Poredak straha koji je uspostavljen urušavao se u liniji kojom je rat odmicao. Uporno odbijanje Sarajlija da prihvate nestanak, stvarnost koja je preteška, lomili su svojim postojanjem, pjesmom, igranjem fudbala, limunom u ustima, visokim potpeticama i dostojanstvom.

Ustanovili smo da opsade za cilj imaju prekinuti život kao društveni odnos.

I tada je svaki nastavak, naznaka odnosa, revitalizacije socijalnog kapitala, i svaka kafa, svaka knjiga, svaki razgovor predstavljali činove otpora.

Grad je, u inat svemu, nastavio da proizvodi smisao.

I zato Sarajevo nikada neće biti žrtva. Sarajevo je dokaz.

Dokaz da se grad možete razarati 1.465 dana, a da ideja grada ne bude uništena.

Dokaz da društvo može biti dovedeno na rub biološkog opstanka, a da ne izgubi svoju simboličku ni biološku strukturu. Dokaz da je svaki metak trebao otkinuti nit multikulturalizma koje Sarajevo njeguje stoljećima, a samo je fasade okrznuo. Duh je i dalje živ.

Čak i kada rat postane sistem, život pronalazi način kroz koji će trajati, a Sarajevo traje u svakoj priči koja je preživjela i svakom susretu koji na bosanskom zausti radost.